Brojni pristupi državi blagostanja su usmjereni isključivo na namjere onih koji istu podržavaju ili nude puke opise trenutnih programa raspodjele dohotka. Ovaj esej se temelji na ekonomiji općih dobara kako bi prikazao državu blagostanja kao dinamičan i evoluirajući sustav, „tragediju općih dobara“, koja je stvorila puteve za vlastito iscrpljivanje.
Država blagostanja ima nešto zajedničko sa ribolovstvom. Ako nitko nije vlasnik i nitko nije odgovoran za ribe u jezeru, ali je vlasnik onoliko riba koliko on ili ona uspije uloviti, tada će svi pokušati uloviti većinu ribe. Svatko rezonira da „ako ja ne ulovim ribu, netko drugi će je uloviti“. Svatko od nas zna da veliki ulovi znače da će jezero ostati bez ribe, ali sve dok drugi love ono što ja ne ulovim, nitko od nas neće pružiti inicijativu za ograničenje lova i dopuštanje ribljoj populaciji da se sama obnovi. Ribe se love brže no što se mogu razmnožavati; vode su izlovljene; na kraju je svima lošije.
Ljudi koji se bave okolišem, ekonomisti i politički znanstvenici to nazivaju „tragedijom općih dobara“. To je ozbiljan problem i u korijenu je mnogih sveopćih kriza s kojima se svijet danas suočava, od iscrpljenih oceanskih nalazišta riba, do zagađenja vode i zraka, kao i drugih problema. On nije ograničen samo na probleme okoliša. Država blagostanja također funkcionira po principu općih dobara, a tragedija se otkriva upravo dok ovo čitate. U modernim državama blagostanja, svatko ima mogućnost djelovati kao neodgovorni ribari koji izlovljuju jezero, samo što je resurs koji se pelješi mi, i to međusobno. Svatko pokušava dobiti što je više moguće od svojih susjeda, dok istovremeno njegovi susjedi pokušavaju dobiti što je više moguće od njega. Država blagostanja institucionalizira ono što je francuski ekonomist Frederic Bastiat nazvao „uzajamnim pljačkanjem“.
Zato što se pljačkamo međusobno, ljudi rezoniraju, „ako ja ne dobijem vladine subvencije, netko drugi će ih dobiti“ i svatko ima motiv iskorištavati taj resurs do iznemoglosti. Opravdavaju uzimanje državnog novca time što „samo vraćaju ono što su dali kroz poreze“, čak i oni koji uzimaju daleko više od onog što im je uzeto. Ova tragedija ima dimenziju koja nije prisutna u slučaju opustošenih ribnjaka: zbog toga što se međusobno pljačkamo, ne samo da trošimo resurse za pljačkanje naših susjeda, već također trošimo resurse kako bi izbjegli biti opljačkani od tih istih susjeda, što nas na kraju stavlja u još goru poziciju. Ne samo da smo pljačkani, već smo pljačkani van svih održivih okvira. U tom smjeru idemo sa državom blagostanja:
- Vlade su obećale toliko puno povlastica tolikom broju skupina, sve nauštrb jedni drugih, da su sustavi postali neodrživi, ali nitko od skupina se ne želi odreći tih povlastica. Mogli bi to napraviti u zamjenu za niže poreze, ali taj izbor niti ne dobivamo. Vlade mogu posuditi novac i odgoditi poreze, sve do nakon sljedećih izbora, kad će obećavati još više, što će zuzvrat financirati sa još više posuđivanja.
- Umirovljenik traži povećanje uplata u državni mirovinski sustav i čak to opravdava na način da je to samo isplata onog što je već prethodno uplatio. Te mirovine se financiraju na principu „PAY AS YOU GO“ (plati dok radiš), što znači da se porezi koji se naplaćuju od onih koji rade isplaćuju trenutnim primateljima mirovine. Svaki višak prikupljenih poreza u odnosu na troškove se ‘investira’ u državne obveznice, uz obećanje isplate od buduće naplate poreza. To je cijeli sustav i američkog „Fonda povjerenja socijalne sigurnosti“: veliki „IOU“ „smješten u donjoj ladici ne pretjerano uočljivog vladinog kabineta“. Ustvari, „Fond povjerenja“ ne postoji. To je ogromna prevara. Današnji mladi ljudi su prisiljeni plaćati mirovine svojih djedova i baka i – ako im uopće bude ostalo nešto novca – morat će plaćati svoje vlastite mirovine. Sustavi državnih mirovina su nerazlučivi u svojoj strukturi od klasičnih ‘piramidalnih sustava’, također poznatih kao „Ponzi shema“ ili „Lančana pisma“, i koji zahtijevaju da se baza ljudi koji plaćaju beskonačno povećava; kada baza prestane rasti, piramida se urušava. Vlade mogu odgoditi neizbježno tiskanjem novca ili posuđivanjem novca, ali to je samo to, odgoda, a sa svakom odgodom situacija se pogoršava. Upravo sada možete čuti zvuk urušavanja.
- Poljoprivrednik traži subvencije za svoje usjeve, koje dobiva nauštrb radnika u autoindustriji koji plaćaju poreze; automobilske firme i zaposlenici traže ‘zaštitu’ od isplativijih uvoznika, kao i bailout za firme koje su propale. Trgovinska ograničenja dižu cijene vozila za seljake, a proračunska spašavanja automobilskih firmi dižu poreze koje seljaci plaćaju. Radnici u automobilskoj industriji se pljačkaju za povlastice seljaka, a seljaci se pljačkaju za povlasticu radnika u autoindustriji. Ciklus uzajamnog pljačkanja ide i ide, s velikom većinom „pobjednika“ koji, kada se krug zatvori, ispadaju gubitnici. (Neki, naravno, specijalizirani u manipuliranju političkog sustava i pregovaranju, a što je Ayn Rand nazvala „aristokracijom poteza“, dobiju puno više od onog što izgube. Firme na Wall Streetu sa političkim vezama poput Goldman Sachsa, mega poljoprivredne firme poput Archer Daniels Midland i ostalih, su jako dobro profitirale od tzv. Aristokracije poteza.)
- Porezni sustavi su nas uokvirili u zdravstvene sustave ‘osiguranja’ (u SAD-u su plaćanja za osiguranja vezana za primanja, dok nameti na primanja financiraju „Medicare“, dočim su u Europi primanja vezana uz poreze i u nekim slučajevima privatne osiguravatelje); ovo „financiranje od strane treće stranke“ utječe na izbore koji su nam dostupni. S obzirom da takvo plaćanje „osiguranja“ u pravilu financira osnovnu skrb, ali i katastrofalne događaje poput ozljeda u automobilskoj nesreći, dobivanja dijagnoze raka ili obolijevanja, moramo tražiti dopuštenje od osiguravatelja, neovisno privatnog ili državnog, prije no što dobijemo tretman. „Zdravstveno osiguranje“ češće nije nego što je „osiguranje“, iako se tako naziva: to je prethodno plaćena zdravstvena skrb koja stvara poticaj među potrošačima da ju pretjerano koriste, kao i poticaj među osiguravajućim društvima i vladama da nadziru potrošače kako bi utvrdili imaju li pravo na povlastice. Kao potrošači, ne možemo imati iste izbore kao što imaju korisnici drugih važnih dobara, stoga smo prisiljeni ponašati se kao molitelji, a ne kao korisnici, dok istovremeno, u sve većoj mjeri zdravstvena skrb biva birokratizirana, umjesto da bude dobro koje je korisnicima na raspolaganju.
Povlastice određenih skupina su koncentrirane, a troškovi raspršeni na veliki broj poreznih obveznika i potrošača, dajući tako povlaštenima poticaj da grabe još više, dok opljačkani imaju malo poticaja da brane svoje interese. Svaki od njih se smatra sretnim kada dobije povlasticu, ali ne razmišlja o trošku povlastica koje snose svi ostali; kada se svatko ponaša na taj način, troškovi postanu ogromni. Siromašni najviše pate, jer im se povlastice dane na kapaljku čine kao bogatstvo, dok je ustvari njihovo siromaštvo ovjekovječeno državom blagostanja i produbljeno prikrivenim raspodjelama od nemoćnih moćnima, što je omogućeno pomoću protekcionizma, licenciranja i ostalih ograničenja slobode tržišta rada, i svih drugih privilegija i posebnih pogodnosti koje si moćni, obrazovani, vješti na riječima i ovlašteni priskrbljuju nauštrb slabih, neobrazovanih, onih koji nemaju pravo glasa i onih koji nisu ni na što ovlašteni.
Imigranti su sustavno demonizirani kao „oni koji su došli uzeti naša prava.“ Umjesto da požele dobrodošlicu ljudima koji dolaze i stvaraju vrijednost, subjekti država blagostanja štite „svoja prava blagostanja“ isključujući potencijalne useljenike i demonizirajući ih kao pošast i kradljivce. Istovremeno, političke elite na sav glas tvrde da pomažu siromašnima u inozemstvu koristeći novac poreznih obveznika kako bi financirali parazitsku međunarodnu „industriju pomoći“, bacajući ogromne količine poljoprivrednih viškova koje stvaraju politike država blagostanja (radi subvencioniranja poljoprivrednika putem jamstva minimalnih cijena za njihove proizvode) i dajući plijen autokracijama: ukratko, internacionalizirajući državu blagostanja. Čitav postupak je katastrofa; potkopao je povjerenje u demokraciju u državama u razvoju, jer politički lideri znaju da moraju zadovoljiti potrebe stranih pružatelja pomoći, a ne potrebe svojih građana i poreznih obveznika; potaknuo je ratna vodstva i građanske ratove; i uništio je autohtone proizvodne institucije.
I dok je građanin postavljen nasuprot drugom građaninu, a građanin nasuprot imigrantu u neizmjernom sustavu uzajamnog pljačkanja (i obrani protiv pljačkanja), birokracije proširuju svoju kontrolu, te stvaraju i hrane političku klijentelu koja ih drži na životu. Uzajamno pljačkanje, međutim, nije jedina istaknuta karakteristika moderne države blagostanja. Stvorila je jednu krizu za drugom, svaka sa svojim nenamjeravanim posljedicama budalastih politika usvojenih iz političkih razloga od strane političara koji ne moraju snositi posljedice svojih politika. Dvije takve krize drže svijet u šaci dok ovo pišem.
Financijska kriza i država blagostanja
Financijska kriza je nastala na sjecištu ljudskih motiva i loših pobuda. Budalaste politike su stvorile te pobude, a sve one mogu svoj korijen naći u filozofiji da je svrha (državne) vlasti kontrola našeg ponašanja, uzeti Peteru da bi se dalo Paulu i da se preuzme odgovornost za naše živote. Sjeme trenutne krize je posijano 1994. kada je američka administracija najavila grandiozan plan kojim će podići razinu populacije koja ima vlasništvo doma sa 64% na 70% kroz „nacionalno partnerstvo u vlasništvu“, partnerstvo između države i banaka, građevinara, financijaša, posrednika i ostalih sa posebnim interesom. Kako su Greetchen Morgenson i Joshua Rosner zabilježili u “Nesmotreno dovođenje u opasnost”: kako su pretjerana ambicija, pohlepa i korupcija doveli do ekonomskog armagedona, „Partnerstvo je namjeravalo postići svoje ciljeve, među ostalima, ‘čineći vlasništvo pristupačnijim, širenjem kreativnog financiranja, pojednostavljenjem postupka kupnje kuće, smanjenjem troškova transakcije’.“ Taj produžetak države blagostanja je djelovao razumno mnogima. Zašto ljudi ne bi bili vlasnici svojih domova samo zato što nisu uštedjeli za kupnju istog? Ili nemaju dobar kreditni rejting? Ili nemaju posao?
Zašto ne učiniti vlasništvo domova „dostupnijim“ kroz „kreativno financiranje“? Vladine agencije, poput Federalne stambene uprave i „društva koje vlada sponzorira“ poput Federalne Nacionalne Hipotekarne Udruge („Fannie Mae“) su dobile naloge da pretvore najmoprimce u vlasnike i to smanjivanjem plaćanja, drastičnim smanjivanjem kreditnih standarda među bankama, povećavanjem iznosa novca koji je odlazio na tržište nekretnina, kupnjom i „osiguravanjem“ sve više hipoteka i nizom drugih mjera. Bio je to kompromisni projekt društvenog inženjeringa. Nacionalna stambena uprava je pod Bushevom upravom nudila jamstva na hipoteke sa nultom stopom akontacije. Kako je Alphonso Jackson, koji je bio tajnik Odjela za stambeno zbrinjavanje i urbani razvoj najavljivao 2004: „Ponudom FHA hipoteka bez akontacije će biti otključana vrata vlasništvu domova stotinama tisuća američkih obitelji, posebno manjinama.“ „Ne predviđamo nikakve troškove poreznih obveznika.“, dodao je.
Američka vlada je namjerno i sistematično potkopavala tradicionalne bankarske standarde i poticala, ustvari zahtijevala, visoko rizično kreditiranje. Rizici koji će se isplatiti će na kraju generirati profit privatniku, a rizici koji će se pokazati promašenima, će pasti na leđa poreznih obveznika, jer „bankar koji je suočen sa tim novim, olabavljenim uvjetima će moći prepustiti sve rizičnije kredite javnim poduzećima, koji su odgovorni za financiranje hipotekarnih kredita milijuna Amerikanaca.“ Privatni profit i socijalizirani gubitci su karakterizirali sjecište države blagostanja i kronizma.
Cijene kuća su postajale sve više i više, kako je sve više i više novca upumpavano u stanovanje. Bilo je to poput zabave. Kako su cijene njihovih kuća letjele u nebo, svi su se osjećali bogatijima. Ljudi su uzimali kredite sa „promjenjivom stopom“ kako bi kupili kuće veće no što su si mogli priuštiti, jer su očekivali prodati ih prije no što kamatne stope ponovno porastu. Krediti su bili dostupni i Amerikanci su počeli uzimati druge kredite kako bi financirali odmore i jahte. Sve više i više kuća je građeno u očekivanju stalnog rasta cijena. Rezultat je bio stambeni balon enormnih proporcija. Ljudi su kupovali kuće kako bi ih „obrnuli“ i prodali sljedećim kupcima. Istovremeno, državni financijski regulatori diljem svijeta su cijenili kao nisko rizičnima one kredite koji su ustvari bili visokorizični, što uključuje i državne obveznice i osigurane vrijednosne papire. Njemačke banke su kupovale grčke obveznice, a banke u SAD-u i diljem svijeta su kupovale osigurane vrijednosne papire za koje su vjerovale da za njih jamči vlada SAD-a.
Intervencionističke politike vlade SAD-a kako bi učinili stanovanje što više priuštivim, širenje „kreativnog financiranja“, i uništavanje dobre bankarske prakse su bili upareni sa arogancijom globalnih državnih financijskih regulatora koji su bili sigurni da poznaju prave razmjere rizika – a da sudionici na tržištu to ne poznaju. Rezultat je bio globalni financijski sustav koji je bio zatrovan rizičnim kreditima, lošim dugovima i toksičnom imovinom, sa katastrofalnim posljedicama. Nemogućnost otplate je rasla kako su kamatne stope rasle, a oni „nisko rizični“ hipotekarni krediti za koje su institucije bile ohrabrivane da kupuju, su se ispostavili kao ne tako nisko rizičnima. Štednja je bila pometena, vlasnici kuća su se našli u situaciji da ne mogu otplaćivati kredit, financijske institucije su propale, a proizvodnja je pala. Za to su krive brojne distorzije inicijativa koje je prouzročio cijeli intervencionistički sustav i u stambenom sustavu i u financijskom sustavu, ali bez američke politike države blagostanja gdje je „stambeno zbrinjavanje pristupačno“ i „kreativnog financiranja“, financijska kriza se ne bi dogodila. Globalni financijski slom je bio rezultat jedne loše politike naslonjene na drugu; bio je to slom kojeg je pokrenula država blagostanja.
Dužnička kriza i država blagostanja
I dok su vlade SAD-a i nekih europskih država frenetično napuhivale gigantski hipotekarni balon, eksplozija trošenja na programe države blagostanja za mirovine, zdravstvenu skrb i mnoge druge programe je sunovratila svijet u dužničku krizu. Mnogo pažnje je posvećeno ogromnom povećanju javnog duga i on je uistinu zastrašujući. Istovremeno, ti iznosi su maleni u usporedbi sa akumuliranim gomilama nefinanciranih obveza, odnosno, obećanja dana građanima i u koja se građani pouzdaju, a za kojeg nema odgovarajućeg financiranja. Ukoliko bi privatna tvrtka obmanula javnost i odgovorne o visini svojih obveza, kao što to vlade sustavno čine, uprava tvrtke bi bila strpana u zatvor zbog prevare. Vlade se uspijevaju izuzeti od dobre računovodstvene prakse i namjerno i sustavno obmanjuju javnost o obvezama koje natrpavaju na leđa budućih poreznih obveznika. Vladama je lako danas obećati plaćanje novca u sutrašnjici. Ali budućnost nailazi jako brzo.
Ekonomisti Jagadeesh Gokhale i Kent Smetters su izračunali (prilično konzervativno) 2006. da će federalni proračunski manjak za vladu SAD-a 2012. godine iznositi oko 80 trilijuna dolara. Proračunski manjak je definiran kao „razlika između sadašnje vrijednosti onog što vlada planira potrošiti pod postojećim zakonima na sve rashodovne stavke – prava, obranu, ceste i sve drugo – i onog što je predviđeno da će se uprihoditi od svih vrsta poreza.“ To je bilo 2006. godine; Gokhale trenutno dorađuje brojke, za koje predviđa da će biti još više. Kako je Gokhale napisao, „Dodajte vjerojatno povećane troškove zdravstvene skrbi povezane sa novim zdravstvenim zakonodavstvom i ova brojka je vjerojatno preoptimistična, ali nećemo znati dok se moj projekt ne primakne kraju. Za Europu, predviđam cjelokupni manjak od 53.1 trilijuna Eura u 2010. To jest, 434% zbrojenog godišnjeg BDP-a 27 država članica EU koji iznosi 12.2 trilijuna Eura. To je također podcijenjeno, s obzirom da se projekcije rade do 2050. godine (za razliku od projekcija za SAD koje su rađene bez ograničenja).
To znači da ta obećanja ne mogu biti ispunjena i neće biti ispunjena. Porezi bi se morali povećati do astronomskih razmjera kako bi se financirao makar i dio trenutnih obećanja. Vlade će vjerojatnije prestati plaćati priznate dugove (po obveznicama koje drže vjerovnici), nego da odbiju obećanja danih građanima za mirovine, zdravstvenu skrb i ostale povlastice. Godinama lažu građane oko svojih financija, a laži se objelodanjuju kada se obećanja prekrše jer ne mogu biti ispunjena, kao što vidimo po događajima koji se odvijaju u Grčkoj. Jedan od načina odustanka od obećanja jest uključiti tiskarske strojeve i plaćati ih (obećanja op.prev.) svežnjevima papirnatog novca, sa sve više i više nula dodanih na svakoj novčanici, što znači da bi valuta u kojima se obećanja ispunjavaju bila dramatično devalvirana. (Inflacija je posebno štetna kao sredstvo rješavanja duga, jer iskrivljuje ponašanje, te disproporcionalno pada na leđa siromašnih i onih koji se od nje ne mogu zaštiti.) Države blagostanja kakve mi poznajemo se raspadaju u nekim zemljama usporeno, u nekima brzo, ali sve se raspadaju i, kao i obično, teret će pasti najviše na one kojima manjka političkih veza i sofisticiranosti da izbjegnu posljedice.
Mnogi razdraženo odgovaraju na te činjenice isticanjem njihovih intencija, bez razmišljanja o posljedicama. „Naš cilj je pomoći ljudima; nismo namjerno pomogli srušiti svjetski financijski sustav petljajući se na tržište kako bi učinili stanovanje pristupačnijim i snižavanjem bankarskih standarda, niti smo planirali odvesti našu državu u bankrot!“, kažu oni. Kako je filozof Daniel Shapiro prigodno istaknuo: „Institucije se ne mogu adekvatno ocjenjivati temeljem svojih ciljeva.“ Najbolji ciljevi na svijetu, ako se kombiniraju sa lošim inicijativama putem krivih institucija mogu stvoriti grozne rezultate. Namjere zagovornika države blagostanja su nevažne u usporedbi sa rezultatima njihovih politika. Većina „političke filozofije“, kako se ista prakticira, se svodi na uspoređivanje je li neka namjera ispravnija ili lošija od druge. To baš i ne pomaže puno zadaći stvaranja institucija koje funkcioniraju, koje su održive i koje su pravedne. Za to trebamo puno više od pukih usporedbi namjera; trebamo povijest, ekonomiju, sociologiju i političku znanost, a ne običnu moralnu teoriju razvedenu od prakse
.
Budućnost je ugrožena, ali ne i izgubljena
Današnje države blagostanja su izravno odgovorne za dvije velike ekonomske krize koje drže svijet u šaci: globalna financijska kriza koja je pretvorila stope gospodarskog rasta u negativne u mnogim državama, te izbrisala trilijune dolara vrijedne imovine, i dužnička kriza koja je prodrmala Europu i prijeti srušiti neke od najmoćnijih svjetskih vlada, valuta i financijskih sustava. Čak i najbolje namjere mogu stvoriti strašne posljedice kada se provedu kroz perverzne inicijative i institucije.
Cijela priča ipak nije toliko sudbinska i mračna. Možemo se odmaknuti od države blagostanja i njezinih satirućih dugova, ponižavajućih birokracija i uzajamnog pljačkanja. Neće biti jednostavno i trebat će sakupiti hrabrosti kako bi se oduprlo posebnim interesnim skupinama i manipulirajućim političarima. Ali to se može učiniti i mora se učiniti. Oni koji demonstriraju na ulicama protiv „mjera štednje“ (u pravilu samo rezova u stopama potrošnje) demonstriraju protiv aritmetike. Ne možete zbrajati negativne brojeve i dobiti pozitivni zbroj; brojke kažu suprotno. Trebamo demonstracije na ulicama u ime razuma, fiskalne odgovornosti, rezanja države, oslobađanja ljudi i davanja moći ljudima da sami odlučuju o svojim sudbinama. Trebamo smanjenje državnih ovlasti tako da su one ograničene na očuvanje naših prava, a ne pokušaja da se brine za nas. Trebamo jasnu odluku o mogućnostima države. Trebamo kraj države blagostanja.
***
Ovaj esej preuzet je iz knjige “After welfare state”‘ – zbornik radova i eseja koje je odabrao i pripremio Tom Palmer.
