Lako se ismijavati s načinom na koji Donald Trump koristi engleski jezik. Njegovi tvitovi imaju tendenciju da slijede istu strukturu: dvije kratke izjave, zatim jednu emotivnu riječ ili frazu i uzvičnik. (12. juna, nakon pucanjave u Orlandu napisao je: “Moramo biti pametni!”) On poput djeteta izmišlja zločeste nadimke za svoje protivnike (Mali Marco, Lažljivi ‘Ted, Nepoštena Hillary). Njegov vokabular je ovozemaljski: “velika liga”, kad opisuje stvari koje će učiniti, ili “kitovana”, kada je govorio o porazu Hillary Clinton. Tokom kampanje za izbor unutar Republikanske stranke, njegovo psovanje je toliko kritizirano da je obećao da će prestati s tim (i zaista je to učinio).
Kako je taj čovjek postao predsjednički kandidat stranke Abrahama Lincolna? On očigledno mora raditi nešto dobro: na kraju krajeva , jezik je praktički sve na šta političar može ostvariti utjecaj (rukovanja i zagrljaji na stranu). Nešto u načinu na koji govori i piše je potisnulo iskusnije političare.
Prvo, on je jednostavan. Novinari ponekad napadaju političare za jednostavan jezik, čak idući tako daleko da koriste pogrešno mjerilo koje se upotrebljava za procjenu poteškoća u čitanju u američkim školama. Ti kritičari kažu da gospodin Trump “koristi jednostavan jezik desetogodišnjaka”. No “Flesch-Kincaid” test čitanja mjeri samo dužinu rečenica i riječi, a ništa ne govori o sadržaju. U najgorem slučaju, on tačno mjeri pogrešnu stvar u političkom govoru: kratke rečenice koje sadrže uobičajene riječi su, dobra stvar. “Nikad ne koristite dugačku riječ ako će i kratka biti dovoljna”, napisao je Orwell u “Politici i engleskom jeziku”. Jednostavnost nije glupost; činjenje jezika jednostavnim za razumjeti ono je što ga čini privlačnim. Bezbrojne psihološke studije pokazale su da se ono što se lako obrađuje smatra istinitijim. “Sagradit ću veliki, lijepi zid i Meksiko će ga platiti” može zvučati nepristojno, ali je lako razumljivo, a ljudski mozak u svojoj slabosti voli lakoće.
Druga taktika Trumpa je ponavljanje. To se također može pogrešno smatrati djetinjastim. Gospodin Trump često kaže istu stvar nekoliko puta za redom u sirovom, razbijajućem stilu. No, u sofisticiranijem obliku, ponavljanje je časni retorički alat. Mark Antony sarkastično ponavlja zabludu da je Brut “častan čovjek” nakon što Bruto ubije Cezara. Winston Churchill okuplja Britaniju sa:…” borit ćemo se na plažama; borit ćemo se na poljima i na ulicama; borit ćemo se u brdima…” A najdraže retoričko ponavljanje 20. stoljeća je sjajni refren” Ja imam san. “Gospodin Trump zasigurno nije Martin Luther King, ali zna šta treba učiniti da se publika sjeća onoga što je rekao.
Ipak, najučinkovitiji način na koji gospodin Trump budi publiku možda je najjednostavniji: on ne drži govor. Umjesto toga, razgovara. (Tek rijetko, kad shvati da mu se usta mogu uvaliti u nevolje – kao u svom prvom govoru nakon pucnjave u Orlandu – koristi teleprompter.) Čak se ne čini da ikad ima pripremljen govor. Nezadovoljni novinari koji prate uobičajene kandidate tokom kampanje znaju da, iako govore bez bilješki, političari govore jedan te isti pripremljeni tekst iz grad u grad. G. Trump, kao što je gore navedeno, ponavlja mnoge fraze. Ali on istinski govori izvan okova, izbjegavajući standardni niz klišea, što ga čini fascinantnim novinarima. Govor Trumpa zapravo može napraviti vijesti. To je ono što se dogodilo kada je jedva planirana digresija o slučaju prevare izazvala kontroverzu: g. Trump je nagovijestio da je sudija koji je presudio protiv njega bio u sukobu interesa jer je bio “Meksikanac” (zapravo rođeni Amerikanac koji ima meksičke roditelje).
Ova kvaliteta slanja poruke bez scenarija je moćna. Čak i valjani argument su slabi ako zvuče konzervirano. Čak i onaj pogrešan argument zvuči jače ako se čini spontanim, naročito glasačima koji su bili zgađeni profesionalnim političarima. Ovo otkriva opasnu dvostruku liticu Orwellovih poznatih pravila za jasan i pošten engleski jezik. Iskren govornik bi dobar posao radio kada bi mu riječi i rečenice bile kratke i konkretne, te ako bi izbjegao klišee, kako savjetuje Orwell. Ali i demagog može koristiti ove alate. Orwell je vjerovao u talismansku moć jasnoga jezika kako bi se laži i grozote izbacile na čistac. Ali neki birači ne mogu prepoznati laž, a drugi žele čuti grozne stvari. Ako ih ima dovoljno, onda opuštenost s činjenicama, ponižavanje protivnika i hipnotizirajući narodni stil izražavanja čine opasno učinkovit koktel.
Izvor: The Economist
