“Nikad nije živjelo u isto vrijeme”, napisao je Ludwig von Mises, “više od šačice muškaraca čiji je rad pridonio nečemu bitnom za ekonomiju.” Jedan od tih ljudi bio je Carl Menger (1840–1921), profesor političke ekonomije na Univerzitetu u Beču i osnivač Austrijske škole ekonomije. Mengerovi Principi ekonomije, objavljeni 1871. i sada u novom izdanju Misesovog instituta, ne samo da su uveli koncept marginalne analize, već su predstavili radikalno novi pristup ekonomskoj analizi, koji još uvijek čini jezgru austrijske teorije vrijednosti i cijena.
Za razliku od svojih savremenika, Menger je preferirao pristup koji je bio deduktivan, teleološki i, u fundamentalnom smislu, humanistički. Dok je Menger dijelio sklonost svojih savremenika prema apstraktnom rezoniranju, on je prvenstveno bio zainteresiran za objašnjenje stvarnih aktivnosti stvarnih ljudi, a ne za stvaranje umjetnih, stiliziranih prikaza stvarnosti.
Za Mengera ekonomija je proučavanje svrhovitog ljudskog izbora, odnos između sredstava i ciljeva. “Sve stvari podliježu zakonu uzroka i posljedice”, započinje njegova rasprava. “Ovaj veliki princip ne poznaje iznimku.” Jevons i Walras odbacili su uzrok i posljedicu u korist istovremenog određivanja, ideju da se složeni sistemi mogu modelirati kao sistemi istovremenih jednačina u kojima se ne može reći da jedna varijabla “uzrokuje” drugu. To je postao standardni pristup u savremenoj ekonomiji, koji su prihvatili gotovo svi ekonomisti, ali ne i sljedbenici Carla Mengera.
Menger je nastojao objasniti cijene kao rezultat svrsishodne, dobrovoljne interakcije kupaca i prodavača, od kojih je svaka vođena vlastitim subjektivnim procjenama korisnosti raznih dobara i usluga u zadovoljavanju svojih ciljeva (što sada nazivamo graničnom korisnošću). Trgovina je stoga rezultat namjernih pokušaja ljudi da poboljšaju svoje blagostanje, a ne urođene „sklonoste ka trgovini, zamjeni i razmjeni“, kao što je predložio Adam Smith. Tačne količine razmijenjene robe – njihove cijene, drugim riječima – određene su vrijednostima koje pojedinci pridaju marginalnim jedinicama tih dobara. Kod jednog kupca i prodavatelja roba se razmjenjuje sve dok se sudionici mogu dogovoriti o omjeru razmjene koji svakoga ostavlja u boljem stanju nego prije.
Na tržištu s mnogo kupaca i prodavača, cijena odražava procjenu kupca koju je najmanje spreman platiti, a prodavatelj je najmanje voljan prodati, ono što bi Böhm-Bawerk nazvao “marginalnim parovima”. Sa svakom trgovinom dobici su trenutno iscrpljeni, bez obzira na tačnu strukturu tržišta. Mengerovo visoko opće objašnjenje formiranja cijena i dalje čini jezgru austrijske mikroekonomije.
Mengerova analiza nazvana je “kauzalno-realističnom”, djelomično kako bi se naglasila razlika između Mengerovog pristupa i onoga neoklasičnih ekonomista. Osim fokusiranja na uzročne odnose, Mengerova je analiza realistična u smislu da nije nastojao razviti formalne modele hipotetskih ekonomskih odnosa, nego objasniti stvarne cijene koje se svakodnevno plaćaju na stvarnim tržištima. Klasični ekonomisti su objasnili da su cijene rezultat ponude i potražnje, ali im je nedostajala zadovoljavajuća teorija vrednovanja kako bi objasnili spremnost kupaca da plate robu i usluge.
Odbacujući vrijednosni subjektivizam, klasični su ekonomisti težnju prema potražnji tretirali kao relativno nevažnu i koncentrirali se na hipotetske “dugoročne” uslove, u kojima bi “objektivne” karakteristike robe – što je najvažnije, njihove troškove proizvodnje – odredile njihove cijene. Klasični ekonomisti također su skloni grupirati faktore proizvodnje u široke kategorije – zemlju, rad i kapital – ostavljajući ih nesposobnim objasniti cijene diskretnih, heterogenih jedinica tih čimbenika. Menger je shvatio da stvarne cijene koje se plaćaju za robu i usluge ne odražavaju neke objektivne, “intrinzične” karakteristike, već načine na koje se diskretne jedinice dobara i usluga mogu subjektivno percipirati od strane pojedinačnih kupaca i prodavača.
Načela su napisana kao uvodni svezak u predloženom radu u više svezaka. Nažalost, ti kasniji svezci nikada nisu pisani. Menger eksplicitno nije razvio koncept oportunitetnog troška, nije proširio svoju analizu da bi objasnio cijene proizvodnih čimbenika, i nije razvio teoriju monetarnog izračuna. Taj napredak je kasnije došao od njegovih učenika Eugena von Böhm-Bawerka, Friedricha von Wiesera, J.B. Clarka, Philipa Wicksteeda, Franka A. Fettera, Herberta J. Davenporta, Ludwiga von Misesa i F.A. Hayeka. Međutim, mnoge od najvažnijih ideja implicitne su u Mengerovoj analizi.
Primjerice, njegova razlika između dobara nižeg i višeg “poretka”, koja se odnosi na njihovo mjesto u vremenskom slijedu proizvodnje, čini srce austrijske kapitalne teorije, jedan od njenih najizrazitijih i najvažnijih elemenata. Doista, Menger naglašava protok vremena kroz svoju analizu, naglasak koji još nije napravio svoj put u mainstream ekonomsku teoretizaciju.
Dok je većina savremenih ekonomskih rasprava otežana i dosadna, Mengerova knjiga je iznimno lako čitljiva, čak i danas. Njegova proza je lucidna, njegova analiza je logična i sistemska, a njegovi primjeri jasni i informativni. Principi ostaju izvrstan uvod u ekonomsko rasuđivanje i, za stručnjaka, klasično iznošenje temeljnih načela austrijske škole.
Kako piše Hayek u svom uvodu, značaj austrijske škole je “u potpunosti se može zahvaliti temeljima koje je ovaj čovjek postavio”. Međutim, dok je Menger univerzalno priznat kao utemeljitelj austrijske škole, njegov uzročno-realistički pristup formiranju cijena nije uvijek cijenjen, čak i unutar savremene austrijske ekonomije.
Još jedna izvanredna značajka Mengerova doprinosa jest da se pojavio na njemačkom jeziku, dok je tada dominantni pristup u njemačkom govornom području bio onaj “mlađe” Njemačke historijske škole, koja je izbjegavala teorijsku analizu u cjelosti u korist induktivne, ideološki potaknute, historijske studije slučaja. Najistaknutiji teoretski ekonomisti, britanski klasici poput J.S. Mill, uglavnom su bili nepoznati za autore njemačkog govornog područja.
Kao što Hayek primjećuje:“U Engleskoj je napredak ekonomske teorije samo stagnirao. U Njemačkoj je izrasla druga generacija historijskih ekonomista koji ne samo da se nikada nisu zaista upoznali s jednim dobro razvijenim sistemom teorije koji je postojao, već je također tretirao teoretske spekulacije bilo koje vrste kao beskorisne, ako ne i pozitivno štetne“. Mengerov pristup – oštro odbačen od strane vođe Njemačke historijske škole, Gustava Schmollera, kao samo “austrijski”, što predstavlja porijeklo te oznake – doveo je do renesanse teorijske ekonomije u Evropi, a kasnije i u SAD-u.
Ukratko, temeljni koncepti savremene austrijske ekonomije – ljudsko djelovanje, sredstva i ciljevi, subjektivna vrijednost, marginalna analiza, metodološki individualizam, vremenska struktura proizvodnje i tako dalje – zajedno s austrijskom teorijom vrijednosti i cijene, koja oblikuje srce austrijske analize, sve teče iz Mengerova rada. Kao što je napisao Joseph Salerno, “austrijska ekonomija uvijek je bila i ostat će zauvijek mengerijanska ekonomija.”
