Piše: Ryan Bourne (FEE)
Možda nisu prvi dani u demokratskoj preliminarnoj trci, ali Bernie Sanders za sada s Joe Bidenom vodi u borbi za predsjedničku nominaciju u Demokratskoj stranci.
Kako izgledi za pobjedu Sandersa postaju realniji, neki komentatori umanjuju njegovu socijalističku dogmu, oslikavajući senatora veterana kao tek umjerenog socijaldemokratu.
„Napomena lijevim Amerikancima koji obožavaju Sandersov radikalni„ socijalizam “…” kaže Mehdi Hasan s Al Jazeere, „u većini drugih zapadno / evropskih zemalja Sanders bi se smatrao prilično mainstream socijaldemokratom lijevog centra“.
Njegovo mišljenje dijeli i ekonomista Paul Krugman. On tvrdi da Republikanci mogu imati hrabrost da koriste Sandersovu željenu etiketu da ga opišu, ali pošto on ne želi da „nacionalizuje naše glavne industrije“ ili „zamijeni tržišta centralnim planiranjem“, Sanders „nije zapravo socijalist“. Tako da zanemarite zastrašujuće priče o venecuelanskoj ekonomiji, savjetuje Krugman. Sanders samo želi da SAD više liče na Dansku.
Krugman s pravom kaže da Sanders izbjegava nacionalizaciju. Jednostavno ga označiti socijalistom, bez ikakvih dodatnih objašnjenja, obmanjujuće je. Ali još je grublje pogrešno sugerirati da se njegove „demokratske socijalističke“ ambicije žele samo zaustaviti na socijalnoj državi skandinavskog stila. Veća redistribucija jeste centralno mjesto u njegovom programu, svakako, ali on također predlaže velike nove tržišne intervencije, uključujući Green New Deal, saveznu garanciju za radna mjesta, ekspanzivne cijene i kontrolu plata, preuređenje zakona o radu i korporativnom upravljanju te prisilnu međusobnu saradnju kompanija.
Većina evropskih zemalja posjeduje jednu ili neke od ovih intervencionističkih politika. U kombinaciji, bez obzira na to koju oznaku da im date, Sandersova platforma daleko je radikalnija od bilo koje moderne socijaldemokratije u smislu veličine i obima vlasti. Zaista, njegova politika može se smatrati umjerenom samo ako se posmatra kao dijete ljubavne trojke ekonomija Švedske, Argentine i jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.
Umjesto država, možda bismo ovdje mogli upotrijebiti druge političare i stranke kao barometar. Hasan sugerira da je Sanders manje “lijevo” od britanskih laburista Jeremyja Corbyna i Johna McDonnela, što je prilično visoka ljestvica da biste je nadmašili. Corbyn i McDonnell sigurno se smatraju modernim socijalistima, a ne socijaldemokratima.
No, je li Hasan barem u njihovom slučaju u pravu? Naš najbolji alat je da uporedimo manifest za 2019. godinu Laburističke stranke sa Sandersovom ekonomskom platformom. Na taj način postaje jasno da je Bernie radikalniji čak i i od Corbyna u ekonomiji, kako u apsolutnom smislu, tako i u odnosu na politiku svojih zemalja.
Uzmite veličinu vlade. Brajan Riedl sa Instituta Manhattan izračunava da bi Sandersova obećanja dodala 97,5 biliona dolara potrošnje tokom decenije, uzimajući ukupnu godišnju potrošnju američke vlade na oko 70 posto BDP-a, što bi više nego udvostručilo veličinu savezne vlade. Čak i ako se klimatske investicije pokažu jednokratnim, potrošnja bi se podmirila s ogromnih 64 posto BDP-a. To je daleko više od planiranih 44 posto laburista, pa čak i sadašnjih 57 posto Francuske (što je i najviše u OECD-u).
Pogled na određena područja potrošnje također podvlači koliko je radikalna Sandersova agenda. Poput laburista, želi da uspostavi besplatno javno visoko obrazovanje koje finansira država. Za razliku od laburista, oprostio bi i sve postojeće dugove bivšim i sadašnjim studentima. U pogledu klimatskih promjena i infrastrukture, laburisti su planirali uložiti 400 milijardi funti za 10 godina (oko 20 posto trenutnog godišnjeg BDP-a Velike Britanije).
Sanders želi uložiti 16,3 biliona dolara tokom 15 godina (oko 75 posto trenutnog godišnjeg BDP-a SAD-a) u zdravstvo. I jedan i drugi žele da se vladina potrošnja proširi kako bi pokrila sva liječenja, troškove liječenja na recept, dugoročnu njegu starijih osoba i stomatologiju. Ali samo bi Sanders izričito zabranio privatno zdravstveno osiguranje (laburisti su razmotriki taj prijedlog, ali ga na kraju odbili).
Tačno, Corbyn i McDonnell zalagali su se za nacionalizaciju autobusa, željeznica, energetskog sektora, vodovoda i dijelova interneta. Corbyn je čak želio besplatni internet koji finansira vlada za sve. Ali čak bi i ovdje rezultati Sandersovih obećanja donijeli slične rezultate. Uspostavio bi internetske mreže koje su u javnom vlasništvu i „demokratski kontrolirane“. I njegov Green New Deal doveo bi većinu javnog prijevoza pod državnu kontrolu i pružio efikasno javno vlasništvo nad proizvodnjom energije. A Sanders je historijski podržavao upravo vrste nacionalizacije koje Corbyn favorizuje.
Kada je riječ o finansiranju njihovih obećanja, Sanders je opet vjerojatno radikalniji. Laburisti su planirali zaduživati isključivo radi ulaganja, povećavajući deficit za oko dva posto BDP-a godišnje. Ali Bernijevi porezni planovi ni približno ne mogu obezbijediti finansije za njegov plan. Ako nema daljnjih širokopojasnih povećanja poreza, Riedl izračunava da bi se godišnje zaduživanje popelo na oko 30 posto američkog BDP-a ako bi se provodili njegovi planovi potrošnje.
To ne znači da nije imao i radikalne planove za veće poreske stope. Kao i kod laburista, Bernie bi oporezovao kapitalnu dobit i dividende kao običan dohodak i uveo novi porez na finansijske transakcije. Ali on bi mogao ići i mnogo dalje u pogledu većih stopa za bogate i korporacije.
U kombinaciji s nacionalnim osiguranjem najviša granična stopa poreza na dohodak prema laburistima bi bila 52 posto. Samo Sandersova federalna stopa poreza na dohodak iznosila bi 52 posto, čime bi se uzela maksimalna kombinirana najviša stopa od oko 80 posto nakon što se uzmu u obzir državni i porez na zarade. Sanders želi i novi porez na bogatstvo, čemu se laburisti protive. I dok su laburisti htjeli podići glavnu stopu poreza na dobit u Velikoj Britaniji na 26 posto, Bernie bi se odlučio za 35 posto sa širokom osnovom.
Opet i iznova o ekonomiji, gdje god postoje razlike, to je zato što Sanders nudi radikalnije ljevičarske politike. On I laburisti su, primjerice, predložili velika povećanja minimalnih plata, nacionalnu kontrolu stanarina, mandatno vlasništvo radnika i radnike u odborima. Ali tamo gdje su laburisti predložili deset posto udjela u vlasništvu od strane radnika u velikim kompanijama, Sanders bi odobrio 20 posto; dok laburisti žele da 33 posto odbora čine predstavnici radnika, Sanders želi 45 posto.
Zatim tu je Sandersova federalna garancija za posao – mamutski plan da se svakom Amerikancu osigura posao za minimalno 15 dolara po satu, uz pune beneficije. Ako se provede, federalna vlada bi do sada postala najveći svjetski poslodavac. Nijedna evropska država se ne bavi tako velikom intervencijom na tržištu rada. Niti ju je iko predložio.
Nema sumnje da su u nekim područjim u kojima su laburisti ili čak i aktualna konzervativna vlada više interventni nego što to Sanders predviđa. Možda je i istina da su Corbyn i McDonnell u svojim srcima tvrđe ideološki socijalistički od Sandersa i da se njihov manifest iz 2019. godine samo odrazio na to da moraju postići prihvatljivost za širu stranku i zemlju, dok Sanders (za sada) samo pokušava osvojiti primariese
Dakako, u SAD-u postoji više ograničenja za izabrane lidere, što znači da će Sandersov dnevni red imati manje šansi za implementaciju nego što bi to mogli učiniti laburisti. A ekonomija nije sve. Sanders se čini većim američkim patriotom nego Corbyn britanskim, a iako je i Sanders imao kadrovske i historijske probleme neugodnih rasnih ili vanjskopolitičkih stavova, on ne podnosi teroriste i autoritarne režime na način na koji ih Corbyn opravdava čitavu političku karijeru.
Ipak, po pitanju uloge vlade, deklarirane ekonomske platforme su poučne. Nazovite to „demokratskim socijalizmom“ ili običnim starim „intervencionizmom“, Bernie Sanders u mnogočemu zagovara radikalniju ekonomsku intervenciju nego što to čini Jeremy Corbyn.
S obzirom na to kako se Corbyn na izborima srušio i opržio u zemlji koja je mnogo manje neprijateljski nastrojena prema “socijalizmu” i “velikoj vladi” nego što su SAD, razumljivo je zašto komentatori poput Hasana ili Krugmana možda žele umanjiti revolucionarnu prirodu Sandersove platforme. Ali to ih ne čini ispravnim.
Ryan Bourne, bivši šef javne politike u IEA-u, obnašao je funkciju R. Evana Scharfa u Javnom razumijevanju ekonomije na Institutu Cato. Koautor je knjige “Minimalna plata: srebrni metak ili otrovani kalež?” i “Pušenje crvene haringe.“
