Piše: Lawrence W. Reed (FEE)
Pandemija virusa Wuhan nas može naučiti mnogo novih lekcija prije nego što se završi – o nauci, higijeni, međuljudskim odnosima, ekonomiji i još mnogo toga – ali jedno je već očito. Socijalisti se trebaju samoizolirati.
Iz krize ne uče ništa. Zapravo, ti pravedni protivnici iskorištavanja iskorištavaju je da bi promovirali svoju ustajalu, otrovnu pivu koncentrirane državne snage kao rješenje za svaki problem – čak i kad je sama država upletena u ozbiljnost problema.
Na primjer: “U pandemiji smo svi socijalisti”, izjavljuje Ross Barkan u časopisu City i State. Oprosti, Ross, ali ne govoriš za mene. Neću izbjegavati jedan virus i prigrliti još gori. Barkan smatra da je profit problem u zdravstvu i ako cijelu stvar prepustimo saveznoj vladi, možemo eliminirati profit i poboljšati zdravstvenu zaštitu koja će biti besplatna.
Ali čekajte, ima još! Baš kad ste pomislili da virus zahtijeva možda lijekove ili maske za lice, wanna be ljekar Barkan kaže da vapi za “stabilizacijom stanarine dostupne svima” i državnim vlasništvom nad komunalnim uslugama. Tako je. Bolest u zemlji? Nacionalizujte elektroprivredu!
Bivša konobarica, sada stručnjak za sve, Alexandria Ocasio-Cortez, izjavljuje da mjere za borbu protiv korone moraju uključivati „poteze da se osigura plaćeni dopust, otplata duga, odricanje od zahtjeva za rad, jamčenje zdravstvene zaštite, UBI (univerzalni osnovni dohodak), olakšice za porodiljsko “itd. Mislili biste da savezna vlada mora biti pogođena nevjerovatnom srećom budžetskog viška i nestajućeg duga.
Iznenađujuće, izvršni ispravljač problema Bernie Sanders uzeo je vrijeme van nesebičnog javnog služenja kako bi tvrdio da je pandemija dokaz da imamo previše konkurentskih osiguravajućih društava. (Slijedite li to?) Zamijenite ih, kaže, samo s jednim velikim u Washingtonu koja osigurava jedno zdravstveno osiguranje za sve. Slobodno priznaje da niti zna, niti ga zanima koliko desetina biliona dolara može koštati. Slučajno, to je potpuno isti stav mojih terijera u vezi s njihovim veterinarskim računima.
Osoba čiji CV nije složeniji od “društveni aktivista”, Alexis Isabel besramno izgovara kako “ova pandemija pokazuje kako su SAD propale promovirajući individualizam umjesto kolektivizma.” Neka je neko obavijesti da virus potiče iz jednopartijske, kolektivističke Kine, čiji je režim lagao o tome i zatvorio pojedine disidente koji su nas pokušali upozoriti na to.
Da, ove reakcije na pandemiju potvrđuju moje najgore strahove od socijalista. Oni su kmetovi, trgovci zmijskim uljem, prevaranti, manipulatori. Dok drugi izlivaju svoje srce i blago kako bi zapravo pomogli ljudima koji pate i riješili nesreću, ovi pontifikatni planinari predlažu lijekove slične srednjovjekovnom puštanju krvi.
Socijalistima kažem: Evo vrste hitnosti u kojima možete blistati. Ne treba čekati akciju vlade. U ovom paničnom okruženju možete dati lični primjer! Sve što trebate učiniti je prikupiti svoje drugove bez virusa, prodati svoj imetak i zajednički dijeliti zaradu. Ako je ovaj oblik “bratstva” ikada imao šanse za uspjeh, zasigurno je to sada. U scenariju katastrofe, ljudi su spremni probati gotovo sve.
Kad to sve sastavite, onda možete jedno drugo oporezivati sadržajem svog srca. Možete sami sebi nametnuti propise, to je još više veselja. Ako nekoga uhvatite kako se obogaćuje stvaranjem bogatstva za nekoga bez odobrenja, možete ga osramotiti i protjerati. Možete čak i pisati lične čekove vladi; doista, pošaljite im sve što imate, ako želite. Država će se čuditi primjeru koji ćete postaviti.
Ništa ne sprječava socijaliste da dobrovoljnim dogovorom među sobom učine bilo šta od toga. To je jedna od velikih prednosti kapitalizma: vi i vaši voljni prijatelji možete prakticirati socijalizam ako to želite, dok je veliki nedostatak socijalizma to što ne možete vježbati kapitalizam dok socijalizam ne propadne toliko jadno da čak i njegove najveće ulizice bacaju peškir u ring.
Ali sigurna je oklada da u svijetu s oko osam milijardi ljudi, niti jedan socijalist neće učiniti ni najmanji pokušaj bilo koje od ovih stvari. Čitava ideja socijalizma – koja objašnjava urođeno licemjerje njegovih zagovornika – nije da slobodno upražnjavaju ono što propovijedaju. To je upotreba moći da prisile druge da rade ono što oni propovijedaju.
Nema sumnje da su za vanredne trenutke potrebni
vanredni odgovori, čak i od vlade. Može se stvoriti slučaj da su barem neke mjere za borbu protiv invazivnog virusa stvar nacionalne odbrane, najočitije svrhe vlade i one koju socijalisti najčešće nerado podržavaju. Poanta ovog članka nije ponuditi sve ispravne odgovore čak i kad bih znao što jesu, već radije upozoriti nas da ne gubimo glavu ili ne napuhavamo mogućnosti države ili pozdravljamo hrpu novih problema izvlačenjem pogrešnih zaključaka i nametanjem nekonvencionalnih rješenja kao dugoročne politike.
Kimberley Strassel, u snažnom komentaru u izdanju časopisa Wall Street Journal od 20. marta bila je izričita:
“Evo nauke o virusu do sada: oslanjanje samo na vladinu birokratiju je suludo. Uspješno nošenje s korona virusom se neizmjerno velikim dijelom može zahvalitii snazi, domišljatosti i fleksibilnosti naših naprednih, konkurentnih kapitalističkih igrača”.
“Farmaceutske kompanije”, napominje Strassel, “spasit će živote, čak i kad ih Bernie Sanders omalovažava.”
Ako pandemija doista opravdava kratkotrajno povećanje državne potrošnje, sjetimo se da nas skoro rekordni deficit koji smo napravili u mirnom vremenu procvata ekonomije (uglavnom za stvari koje socijalisti favoriziraju i kojih sve više zahtijevaju) dovodi u užasan finansijski položaj kako bismo sebi omogućili novu potrošnju. Za svoju fiskalnu ludost, savezna vlada ne zaslužuje više snage, novca i kultnog obožavanja, već i najoštriju osudu zbog svog beznadežno lošeg upravljanja.
Prije nego što stvorimo još više vlade kako bi spasili potonuti privatni sektor, zaustavimo se i cijenimo da je privatni sektor – čak i u krizi – taj koji omogućuje rad vladinom sektoru svaki dan u sedmici. Gdje bi bila vlada ako ne bi postojao privatni sektor koji bi plaćao porez i otkupljivao dug? Koliko biste mogli potrošiti da to privatni ljudi i firme nisu zaradili?
Trebali bismo biti prirodno sumnjivi prema bilo kojoj ideologiji koja zahtijeva smrtonosnu, svjetsku pandemiju da bi njeni argumenti imali smisla, pa makar i kratkoročno. Sigurno je da će potreba da se ovaj duh vrati u bocu kad se pandemija završi bit egzistencijalno hitna, ili bi dugoročni troškovi za naše slobode i ekonomiju mogli nadmašiti bilo kakve kratkoročne pobjede protiv virusa. Ipak, kolektivisti nam poručuju da žele pandemijsko ponašanje vlade sada i zauvijek, s krizom ili bez krize.
U 14. stoljeću Crna smrt je zbrisala oko trećine evropskog stanovništva. U ta sujeverna vremena vlade su reagirale na mnogo kontraproduktivnih načina. No, srećom, svijet se nije spuštao u trajno Mračno doba. Centri moći i prisile zapravo su se počeli raspadati već u doba renesanse 15. stoljeća, nakon čega je uslijedila Reformacija 16. i prosvjetiteljstvo 18. stoljeća. Svijet je u 19. stoljeću bio nezamislivo slobodniji nego ikad prije, a prosperitetniji za mnoge redove veličine. Socijalizam je mogao institucionalizirati bijedu Crne smrti, ali srećom svijet je bio dovoljno pametan da se kreće u drugim smjerovima.
Socijalizam je intelektualni virus i smrtonosniji je od onog iz Wuhana. Postoje horde Venezuelanaca Kubanaca, Sjevernih Korejaca i bivših građana istočnog bloka koji tome svjedoče.
