Piše: Marian L. Tupy
Marxizam je trebao donijeti mnogo pozitivnih promjena, uključujući stvaranje besklasnog društva, gdje svi žive u miru. Na ove ambiciozne ciljeve može se dodati značajno smanjenje količine radne snage koja se zahtijevala od proletarijata.
Kao što je Rodney G. Peffer s Univerziteta u San Diegu naglasio u knjizi o Marksizmu, moralnosti i socijalnoj pravdi iz 2014. godine:
„Marx je smatrao da je smanjenje potrebnog radnog vremena … apsolutna nužnost. On je [tvrdio] … da je pravo bogatstvo razvijena produktivna snaga svih pojedinaca. Više nije radno nego slobodno vrijeme mjera bogatstva“.
Ono što njemački ekonomist nije znao je da će slobodna tržišta samopouzdano postići njegov cilj.
Broj sati rada po danu fluktuirao je kroz ljudsku historiju. Na temelju analize društava lovaca i sakupljača, naučnici procjenjuju da su naši prehrambeni preci radili između 2,8 i 7,6 sati dnevno.
Međutim, nakon što su osigurali hranu za taj dan, prestajali bi. Radno opterećenje sakupljača hrane bilo je relativno nisko, ali jednako tako je bio i njihov životni standard. Bogatstvo naših predaka bilo je ograničeno na težinu posjeda koji su mogli nositi na leđima s jednog mjesta na drugo.
Prije otprilike 12.000 godina ljudi su se počeli naseljavati na jedno mjesto, obrađivati usjeve i uzgajati domaće životinje. Ukupan broj radnih sati porastao je, jer su ljudi bili spremni žrtvovati slobodno vrijeme u zamjenu za stabilniju opskrbu hranom. Budući da je umjetna rasvjeta bila prohibitivno skupa, dnevno svjetlo reguliralo je količinu posla koji je mogao biti učinjen bilo koji dan.
Ljeti, većina ljudi je radila između šest i 10 sati na poljima i još tri sata kod kuće. Zimi, kraći su dani ograničili ukupan broj radnih sati na osam. Zbog vjerskih razloga nedjelja je bila slobodan dan, a mnoštvo blagdana razbijalo je monotoniju poljoprivrednog života.
Naša očekivanja o tome šta čini dobru ravnotežu između posla i života su očito vrlo različita od onih lovaca-sakupljača i poljoprivrednika. Stoga je smisleno usporediti današnje opterećenje s onim na početku industrijske revolucije.
Godine 1830. radna sedmice u industrijaliziranom zapadu iznosila je u prosjeku oko 70 sati ili, isključujući nedjelje, 11,6 sati rada dnevno. Do 1890. pala je na 60 sati sedmično ili 10 sati na dan. Trideset godina kasnije, radna sedmica u naprednim društvima bila je 50 sati, odnosno 8,3 sati dnevno.
Danas ljudi u naprednim društvima rade u prosjeku manje od 40 sati sedmično. To još uvijek iznosi otprilike 8 sati dnevno, jer obično ne radimo subotom. Rođen je “vikend”.
Ukupan broj radnih sati smanjio se zajedno s povećanim prosperitetom. Jasno, što je bogatija zemlja, ljudi manje rade. Do podataka za zemlje u razvoju teško je doći, ali u ukupnoj populaciji broj radnih sati po radniku u zemljama s visokim dohotkom smanjio se s 2 123 u 1950. na 1.732 u 2017. godini – to je pad od 18,4 posto.
Na temelju dostupnih podataka naprednih zemalja, Nijemci su radili najmanje (1.347), a Singapurci najviše sati (2.237). Sa 1763 radnih sati godišnje, Sjedinjene Države su bile u sredini paketa 2017. godine.
U istom je periodu prosječni bruto domaći proizvod po osobi prilagođen inflaciji i kupovnoj moći porastao za 483 posto u Njemačkoj, 1.376 posto u Singapuru i 290 posto u Sjedinjenim Državama. Ukupni BDP po glavi stanovnika u zemljama s visokim prihodima porastao je s 9.251 dolara na 47.149 dolara (2016. dolara), što je porast od čak 410 posto.
Dakle, ljudi zarade više novca u zamjenu za manje posla. Ali, uživaju li više slobodnog vremena? Međunarodne usporedbe su otežane, no American Time Use Survey, koji izvodi Američki ured za statistiku rada, utvrdio je da su Amerikanci uživali u prosjeku 5,24 sati slobodnog vremena i sportova dnevno u 2017. To je 2,5 posto više nego kada je anketa počela 2003. godine. Da li Sjedinjene Države predstavljaju širi trend, nije jasno. Ipak, nedvojbeno je da ljudi imaju više slobodnog vremena nego što su nekoć imali – barem od naših nomadskih dana.
Marx je pogriješio u mnogim stvarima. Najčuveniji promašaj je njegovo uvjerenje da će tržišno natjecanje umanjiti dobit, što znači da će biti potrebna sve veća eksploatacija radnika. No, kao što Johan Norberg iz Instituta Cato ističe u svojoj knjizi “Progres: deset razloga za gledamo u budućnost“, Marx je proživio razdoblje golemog obogaćivanja zapadnoga radnika.
“Kad je Marx umro 1883.”, piše Norberg, “prosječni Englez bio je tri puta bogatiji nego što je bio kad je Marx rođen, 1818. godine.” Zaokupljen svojim pogrešnim idejama, Marx nije mogao vidjeti što se zapravo događa oko njega.
Marxovi učenici iz od Kube preko Venezuele do Južne Afrike i Zimbabvea čine istu pogrešku danas. Opterećeni ideološkom mržnjom prema slobodnom tržištu, odbijaju uvidjeti da je kapitalizam ostvario ono što je Marx odavno želio – manje posla i veći prihod. Plus ça change …
Preveo: Danijal Hadžović
Izvor: CapX
