Piše: David Boaz
Branioci tržišnog procesa često naglašavaju prednosti konkurencije. Konkurentski proces omogućava konstantno testiranje, eksperimentisanje i prilagođavanje kao odgovor na promjenu situacije. On drži kako poslovanje ima zadatak da zadovolji potrošače. Kako analitički tako i empirijski možemo vidjeti da konkurencijski sistemi daju bolje rezultate od monopolskih i centralističkih sistema. Zato, u knjigama, novinskim člancima, i na televizijskim nastupima, zagovornici slobodnog tržišta naglašavaju važnost konkurentnog tržišta i protive se ograničenjima konkurencije.
Međutim, i pored toga mnogi ljudi čuju kako je slobodno-tržišno natjecanje označeno kao neprijateljsko, kao branik mnogih mogućnosti ili je stavljano u kontekst izreke „svako protiv svakoga“. Pitaju li se oni da li je saradnja bolja od takvog antagonističkog stava prema svijetu. Milijarderski investitor George Soros, navedimo, piše u Atlanthic Monthly-ju i kaže: „previše takmičenja i premalo sarađivanja dovodi do nepodnošljivih nejednakosti i nestabilnosti“. Naime, on želi reći da je njegova „glavna poruka da je saradnja dio sistema onoliko koliko je to i takmičenje, i da slogan „samo najjači opstaju“ kvari ovo tumačenje. Na ovom mjestu napomenimo kako se ta fraza rijetko koristi od strane onih koji zagovoraju slobodno tržište kao i slobodu općenito. Navedena fraza je skovana kako bi bio opisan proces biološke evolucije i da bi bio oslikan opstanak onih osobina koje su bile najbolje za okruženje, a što može poslužiti čak i kao usporedba sa konkurencijskim poslovanjem na tržištu, ali što zasigurno ne može opisivati situaciju u kojoj samo najsnažniji pojedinci opstaju u kapitalističkom sistemu. To su neprijatelji, a ne prijatelji, slobodnog tržišta koji koriste ovu frazu da bi opisali ekonomsko takmičenje. Treba naglasiti i to da oni koji kažu da su ljudska stvorenja „stvorena za saradnju, a ne za takmičenje“ ne vide da je tržište stvar saradnje. U stvari, to je, kako je i navedeno, takmičenje usmjereno ka tome da bi se sarađivalo, to je takmičenje zbog saradnje.
Individualizam i zajedništvo
Slično navedenome, protivnici klasičnog liberalizma su odmah optužili liberale da favorizuju „atomistički“ individualizam, gdje je svaka osoba otok za sebe, koji teži svom profitu i ne mari za potrebe i želje drugih. E. J. Dionne, iz Washington Post-a, napisao je da moderni libertarijanci vjeruju da „individualci dođu na svijet kao posve odgovorni odrasli ljudi koji su odgovorni za svoje postupke od rođenja.“ Kolumnista Charles Krauthammer napisao je u svojoj reviziji „What It Means to Be a Libertarian“ da su sve do njega, libertarijance smatrali „rasom robusnih individualista koji žive u kolibama na vrhovima planina opasanih bodljikavom žicom i znakom na vratima “NE ULAZI“. Pitam se i ne mogu da shvatim kako ljudi sa takvom percepcijom svemu ovome nisu dodali i upozorenje „svaki naoružan do zuba“.
Naravno, niko ne vjeruje u tu vrstu „atomističkog realizma“ kojem se profesori i stručnjaci vole rugati. Mi živimo jedni s drugima i radimo u grupama. Kako bi neko mogao biti atomistički individualac u tako kompleksnom sistemu kakav je naš još je nejasno: da li to znači jesti ono što uzgojiš, nositi ono što skrojiš, živjeti u kući koju si ti napravio samo sebi, ograničavanje sebe na alternativnu medicinu baziranoj isključivo na biljkama koje si samostalno uzgojio? Da li bi liberali željeli da se odsele na pusti otok i da se odreknu onoga što je Adam Smith nazvao Velikim društvom, kompleksnim i proizvođačkim društvom koje je nastalo društvenom interakcijom. Mogli bi očekivati da senzibilni novinari stanu, pogledaju u riječi koje su napisali i pomisle „mora da sam pogrešno shvatio ovo, trebao bih ponovo pročitati tekstove libertarijanaca“.
U slobodnom društvu pojedinci imaju prirodna, neotuđiva prava i moraju paziti na svoju opću obavezu da poštuju prava drugih. Naše druge obaveze su one koje izaberemo ugovorom. Nije samo puka slučajnost da društvo koje je zasnovano na temeljnim pravima, slobodi i privatnom valsništvu stvara i socijalni mir i materijalno blagostanje. Kako John Locke, David Hume i drugi klasični liberalni filozofi demonstriraju, trebamo sistem utemeljen na zakonima kako bi stvarali društvenu kooperaciju, a bez koje ljudi mogu postići vrlo malo. Hume je napisao u svojoj „Raspravi o ljudskoj prirodi“ da su okolnosti koje ljudi susreću (1) naš samointeres, (2) naša nužno ograničena velikodušnost prema drugima, (3) i nedostatak potrepština koje su neophodne za ispunjenje naših ciljeva. Zbog tih okolnosti neophodno je da sarađujemo sa drugima i da imamo egzistentna i pravedna pravila – pogotovo u pogledu imovine i razmjene – da definiramo kako da se odvija ta saradnja. Ta prava određuju ko ima pravo da upravlja posebnim dijelom imovine. U odsustvu dobro definisanih zakona o imovini, susretali bismo se sa stalnim konfliktima kada je posrijedi govor o ovoj tematici. Upravo su naši imovinski sporazumi ti koji nam omogućavaju da poduzimamo kompleksne i složene poslove kooperacije i koordinacije putem kojih ostvarujemo naše ciljeve.
Bilo bi lijepo kada bi ljubav mogla ostvariti taj zadatak, bez svog tog naglaska na samointerese i individualna prava, jer su mnogi protivnici liberalizma ponudili viziju društva zasnovanog na principima milosrđa. Iako je Adam Smith kazao: „U civilizovanom društvu, čovjek treba u svakom vremenu pomoć i saradnju s drugim ljudima“, on se za života nikad nije mogao da sprijatelji s malim brojem ljudi čiju bi pomoć trebao. Ako zavisimo isključivo o milosrđu u okviru ostvarene saradnje, jednostavno ne bismo mogli prihvatiti složene zadatke. Oslanjanjem na samointerese drugih, u sistemu dobro definisanih prava vlasništva i slobodnog tržišta, jedini je način da se organizuje društvo koje je složenije od društva u malom selu.
Civilno društvo
Mi se družimo s drugima kako bismo ostvarili instrumentalne ciljeve – proizvoditi više hrane, razmjenjivati dobra, razvijati nove tehnologije – ali i zbog osjećanja duboke ljudske potrebe za povezanošću, za ljubav, prijateljstvo i zajedništvo. Udruženja koja formiramo sa drugima nazivamo civilnim zajednicama. Ta udruženja mogu imati različite varijacije i oblike – porodice, crkve, škole, klubovi, bratstva, komercijalna udruženja, grupe susjedstva, kao i bezbroj komercijalnih zajednica, kao na primjer partnerstva, korporacije, sindikati i razna udruženja u okviru pojedinih struka. Sve ove asocijacije služe ljudima na razne načine. Civilno društvo se može ukratko definisati kao svako prirodno i dobrovoljno udruživanje u zajednici.
Neki razlikuju komercijalne i neprofitne organizacije, potkrepljujući to time da je poslovanje dio tržišta, a ne civilnog društva; ali ja pratim tradicionalna shvatanja da su razlike između udruženja u sljedećem: jedna su prisilna – državna – dok su sva ostala prirodna i dobrovoljna. Bez obzira da li je neko društvo osnovano kako bi ostvarilo profit ili ne, ključni faktor je da li je naše učešće u tom udruženju dobrovoljno ili ne. Uz sve savremene konfuzije o civilnom društvu i „nacionalnoj svrsi“, trebamo se prisjetiti F.A. Hayekove izjave da su sve asocijacije stvorene u civilnom društvu nastale iz neke svrhe, dok civilno društvo kao cjelina nema jedinstvenu svrhu; ono je nedizajnirani, spontano nastali rezultat svih udruživanja sa različitim ciljevima.
Tržište kao kooperacija
Tržište je bitan elemenat civilnog društva. Ono proizilazi iz dvije činjenice: prvo, da će ljudska bića više postignuti u saradnji s drugima nego li sama i toga da smo u stanju spoznati navedenu činjenicu. Da smo kojim slučajem posebna vrsta živih bića koja saradnjom ne postižu više nego izoliranim radom, ili kada bismo bili u stanju da ne možemo spoznati prednosti zajedničkog rada, onda bismo mogli konstatovati kako smo ostali izolirani i atomizirani. Gore od toga bi bilo, kako je Ludwig von Mises objasnio: „Svaki bi čovjek druge ljude smatrao neprijateljima; njegova žudnja za zadovoljavanjem svojih potreba bi ga dovela do neumoljivog sukoba sa svim svojim susjedima.“ Bez mogućnosti uzajamne koristi od saradnje i podjele rada, ne bi došlo ni do razvoja osjećaja prijateljstva i simpatije, niti tržišnog uređenja. U cjelokupnom tržištu se pojedinici i preduzeća nadmeću kako bi međusobno surađivala. General Motors i Toyota se nadmeću da bi postigli sporazum o saradnji u oblasti prijevoza. AT&T i MCI se nadmeću da bi uspostavili saradnju sa mnom u pogledu komunikacije s drugima. Doista, oni se takmiče tako žestoko za saradnju sa mnom da sam morao sarađivati s još jednom komunikacijskom firmom koja mi je pomoću aktivacije telefonske sekretarice omogućila da se kvalitetno odmorim i opustim, te rasteretim tih pritisaka.
Kritičari tržišta često govore da kapitalizam potiče i nagrađuje princip samointeresa. U stvari, ljudi teže ka samointeresima u svakom društvu. Tržišta jednostavno usmjeravaju samointerese u pravcima koji su za društvo korisni. U okviru slobodnog tržišta ljudi postižu svoje samointerese tako što saznaju i pokušaju da zadovolje potrebe drugih. To može značiti da nekoliko ljudi radi zajedno kako bi napravili mrežu za ribe ili pak kako bi napravili cestu. U složenijoj ekonomiji, to znači da se traga za vlastitim profitom u okviru nuđenja dobara i usluga koje zadovoljavaju potrebe i želje drugih. Radnici i poduzetnici koji najbolje podmire te potrebe bit će nagrađeni; oni koji to ne budu ubrzo bivaju ohrabreniji da probaju oponašati uspješniju konkurenciju ili da nađu novi način pristupanja problemu.
Sve različite ekonomske organizacije koje vidimo na tržištu su na neki način eksperimentalnog karaktera kako bi bio pronađen bolji način komunikacije u pravcu ostvarenja saradnje. Sistem imovinskih prava, vladavine zakona, i minimalne uloge vlade omogućavaju stvaranje maksimalnog prostora za ljude kako bi eksperimentisali sa novim načinima saradnje. Razvoj korporacija je postavio veće ekonomske zadatke koje pojedinci ili partneri ne bi mogli postići. Organizacije poput uzajamnih fondova, osiguranja, banaka, zadruga osnovanih od strane 46 radnika, i drugi vidovi organizacija su načini rješavanja pojedinih ekonomskih problema novim formama saradnje. Neke od ovih formi su se pokazale kao neefikasne: mnogi od kooperativnih konglomerata u 1960-im, godinama su se naprimjer, pokazali kao nesavladivi, a dioničari su izgubili novac. Stoga, brz povratak tržišta podrazumijeva poticaj uspješnim oblicima organizovanja da se umnožavaju, a onim neuspješnim da nestanu. Saradnja je isto toliko dio kapitalizma kao i tržišno takmičenje. Oboje su temeljni sastojak jednostavnog sistema prirodne slobode. Mnogi od nas troše previše vremena sarađujući s partnerima, saradnicima, dobavljačima i kupcima nego li što se usmjeravaju ka trošenju vremena na tržišno takmičenje. Život bi uistinu bio gadan, životinjski i kratak da smo kojim slučajem osuđeni da budemo sami. Ali, na sreću svih nas, u kapitalizmu to ne mora biti tako.
