Tri ekonomske zablude koje ne izumiru

Piše Louis Pablo De La Horra

U svakoj akademskoj disciplini postoje dvije vrste stručnjaka: oni koji su nesposobni jednostavno objasniti kompleksne ideje i oni koji uspijevaju teško učiniti lakim. Ove godine obilježavamo 25 godina od smrti Henrya Hazlitta, jednog od rijetkih ekonomista koji pripadaju drugoj grupi.

Rođen u Philadelphiji 1894. godine, Hazlitt započinje svoju karijeru kao novinar u nekim od najutjecajnijih novina i magazina u zemlji, počevši kao slovoslagač u The Wall Streat Journalu 1914. godine. Tokom 1920-ih, pisao je za nekoliko medija, uključujući The New York Evening Post i The Nation gdje je bio jedan od urednika.

Tokom 1934. postaje glavni autor editorijala u New York Timesu gdje stiče reputaciju pišući o ekonomiji i financijama sa slobodno-tržišnog gledišta. Njegovo izrazito protivljenje Sporazumu iz Bretton Woodsa donosi mu otkaz nakon 12 uspješnih godina u najvažnijim novinama Velike Jabuke. Ipak, Hazlitt nastavlja pasionirano pisati sve do smrti 1993. godine.

Uprkos nedostatku formalnog akademskog obrazovanja, Hazlitt je pokazao ogroman interes u polju ekonomije što je dovelo do pisanja nekoliko knjiga na tu temu. Vjerovatno najbolje uvodno ekonomsko djelo, Ekonomija u jednoj lekciji, objavljuje 1946. godine.

Stopama francuskog ekonomiste iz 19. stoljeća, Frederica Bastiata, Hazlitt ukazuje da kratkovidne ekonomske politike usmjerene ka zadovoljenju želja pojedinačnih grupa neupitno vode ka smanjenju blagostanja za sve.

Ekonomska vještina je u sagledati ne samo trenutne već i dugoročne efekte bilo kojeg zakona ili politike; ona se sastoji iz praćenja posljedica te politike ne samo na jednu već na sve skupine.

Ekonomija u jednoj lekciji na veličanstven način pobija ekonomske zablude koje su se duboko ukorijenile u tadašnjem političkom diskursu. Jezikom i stilom prilagođenim širokoj javnosti, Hazlitt objašnjava, secira i pobija 22 ekonomska sofizma poput stavova da tehnološki napredak uništava zaposlenost ili mit o korisnosti gornje granice cijena za potrošače. Sve zablude sagledane u Ekonomiji u jednoj lekciji su pirsutne i danas. Neke od njih su od izuzetnog značaja zbog njihovih implikacija na dugoročnu dobrobit cijelog društva.

1. Zabluda protekcionizma

Bar još od vremena Adama Smitha, poznato je da je slobodna trgovina jedan od ključeva prosperiteta. Ipak, zagovaranje carina, tarifa ili akciza na uvoz se stalno vraća na scenu. Na nekoliko stranica Hazlitt pruža jednostavan i razumljiv pregled štetnih efekata carina na plaće, potrošnju i produktivnost. Prema Hazlittu, porijeklo ove zablude je u shvatanju carina i tarifa kao kratkoročnih benefita za posebne grupe bez uvažavanja njhovog dugoročnog uticaja na ukupnu ekonomiju.

2. Zabluda minimalne plaće

Mit da minimalna plaća koristi nižim klasama društva je još jedno vjerovanje duboko ukorijenjeno u kolektivnoj imaginaciji javnosti. Ništa ne može biti dalje od istine. Kada vlast donese zakon kojim se nalaže da poslodavac radnike ne može platiti manje od, recimo 15 dolara na sat, svi radnici čija granična produktivnost ne doseže taj broj bit će osuđeni na nezaposlenost.

Ne možete učiniti čovjeka vrijednim određene sume novca tako što ćete proglastiti nezakonitim da mu bilo ko ponudi manje od toga. Tako mu samo uskraćujete pravo da zaradi sumu koja će odgovarati njegovim sposobnostima i trenutnim okolnostima.

3. Sindikati podižu plaće i standard života

Još jedna od široko rasprostranjenih zabluda veže se za ulogu koju sindikati imaju u određivanju realne plaće. Konvencionalno mišljenje je da sindikati igraju važnu ulogu u postavljanju sveukupnog nivoa plaća unutar jedne ekonomije. Drugim riječima, da nema sindikata, radnici bi bili potplaćeni. Istina je da sindikati mogu pogurati plaće iznad nivoa produktivnosti neke grane privrede u kratkom periodu.

Bez obzira na to, povećanje troškova rada će sigurno biti preneseno na potrošače što će rezultirati smanjenjem nivoa profita privrede u cjelini. Ovo će, zauzvrat, donijeti smanjenje plaća i povećati nezaposlenost. Sindikati, dakle, ne mogu dugoročno uticati na povećanje plaća. Za Hazlitta zabluda se skriva u previđanju jedinog izvora dugoročnog povećanja plaća: razvoja i povećanja produktivnosti koje nastaje kao rezultat akumulacije kapitala i tehnološkog napretka koji omogućava istu.

U vremenu kada protekcionizam i zakoni o minimalnim plaćama izlaze na prvu liniju političke arene, ideje Henrya Hazlitta moraju biti opravdane kao način borbe protiv ekonomskih zabluda našeg vremena, koje nažalost nisu doživjele značajnije promjene od kad je Ekonomija u jednoj lekciji objavljena. Hazlitt nas uči da intuicija u ekonomiji vodi zabludi, i da je razmišljanje van očiglednog jedini put sticanja dubokog razumijevanja dugoročnih posljedica ekonomskih politika.

Preveo Darjan Minov
Tekst preuzet sa IntellectualTakeout.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *