Socijalizam se vratio, ali on nije odgovor na naše probleme

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., ideološko natjecanje 20. stoljeća činilo se gotovo. Kapitalizam je pobijedio, a socijalizam je postao izraz za ekonomski neuspjeh i političko ugnjetavanje. Šepao je još po marginalnim sastancima, neuspjelim državama i olujnoj liturgiji Komunističke partije Kine. Danas, 30 godina kasnije, socijalizam je ponovno u modi. U Americi Alexandria Ocasio-Cortez, novoizabrana kongresnica koja sebe naziva demokratskim socijalistom, postala je senzacija čak i pored toga što se rastuće polje Demokratskih predsjedničkih kandidata za 2020. godinu naglo okreće ulijevo. U Britaniji, Jeremy Corbyn, tvrdolinijaški vođa Laburističke stranke, mogao bi vrlo lako osvojiti ključeve Downing ulice.

Socijalizam se vraća nazad jer je stvorio oštru kritiku onoga što je pošlo po zlu u zapadnim društvima. Dok su političari s desne strane prečesto odustajali od borbe ideja i povlačili se prema šovinizmu i nostalgiji, ljevica se usredotočila na nejednakost, okoliš, te na to kako staviti moć na građane umjesto na elite. Ipak, iako ponovno rođena ljevica poentira neke stvari, njen pesimizam o savremenom svijetu ide predaleko. Njena politika pati od naivnosti u pogledu budžeta, birokratije i poslovanja.

Obnovljena vitalnost socijalizma je izvanredna. Devedesetih su se ljevičari pretvorili u centriste. Kao lideri Britanije i Amerike, Tony Blair i Bill Clinton tvrdili su da su pronašli “treći put”, kompromis između države i tržišta. “Ovo je moj socijalizam”, izjavio je Blair 1994. godine, dok je najavljivao odustajanje Laburisitčke stranke od ideje da država upravlja kompanijama. Niko se nije smatrao zbog toga prevarenim, naročito ne socijalisti.

Ljevica danas vidi treći put kao slijepu ulicu. Mnogi novi socijalisti su milenijalci. Oko 51% Amerikanaca u dobi od 18 do 29 godina ima pozitivno mišljenje o socijalizmu, kaže Gallup. Na zadnjim izborima 2016. mladi su glasali za Bernieja Sandersa više nego za Hillary Clinton i Donalda Trumpa zajedno. Gotovo trećina francuskih birača mlađih od 24 godine na predsjedničkim izborima 2017. godine glasala je za tvrdokornog ljevičarskog kandidata. Ali milenijski socijalisti ne moraju biti mladi. Mnogi ljubitelji  Corbyna su stari koliko i on.

Nisu svi milenijski socijalistički ciljevi naročito radikalni. U Americi je jedna od njihovih politika univerzalna zdravstvena zaštita, koja je normalna u drugim dijelovima bogatog svijeta i poželjna. Radikali na lijevoj strani kažu da žele očuvati prednosti tržišne ekonomije. I u Evropi i u Americi na ljevici vlada  široka, fluidna koalicija, kakvi pokreti s fermentacijom ideja obično jesu.

Ipak, postoje zajedničke teme. Milenijski socijalisti misle da se nejednakost otela kontroli i da je ekonomija namještena u korist stečenih interesa. Vjeruju da javnost žudi za tim da se prihod i moć   raspodijele od države kako bi se uravnotežile razlike. Smatraju da su kratkovidost i lobiranje navele vlade da ignoriraju povećanu vjerojatnost klimatske katastrofe. I vjeruju da hijerarhije koje vladaju u društvu i ekonomiji  – regulatori, birokratija i kompanije – više ne služe interesima običnih ljudi i moraju biti “demokratizirane”.

Nešto od toga je nesporno, uključujući prokletstvo lobiranja i zanemarivanja okoliša. Nejednakost na Zapadu doista je porasla u posljednjih 40 godina. U Americi je prosječan dohodak za gornjih 1% porastao za 242%, što je oko šest puta više nego kod srednjih radnika. Ali nova ljevica također  ima pogrešne dijagnoze za mnoge probleme, kao što je pogrešna i većina njihovih recepata.

Počnimo s dijagnozom. Pogrešno je misliti da nejednakost mora neumoljivo rasti. Američka dohodovna nejednakost pala je između 2005. i 2015. nakon usklađivanja poreza i transfera. Srednji prihod kućanstva realno je porastao za 10% u tri godine do 2017. godine. Uobičajeni refren je da su radna mjesta nesigurna. No, 2017. godine bilo je 97 tradicionalno stalno zaposlenih radnika na svakih 100 Amerikanaca u dobi od 25 do 54 godine, u usporedbi sa samo 89 u 2005. Najveći izvor nesigurnosti nije nedostatak stalnih radnih mjesta, nego ekonomski rizik od drugog pada.

Milenijski socijalisti također pogrešno definiraju javno mnijenje. Oni su u pravu da ljudi osjećaju da su izgubili kontrolu nad svojim životima i da su se mogućnosti smanjile. Javnost također negoduje zbog nejednakosti. Porezi na bogate su popularniji od poreza na svakoga. Ipak, ne postoji rasprostranjena želja za radikalnom preraspodjelom. Podrška Amerikanaca preraspodjeli nije viša nego što je bila 1990., a zemlja je nedavno izabrala milijardera koji obećava smanjenje poreza na preduzeća. Po nekim istraživanjima Britanci su opušteniji u odnosu na bogate nego Amerikanci.

Ako je lijeva dijagnoza previše pesimistična, stvarni problem leži u propisima koji su rasipni i politički opasni. Uzmite fiskalnu politiku. Neki s lijeve strane se gađaju mitom da se ogromna proširenja vladinih usluga mogu platiti prvenstveno većim porezima na bogate. U stvarnosti, s obzirom na starost stanovništva, teško je održavati postojeće usluge bez povećanja poreza na srednje plate. Gospođa Ocasio-Cortez bi nametnula poreznu stopu od 70% na najviše dohotke, ali jedna vjerojatna procjena stavlja dodatni prihod od toga na samo 12 milijardi dolara, ili 0,3% od ukupnog poreza. Neki radikali idu i dalje, podupirući “modernu monetarnu teoriju” koja kaže da se vlade mogu slobodno zaduživati ​​za finansiranje nove potrošnje zadržavajući niske kamatne stope. Čak i ako su vlade nedavno mogle posuditi više nego što se očekuje od mnogih političara, ideja da neograničeno zaduživanje konačno ne može naštetiti ekonomiji oblik je nadriliječništva.

Nepovjerenje u tržišta vodi milenijske socijaliste i do pogrešnih zaključaka o okolišu. Oni odbijaju porez na emisiju ugljika koji je neutralan na dohodak kao najbolji način za poticanje inovacija u privatnom sektoru i borbu protiv klimatskih promjena. Oni više vole centralno planiranje i masovnu javnu potrošnju na zelenu energiju.

Milenijska socijalistička vizija “demokratizirane” ekonomije širi regulatornu moć oko sebe umjesto da je koncentrira. To privlači lokalne stručnjake poput ovih novina, ali lokalizam treba transparentnost i odgovornost, a ne lako manipulirane odbore koje preferira britanska ljevica. Ako bi se vodovodne kompanije u Engleskoj reorganizirale onako kako to namjerava gospodin Corbyn, vjerojatno ne bi bile sjajni primjeri lokalne demokracije. I u Americi lokalna kontrola često dovodi do zarobljavanja ekonomije. Pogledajte samo moć odbora za izdavanje licenci kako autsajderima uništavaju mogućnost za ulazak na tržište ili Nimbysa kako zaustavlja stambeni razvoj. Birokratija na bilo kojem nivou pruža prilike za posebne interese da zarobe utjecaj. Najčišće delegiranje moći je pojedincima na slobodnom tržištu.

Potreba za demokratizacijom proteže se i na poslovanje. Milenijska ljevica želi više radnika u upravama te zaplijeniti dionice u kompanijama i predati ih radnicima. Zemlje kao što je Njemačka imaju tradiciju sudjelovanja zaposlenika. Ali poriv socijalista za većom kontrolom kompanije ukorijenjen je u sumnji prema udaljenim silama koje je oslobodila globalizacija. Osnaživanje radnika da se odupru promjenama koči ekonomiju. Manja dinamika je suprotnost onome što je potrebno za oživljavanje ekonomskih prilika.

Umjesto da štiti preduzeća i radna mjesta od promjena, država bi trebala osigurati učinkovita tržišta i da  radnici, a ne radna mjesta, budu u središtu politike. Umjesto opsjednutosti preraspodjelom, vladama bi bolje da poduzmu mjere za smanjenje cijene rente, poboljšanje obrazovanja i jačanje konkurencije. Borba protiv klimatskih promjena može se postići mješavinom tržišnih instrumenata i javnih ulaganja. Milenijski socijalizam ima osvježavajuću spremnost da izazove status quo. Ali kao i stari socijalizam, on pati od vjere u nepotkupljivost kolektivnog djelovanja i neopravdane sumnje u pojedinačnu energiju. Liberali bi se tome trebali suprotstaviti.

 

Izvor: The Economist
Preveo: Danijal Hadžović

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *