Piše: Richard MASON
Ako bi od vas neko zatražio da razmislite o ekstremnim političkim spektrima, vjerojatno ćete odmah zamisliti svastiku na jednoj i srp i čekić na drugoj strani. Bez obzira na vaša stajališta o lijevoj i desnoj paradigmi ili da li ste teoretski potkovani, mi (s pravom) pokušavamo percipirati fašizam i komunizam kao standardne ideologije ekstremiteta.
Kao takve, mnogi od nas također bi se osjećali prilično nelagodno gledajući ta dva simbola. Nakon što vidimo svastiku, odmah se podsjetimo na zla nacističkog režima i stoga je s gnušanjem odbacujemo. Javno prikazivanje ovog simbola čak je i zločin u mnogim evropskim zemljama. Razumijemo koliko je ideologija zločinačka i primjereno je tretiramo s nepoštivanjem i odvratnošću.
Ali kako reagiramo na čekić i srp? Ne moram napisati članak koji objašnjava milione smrti koje su se dogodile od ruku komunističkih režima; poput holokausta, gulazi Sovjetskog saveza i masovna ubistva na poljima u Kambodži su široko poznati.
Ipak, novinari u Velikoj Britaniji otvoreno i ponosno zagovaraju komunizam. Podignute su statue Karla Marxa. Čak i u SAD-u, jedan od najstrastvenijih antikomunističkih država u historiji, nalazi se statua Vladimira Lenjina u gradu Seattleu, na sjeverozapadu.
Zašto tačno tretiramo dvije jednako krvave ideologije na ovako različite načine?
“Stvarni komunizam nikada nije proban!”
Odgovor može biti u pogrešnim percepcijama vrline. Nacist se i, s pravom, smatraju mrzilačkim i pakosnim ljudima jer je njihova ideologija izgrađena oko ideje da je jedna grupa superiornija u odnosu na drugu. To je inherentno antiegalitarna ideologija i nasilno uvjerenje koje je samo jednom provedeno u praksi od strane samo onih koji su ovu ideologiju i izmislili.
Zbog toga, ne postoji opravdan način na koji fašisti mogu tvrditi: “To nije bio pravi nacizam”. Isto ne vrijedi i za komunizam.
Naprotiv; ovaj argument cijelo vrijeme vidimo. Oni na krajnje lijevoj strani imaju mnoštvo komunističkih kišobrana pod koje se mogu skriti, od staljinizma do anarhizma, od maoizma do trockizma, ili čak samo klasičnog marksizma. Budući da Karl Marx nikad nije provodio komunizam, sljedbenici komunističke ideologije uvijek imaju “imunitet od krivičnog gonjenja“. Bilo kakve nedostatke, tragedije ili krize komunističkog režima uvijek se mogu pravdati pogrešnom primjenom Marxovih nepogrešivih putokaza do utopije.
Prikladno, komunisti se uvijek mogu odvojiti od strahota prošlosti. Oni sebe mogu prikazivati kao pionire ideologije koja jednostavno nije imala priliku da pokaže pravo lice (‘Realni komunizam nikada nije bio isproban!’).
Na taj način, zagovornici komunizma mogu nastaviti djelovati u društvu kao kredibilni protagonisti. Oni se samo bore za oslobođenje radničke klase i stvaranje radničkog raja koji nema nikakve veze s lažnim prorocima iz prethodnog vremena. U najgorem slučaju, smatra se da zagovornici komunizma griješe, ali imaju dobre namjere.
Gdje da podvučemo crtu?
Ovo je veliki izazov. Dok je nacizam u suštini povezan sa zločinima svojih sljedbenika, komunizam se uvijek može razdvojiti. Niko ne bi tolerirao majicu s Adolfom Hitlerom ili Benito Mussoliniem, ali divlji ugnjetavač Che Guevara lako se odvaja i pretvara u simbol revolucije.
Ali gdje ćemo podvući crtu? Komunistička ideologija u svom najčišćem obliku može biti odvojena od njezinih implementacija, ali u kojoj se tački njena strašna tragografija diskreditira svaki pokušaj da je se zagovara?
Kao što je ekonomist Murray Rothbard jednom rekao: “Nije zločin ne znati ekonomiju […] Ali, potpuno je neodgovorno imati glasno i jasno mišljenje o ekonomskim temama, dok se ostaje u tom stanju neznanja”.
Moramo reći isto o komunizmu. Nastaviti zalagati se za komunizam, uprkos njegovom sramotnom naslijeđu, nije ni dobronamjerno niti posljedica neznanja; to je namjerni pokušaj promocije dokazano opasne ideologije. Historija komunizma je krvava poput one nacizma; mnogo krvavija, zapravo. Vrijeme je da ga tretiramo kao takvog.
