Slijedom dragocjenih savjeta moj prijatelja blogera, pročitao sam “Milton Friedman o slobodi”, novu zbirku koju je priredila Hoover Institucija. Knjiga će iznenaditi sve nas koji nikada nisu pravilno cijenili uvide i mudrosti Friedmanova političkog mišljenja. Njegov golemi doprinos klasičnom liberalizmu postaju sve suptilniji i relevantniji.
Među nekoliko poglavlja, posebno sam uživao u intervjuu iz magazina Reason iz 1974. godine. Friedmana je tada intervjuirao urednički trio (Tibor Machan, Joe Cobb, Ralph Raico), koji su ga izazivali iz onoga što su smatrali dosljednijim libertarijanskim stavom.
Intervju je bogat i zanimljiv na više načina. Friedman brani negativan porez na dohodak i školske bonove kao “uređaje za omogućavanje slobodnom tržištu da igra veću ulogu”. Priznaje da je rad E.G. Westa natjerao da ponovo razmotri svoje vlastito obrazloženje obveznog obrazovanja (ali ne da odustane od bonova kao praktičnog prijedloga politike), a također raspravlja i o inflaciji i zlatnom standardu.
Friedman također govori o pitanju o kojem su mnogi njegovi suvremenici razmišljali: zašto se intelektualci protive kapitalizmu.
Na ova su pitanja neki odgovorili da je glavni razlog ljutnja (intelektualci očekuju veće priznanje od tržišnog društva nego što ga zapravo dobivaju); neki su istakli da samoinicijacija pokreće taj fenomen (intelektualci propovijedaju vladine kontrole i regulacije jer će oni biti kontrolori i regulatori); neki su zauzeli dobrotvorno stajalište da intelektualci ne razumiju o čemu se kod tržišta zapravo radi (vole da prave „projekte“ i uređuju društvo po svom nahođenju, a tržište je umjesto toga neplanirani poredak).
Friedman odbacuje gledište ogorčenja i iznosi tezu o ličnom interesu, promatrajući to kroz potražnju, takoreći. A to pokazuje da se iza vela njegove uljudnosti krije vrlo malo razumijevanja prema ukusa njegovih kolega intelektualaca za kolektivističke ideologije, što mi se čini veoma oštrom kritikom.
Evo odlomka:
REASON: Možda se možemo vratiti vašem komentaru intelektualaca. Što mislite o tezi koju su iznijeli von Mises i Schoeck, da zavist motivira protivljenje mnogih savremenih intelektualaca slobodnom tržištu?
FRIEDMAN: Pa ne mislim da ćemo stići jako daleko interpretirajući motivaciju intelektualaca. Njihovi kritički stavovi mogu se pripisati ličnoj ozlojađenosti i zavisti, ali rekao bih da je plodniji smjer kojem treba ići, ili ono utemeljenije, to što su intelektualci ljudi koji također nešto prodaju. Stoga se postavlja pitanje, za šta postoji bolje tržište? Mislim da je glavni razlog zašto intelektualci teže kretanju prema kolektivizmu taj što je kolektivistički odgovor jednostavan. Ako nešto nije u redu, donesi zakon i učini nešto po tom pitanju. Ako nešto nije u redu, to je zbog nekog pokvarenog propalice, nekog vraga, zla i opakog – to je vrlo jednostavna priča koju treba ispričati. Ne morate biti jako pametni da biste to napisali i ne morate biti jako pametni da biste to prihvatili. S druge strane, individualistički ili libertarijanski argument je sofisticiran i suptilan. Ako s društvom nešto nije u redu, ako postoji pravo društveno zlo, možda ćete poboljšati napredak tako što ćete ljude pustiti da dobrovoljno pokušaju eliminirati zlo. Stoga, mislim da, unaprijed postoji tendencija da se intelektualci privuku da prodaju kolektivističku ideju.
REASON: Paradoksalno je, ali ljudi bi tada mogli reći da pripisujete kolektivističkom intelektualcu bolji osjećaj za tržište.
FRIEDMAN: Naravno. No iako je tržište veće za Ford nego za proizvode American Motorsa, postoji tržište I za proizvode American Motors. Na isti način, postoji veće tržište za kolektivističku ideologiju nego za individualističku ideologiju. Ono što me zaista zabrinjava je da je udio intelektualaca koji su kolektivistički, mislim, čak i veći nego što bi to tržište opravdalo.
Podsjećamo da je Liberalni forum nedavno izdao Friedmanovo kultno djelo “Sloboda izbora” koje možete naručiti na linku.
