Danas je tačno 200 godina od rođenja Karla Marksa.
Marksistička ideologija bila je jedna od najpopularnijih političkih bajki dvadesetog vijeka. Inspirišući razne pokrete i pojedince, ova bajka podsticala je revolucije, nasilje, građanske ratove, državni teror i prijetnje nuklearnim istrebljenjem.
Za razliku od druge velike totalitarne ideologije, marskizam-lenjizam prostirao se, sa različitim uticajem, na gotovo svim kontinentima naše planete, a njegov uticaj trajao je i traje znatno duže od nacističke ideologije. Dijalektički materijalizam, diktatura proletarijata, revolucionarni teror, klasna svijest, činili su se primamljivim alternativama mnogima.
Mnogi, često iz naivnih pobuda i dalje maštaju da je moguće imati besklasno društvo bratstva i jedinstva gdje bi svi imali u skladu sa svojim potrebama i gdje bi doprinosili u skladu sa svojim mogućnostima.
Danas je 200 godina od rođenja čovjeka čije je ime postalo sinonim za jedan pogled na svet. Ideje imaju posljedice. Recepti za sretno socijalističko društvo imaju dobre namjere, ali uglavnom za one koji prežive revolucionarnu tranziciju, glad, neimaštinu i otimačinu.
Na talasu mnogih relativizacija kako kod nas, tako i u mnogo razvijenijim zemljama, izdvajamo samo neke od Marksovih doprinosa. Ovo su doprionosi čije se poslhedice osjećaju i danas. Ovo radimo manje u duhu slavlja, više u duhu opomena na užase i patnje do kojih se došlo zbog vjerovanja u riječi Karla Marksa rođenog 5. maja 1818.
5. Najbrže smanjenje najvećeg procenta populacije ikada – Pol Pot i Crveni Kmeri
U periodu od 1975-1979, komunistički režim tadašnje Demokratske Kampućije sproveo je genocid u Kambodži. Procijenjeni broj žrtava je između 1,5 i 3 miliona ljudi, što je otprilike 25% tadašnje populacije.
Stradala je četvrtina stanovništva. Neki su ubijeni, neki umrli od gladi a neki od prinudnog rada.
Demokratska Kampućija nastala je na temeljima marskizma, lenjinizma i maoizma, a veliki broj zločina učinjen je kao posljedica ideje rasne superiornosti Kmera.
4. Venecuela – od naftnog bogatstva do nestašice toalet papira
Venecuela ima najveće rezerve nafte na svijetu – sa 297 milijardi barela prestigla je čak i giganta Saudijsku Arabiju. Samo posjedovanje nafte inače podrazumijeva velike prihode i, po pravilu, bogatu privredu. Ova država je, međutim, uspjela da dovede svoje stanovništvo na nivo siromaštva na kojem je i zadovoljavanje osnovnih potreba dovedeno u pitanje.
Od 1999, kada je na mjesto predsjednika došao Hugo Chavez, do danas kada je tu Nikolas Maduro, venecuelanska ekonomija je u konstantnim problemima – kontrole cijena, uvoza i izvoza, centralizacija (ekonomska, a uz nju i politička) i pretjerano zaduživanje doveli su do siromaštva, velike nezaposlenosti, širenja bolesti, nestašice lijekova i, posljedično, velike smrtnosti djece.
Venecuela je danas primjer devastirajućih posljedica centralnog planiranja i politika inspirisanih marksističkim savjetima o preuzimanja sredstava za proizvodnju, njihovim prelaskom u državne ruke mudrih planera za koje se vjerovalo da će odvesti društvo u svjetlu budućnost harmonije i blagostanja.
3. Arhipelag Gulag – milioni žrtava Staljinovog SSSR-a
„Zahvaljujući ideologiji, dvadeseti vijek je iskusio zlodjela na skali koja mjeri milione žrtava. Ovo ne može da se porekne, zaobiđe niti potisne.“ – zapisao je Aleksandar Solženjicin u Arhipelag Gulagu.
Staljinov Sovjetski savez je najbrutalniji primjer zla koje nastaje primjenom ideja marksizma-lenjinizma, u njegovom režimu oličenim kroz staljinizam. Sistem gulaga, radnih logora, glad, obračunavanje sa neistomišljenicima i prinudna deportacija doveli su do više miliona žrtava sovjetskog režima.
Iako je pitanje da li ćemo ikada imati konače cifre žrtava Staljinovog režima, izvjesno je da se one broje u milionima.
Zbignjev Bžežinski, Robert Konkvest i enciklopedija Britanika slažu se oko cifre od najmanje 20 miliona žrtava Staljinovog režima.
Između milion i 12 miliona ljudi umrlo je kao posljedica boravka u sovjetskim logorima.
Čistke, masovna ubistva političkih protivnika i disidenata odnele su, samo tokom 1936-1938, bar 600,000 života.
Masovna ubistva, prinudna industrijalizacija, sistem gulaga koji je brojao nekoliko stotina logora sa više hiljada ljudi u svakom od njih, monstruozno tretiranje neistomišljenika, devastiranje zemlje i gušenje svakog vida slobode treba da služe za primjer svima koji i danas imaju bilo kakve iluzije o značaju dobrih namjera u marksističkim idejama.
Dobre namjere, čak i ako postoje, nestaju u sjenci najbrutalnijih ubistava koje je svijet ikada vidio.
2. Desetine miliona umrlih od gladi – Veliki skok unaprijed
Veliki skok unaprijed je ekonomski i društveni projekat kojim je Mao Cedung, od 1958. do 1962, pokušao da transformiše Kinu iz pretežno agrarne zemlje u industrijalizovanu socijalističku utopiju. Rezultat? Desetine miliona umrlih od gladi.
Broj žrtava Velike kineske gladi procjenjuje se na između 36 miliona (prema podacima novinara koji je proživio Veliki skok unaprijed, Janga Jišenga) i preko 45 miliona (istoričar Frenk Dikoter).
Obavezna poljoprivredna kolektivizacija, prinudno seljenje ljudi na prinudni rad, smještanje hiljada ljudi u komune i obračunavanje sa neistomišljenicima su samo neke od mjera koje su rezultirale jednom od najvećih tragedija XX vijeka.
1. Bauk marksizma i dalje kruži univerzitetima
I pored svih dokaza, vidljivih, još uvijek svežih rana, kao i onih aktuelnih devastirajućih posljedica Marksovih ideja, marksizam se danas povampirio i našao svoje mjesto među lijevo orijentisanim intelektualcima.
Posebno su indikativni univerziteti na Zapadu (prvenstveno američki i britanski) – prisutnost kritičke teorije, marksizma i postmarksizma, kao i relativno novih socioloških disciplina koje su građene na temeljima ovih ideja ukazuju na percipiranu važnost izučavanja marksizma. Dodatno, Marksov Kapital je jedna od 3 knjige koje američki ekonomisti najčešće predaju na kursevima (rame uz rame sa Smitovim Bogatstvom naroda i Krugmanovom Ekonomijom).
Tamo gdje su ove teme dočekane sa odobravanjem, ironija je previše očigledna: ugledanje na marksizam nema mnogo smisla u srcu razvijenog svijeta gdje se najviše cijene lične slobode, preduzetnički duh i demokratske vrijednosti.
U nedavnom članku u New York Timesu, Jason Barker zaključuje: „Ostaje nam da citiramo Marksa i isprobavamo njegove ideje sve dok ne ostvarimo društvo za koje se on borio i koje sve više nas danas želi.“
Pitanje za sve koji i danas žele Marksov ideal društva: da li ste spremni na glad, masovna ubistva, radne logore, ekonomsku propast i ukidanje svakog oblika slobode?
Srećan rođendan svima koji slave.
Izvor: Talas.rs
