Koji je najveći problem s kojim se Amerika suočava? Ili Japan? Ili Britaniji? Ili Francuska? Mišljenja se razlikuju, naravno, ali neke brige se ponavljaju i ponavljaju. Oni od materijalističkog savijanja upućuju na desetljeća usporenog rasta srednjeg dohotka, koji je izazvao razočaranje i ljutnju među radnim ljudima. Fiskalni sokoli upozoravaju na ogroman javni dug, koji prijeti da postane i znatno veći jer starenje stanovništva uzrokuje sve veće račune za zdravstvenu zaštitu i penzije. Zatim se desila migracija koja je izazvala bijesnu populističku reakciju u Sjedinjenim Državama i diljem Europe. To upućuje na ono što je, za mnoge, alarmantni trend među svima: nedostatak bilo kakvog izgleda za političkim konsenzusom o tome kako se nositi s ovim rastućim krizama.
Rastući dohodak, nizak javni dug, pristupačna socijalna država, popularna podrška masovnom useljeništvu i široki konsenzus o politikama koje podupiru te stvari – to je daleki san u većini bogatih zemalja. Mnogi zapadnjački političari jedva da mogu i zamisliti mjesto koje ih sve kombinira. Srećom, ni ne moraju, jer takva zemlja već postoji: Australija .
Možda zato što je daleko od svega, ili ima samo 25 miliona stanovnika, ili se uglavnom vidi kao stanište za umiljate torbare, privlači relativno malo pažnje. No, njena je ekonomija najvjerojatnije najuspješnija u bogatom svijetu. Raste 27 godina bez recesije – rekord za razvijenu zemlju. Njen kumulativni rast u tom razdoblju gotovo je tri puta veći nego što je bio u Njemačkoj. Srednji prihod porastao je četiri puta brže nego u Americi. Javni dug, od 41% BDP-a, manji je od polovine britanskog.
Sreća je imala svoju ulogu u ovim uspjesima, da ne bude nedoumica. Australija je blagoslovljena s puno željezne rude i prirodnog plina, a relativno je blizu Kini, kojoj treba takvih stvari. Ali, pomogle su joj i dobre političke odluke. Nakon posljednje recesije, 1991., vlada je reformirala sisteme zdravstvene zaštite i penzija, od kojih je srednja klasa trebala plaćati više od sebe. Rezultat toga je da australska vlada troši samo polovicu prosječnog prosjeka penzija kao udjela u BDP-u, a jaz će se samo povećati u godinama koje dolaze.
Još je važniji australski entuzijazam za useljavanje. Oko 29% njenih stanovnika rođeno je u drugoj zemlji – dvostruko više od udjela u Sjedinjenim Državama. Polovica Australaca su imigranti ili djeca useljenika. A najveći izvor useljenika je Azija, koja brzo mijenja rasnu kombinaciju zemlje. Usporedite to s Amerikom, Britanijom ili Italijom, gdje su daleko manji priljevi stvorili neprijateljstvo među velikim dijelom biračkog tijela – ili Japanu, gdje je dopuštanje strancima da se naseljavaju u bilo kojem broju politički tabu. U Australiji obje glavne stranke tvrde da je priznavanje mnogih kvalificiranih migranata neophodno za zdravlje ekonomije.
Ta postignuća nisu bez svojih nedostataka. Privatni investicijski fondovi preko kojih su Australci dužni štediti za svoje penzije naplaćuju prekomjerne naknade, ostavljajući penzionerima manje nego što bi trebali dobiti. I kao što su dobrodošli u Australiji imigranti koji dolaze preko normalnih kanala, ona tretira one koji pokušavaju doći brodom bez odgovarajuće papirologije nepotrebno grubo, te ih evakuira na udaljene otoke na Tihom oceanu gdje su čak i legitimne izbjeglice bile ostavljane da trunu godinama.
Štaviše, postoje reforme koje je Australija trebala poduzeti, a nije. Aboridžani Australci pate od golemih nedostataka, na što se niz vlada jedva osvrnuo. Globalno zagrijavanje jasno uzrokuje ozbiljne štete – suše su se češće i teže, među ostalim tužnim posljedicama – a Australija nije učinila gotovo ništa kako bi zaustavila emisije stakleničkih plinova.
Ipak, australski primjer pokazuje da reforme koje se smatraju nemogućima drugdje su savršeno ostvarive. Demokrati u Americi napadaju većinu prijedloga za suzbijanje rastućih troškova javnih penzija ili zdravstvene zaštite, poredeći to s bacanjem bakica s litice; u Australiji je ljevica provela takve politike. Laburistička je stranka prodala obavezne privatne penzije sindikatima kao povećanje naknada, budući da su tehnički poslodavc bili dužni vršiti redovna plaćanja u investicijske fondove u ime svojih radnika. Stranka je također osigurala zadržavanje osnovne javne penzije koja se plaća samo onima koji nisu uspjeli izgraditi odgovarajuće lične ušteđevine.
Isto tako, sasvim je moguće održati narodnu podršku masovnom useljeništvu, čak i iz kulturno različitog mjesta. No, bitno je davati biračima osjećaj da su njihove granice pravilno vođene i da nema besplatnog ulaza za sve. Opet, saradnja stranaka je važna. Bila je to desničarska vlada koja je prvi put omogućila doseljavanje iz Azije u veliku mjeri, priznavši mnogo izbjeglica iz Vijetnama 1970-ih.
Australski politički sistem nagrađuje centrizam. Svi građani koji ispunjavaju uslove moraju glasati po zakonu, a oni koji bi inače bili neodlučni, imaju tendenciju da glasaju za glavne stranke. Nema potrebe da privlače pristalice na izbore podilazeći njihovim predrasudama. Budući da se svi moraju pojaviti, političari se umjesto toga usredotočuju na osvajanje kolebljive sredine. Sistem preferencijalnog glasanja, pri čemu Australci rangiraju kandidate po izboru, umjesto da odaberu samo jednog, također utječu na umjerenost.
Ubijanje guske
Ironija je da, iako kao su prednosti ovog sistema postale toliko očite, čini se da Australci polako postaju razočarani s njim. Birači izražavaju sve veću sumnju u učinkovitost vlade. To dvije vodeće stranke nije koštalo mnogo mjesta u parlamentu, zahvaljujući većinskom izbornom sistemu, ali njihov udio glasova pada za 20 postotnih bodova od 1980-ih. Političari, svjesni nezadovoljstva birača, također su postali grozničavi. Neprekidno smjenjuju premijere, u nadi da će novo lice spojiti stajalište stranke s biračkim tijelom. Neki u vladajućoj Liberalnoj stranci, iako ne i sadašnji premijer, počeli su zahtijevati smanjenje imigracije, potkopavajući desetljeća konsenzusa. Ambiciozne reforme postale su rijetke. Ostatak svijeta mogao je puno naučiti od Australije – a Australci bi mogli obnoviti gradivo, također.
Izvor: The Economist
