Velimir Šonje: Na prostoru bivše Jugoslavije tranziciju iz socijalizma u kapitalizam vodili su komunisti

Velimir Šonje, bez ikakve dileme trenutno je jedan od vodećih i najplodnijih ekonomista u Hrvatskoj, ali i čitavom regionu.

U svojoj bogatoj karijeri, Šonje je, između ostalog, bio savjetnik Antiinflacijskog programa Vlade Republike Hrvatske koju je predvodio Nikica Valentić, a koji je za rezultat imao obuzdavanje inflacije u susjednoj zemlji te otvorio put uvođenju kune kao valute.

Obnašao je i rukovodeće funkcije u nekim od najvećih banaka i investicionih fondova u Hrvatskoj, a od 2003. je direktor vlastite firme „Arhivanalitika“ koja se bavi izradom makroekonomskih analiza i finansijskim savjetovanjem. Autor je 23 knjige, a posljednjih godina aktivan je i kao ekonomski analitičar na svom portalu Ekonomski lab.

U intervjuu za „Dnevni avaz“, Šonje govori o posljedicama koronavirusa, uzrocima zaostalosti ekonomija država bivše Jugoslaivje u odnosu na evropsko okruženje, “ mini Šengenu“ te perspektivama za napredak ovog regiona

U knjizi „Korona-ekonomika“ na neki način postavljate pitanje da li su države uspjele naći ravnotežu između zdravlja, sigurnosti i slobode. Kako ocjenjujete reakcije država na pandemiju. Jesu li lockdownovi i stroge mjere bili prevelika cijena za ekonomiju?

Dio mjera kao što su distanca, higijena, maske, provjetravanje i održavanje vlage u zatvorenim prostorijama, uzimanje aditiva poput vitamina D u zimskim mjesecima je neupitan. No, dio mjera kao što su, u Hrvatskoj, propusnice za kretanje među županijama u uvjetima visoke prokuženosti, ili policijski satovi u drugim zemljama na Balkanu, sigurno je pretjeran.

Zašto mislite da su te mjere bile pretjerane?

– Zadiru u temeljna prava i slobode građana a nema znanstvenih dokaza da mogu suzbiti epidemiju. Zabrinjava ta sklonost mnogih vlada da, zbog panike, zadru u temeljne slobode bez dovoljnih razloga.

Oporavak na proljeće

U skladu s Vašim prethodnim odgovorom, u cilju saniranja posljedica pandemije virusa svjedočimo navjvećem državnom intervencionizmu u ekonomiju u posljednjih nekoliko decenija. Pojedini liberalni ekonomisti izražavaju bojazan da bi „privremene mjere“ mogle zapravo postati trajno stanje i da bi individualna sloboda kao posljedica svega toga mogla biti ugrožena. Da li imamo razloga za strah od rasta države?

– Državna intervencija je, ne samo u slučaju ovakve krize, a posebno u takvom slučaju, opravdana. Sigurnost i zaštita, socijalna politika, sudstvo, infrastruktura, urbano planiranje, stabilizacija ekonomije, to su neke od korisnih funkcija države. Problemi nastaju kada vlasti ne rade dobro ono što bi trebale raditi u korist građana, a jako dobro rade ono što ne bi trebale raditi – kada postanu poligoni za uhljebljivanje partijskih drugova i pogodovanje rodbini i prijateljima. Ili za eksperimentiranje s ukidanjem temeljnih sloboda, kao što smo ranije naveli. Ova druga uloga države je ta koje se treba plašiti. Taj dio treba kontrolirati kroz razvoj demokratskih kontrolnih mehanizama i jačanje javnosti koja slobodno iskazuje svoje stavove.

Kakva će u ekonomskom pogledu biti 2021. godina? Koje su to ključne promjene koje možemo očekivati, prije svega u pogledu samog poslovanja kompanija?

– Trenutno očekujem da će ubrzo početi povratak u normalu. Kombinacija prokuženosti, cjepiva i opće želje za povratkom normalnom životu, koja raste, trebala bi dovesti do normalizacije na proljeće. Mislim da ćemo u ovoj godini posvuda vidjeti ekonomski oporavak.

Šonje: Očekujem ubrzo povratak u normalu

Šonje: Očekujem ubrzo povratak u normalu

FOTO: ARHIV


Nedostatak reformi

Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije s izuzetkom Slovenije i dalje ne stoje ekonomski dobro. Hrvatska je doduše, također odskočila i članica je EU, ali je u tom društvu druga najnerazvijenija. U čemu vidite glavni uzrok zaostajanja ovih zemalja?  

– Slovenija jest na višem stupnju razvoja, ali ni ona se nije dobro razvijala u zadnjih 10 godina. Slovenija je također među sporije rastućim državama u EU nakon 2010., prošla je veliku bankarsku krizu i visoko je zadužena. Hrvatske je jako sporo rasla u zadnjih deset godina, u prosjeku oko 1%, i ostala razvijenija jedino od Bugarske u EU. Nisam siguran da je slučajnost to što se zemlje bivše Jugoslavije, svaka na svojoj naslijeđenoj razini razvoja, teško približavaju prosjeku razvoja Europske unije. Makedonija je, doduše, napravila iskorak, ali ni to se ne može mjeriti s rezultatima Rumunjske, država na Baltiku, Poljske … Vjerujem da je glavni razlog rigidni državni kapitalizam, manjak ekonomskih sloboda, poduzetništva, troma birokracija, relativno visoko oporezivanje rada i ono što sam maloprije odgovorio – na žalost, efikasnost u poslovima kojima se države ne bi trebale baviti kao što je proizvodnja suvišnih propisa.

Šta su uzroci svega toga?

– Uzroci su političke prirode, a izviru iz povijesti. Zemlje Baltika i srednje Evrope prije Drugog svjetskog rata nisu mnogo zaostajale za Njemačkom i Austrijom. Socijalizam ih je uvjerljivo unazadio naprema zapadu. Jugoslavija je prije drugog svjetskog rata bila evropska zabit s niskim stupnjem pismenosti stanovništva koje se uglavnom bavilo poljoprivrednom proizvodnjom. Socijalizam je od početka 50-ih do kraja 70-ih, kad je sve stalo, pa kolabiralo, donio prvi ozbiljniji val ekonomske modernizacije. Ne stoga što je socijalizam bio nešto posebno dobar, naprotiv. Razvoj se dogodilo zato što su komunisti u bivšoj Jugoslaviji shvatili da ovdje nije moguć sovjetski model centralnog planiranja. Slična ideja je prosvijetlila Kineze nakon Dengovih reformi.

Drugim riječima, jugoslavenski socijalizam bio je relativno uspješan kroz nekih 25 godina u kojima se trudio biti što manje socijalizam i inkorporirati kapitalističke institucije – slobodu trgovine i formiranja cijena, autonomiju odlučivanja menadžera i slično. Kada je tu vrstu reformi trebalo ubrzati krajem 80-ih, dogodili su se ratovi kroz koje su konsolidirane nove države i nove političke i administrativne elite. Oni su tržišne reforme napravili polovično, ili bolje reći na četvrtini od potrebnoga, i tako je konsolidiran balkanski tip državnog kapitalizma. U njemu političke vrhuške i administracija i dalje odlučuju o svemu, a korupcija i nepotizam su endemske pojave.

Poslije komunizma, komunisti

"Komunisti u bivšoj Jugoslaviji su shvatili da ovdje nije moguć sovjetski model centralnog planiranja"

“Komunisti u bivšoj Jugoslaviji su shvatili da ovdje nije moguć sovjetski model centralnog planiranja”

FOTO: ARHIV


 Koautor ste knjige „Prešućeni trijumf liberalizma“. Koliko je zapravo nedostatak liberalizma, ne samo u pogledu toga da se nije pojavila niti jedna liberalna stranka koja bi u bilo kojoj od ovih država imala vlast, nego i praktičnih politika, ovaj region dovela u stanje u kome se nalazi? Ako se pogledaju ideologije vodećih faktora ovdje, stiče se utisak da je to u suštini neka kombinacija nacionalizma i konzervativizma s društvene, i lijevih ekonomskih politika s druge strane. 

– Budimo realni i personalizirajmo stvari kako bismo bolje vidjeli što se u ne tako dalekoj povijesti zapravo dogodilo. Nove elite koje su preuzele vlast oko 1990. na Baltiku i u srednjoj Europi vodili su anti-komunisti – ljudi koji su se hranili na idejama liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva. A tko su ovdje bili ključni ljudi? Slobodan Milošević – komunist. Milan Kučan – komunist.

Momir Bulatović i Milo Đukanović – komunisti. Kiro Gligorov – komunist. Franjo Tuđman – bivši komunist. Alija Izetbegović je odudarao od tog obrasca, ali ne moram vama objašnjavati da su njemu, prvenstveno inspiriranom religijom, liberalna demokracija i tržišna ekonomija bile zadnja briga u životu; prema mnogim njihovim aspektima gajio je otvorenu odbojnost i po tome je bio sličan drugima koje sam spomenuo.

Dakle, manje-više smo imali samo izbor između komunizma i nacionalizma… 

Drugih snažno artikuliranih ideologija povrh nacionalnog oslobođenja i iskazivanja vjere, što su komunisti potirali, nije bilo. Tada počinju problemi. Nasuprot tome, na zapadu je, u ranijoj fazi razvoja, nacionalizam uglavnom bio pozitivna historijska sila. Konstitucija država iskorištena je kao okvir za afirmaciju ideje i vrijednosti liberalne demokracije – građanskih sloboda, ljudskih prava, općenito vladavine prave, efikasne egzekucije zajedničkih interesa, jamčenja ravnopravnog pristupa tržištu i istih pravila igre za sve, zaštite vlasničkih prava.

Ovdje se konstitucija država pretvorila u svrhu samu sebi, što se jednim dijelom može shvatiti zbog težine ratnoga šoka. No, drugim dijelom to je velika šteta, jer države bez jasnih ideja i ideologija na kraju budu zarobljene od strane pragmatičnih vrhuški koje iskoriste državne instrumente za vlastite interese, a ne za zaštitu i realizaciju interesa najširih slojeva ljudi.

Koliko su sami građani odgovorni što su dozvolili da ih zarobe pomenute vrhuške?

– Sve te ljude, ne mislim samo na one koje sam imenovao, nego i one koji su došli nakon njih, mi smo birali. A nije da nismo mogli birati drugačije. To ponajmanje vrijedi za Bosnu i Hercegovinu, gdje su neka od temeljnih pitanja konstituiranja države neriješena, pa su se konstitutivni narodi prirodno stisli uz nacionalne lidere i tako će biti sve dok ljudi osjećaju da je politika pitanje golog opstanka naroda, a ne razvoja. Međutim, u drugim državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije političke alternative su postojale, ali narod im nije dao snažnije mandate. Jedino je Slovenija u smislu političkog razvoja otišla dalje. Tamo je politička moć decentralizirana, politička konkurencija je jaka, vlade nisu odveć stabilne, mnogo je rotacija, i stranačkih i personalnih, i u igri su različite koalicije. To je dobro za društveni razvoj jer se tako usklađuju vrlo različiti interesi koji dobivaju svoj demokratski, politički iskaz. Na Balkanu naviklome na vjeru u jedan centar i čvrstu ruku karizmatskog lidera to može zvučati čudno, ali valja naglasiti: politička nestabilnost može biti dobra, kad je država stabilna.

„Mini šengen“ je dobrodošao

"Svaka inicijativa koja olakšava funkcioniranje tržišta je dobrodošla"

“Svaka inicijativa koja olakšava funkcioniranje tržišta je dobrodošla”


Kako gledate na ideju „mini Šengena“, kojim bi se, po uzoru na onaj „veliki“ Šengena, trebala stvoriti ekonomska unija između država zapadnog Balkana? Da li bi ova unija donijela ekonomsku korist ovim državama s jedne, te koliko bi to potencijalno mogalo ugroziti njihovu integraciju u širu evropsku ekonomsku zajednicu s druge strane? 

– Ne znam detalje o toj inicijativi, ali imam iskustva. Kada u moju izdavačku kuću dođe narudžba za knjigu iz BiH ili Srbije, pa kupca moramo obavijestiti da mora platiti poštarinu, dođe mi da plačem kada čujem da poštarina košta približno kao i za Norvešku ili Irsku. Transakcijski troškovi trgovine i dalje su visoki, a ja mislim da bi svaki trošak trgovine trebao biti što niži jer će tako i jedna i druga strana biti na dobitku. Zbog tih, ali i drugih razloga, premalo trgujemo međusobno.

Pritom ne mislim samo na zemlje bivše Jugoslavije nego i na Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku, Albaniju, Grčku i Tursku. Ne zanimaju me velike geopolitičke teorije, one su često puko pretjerivanje, zanimaju me trgovina i investicije – ukratko, biznis, ono od čega ljudi bolje žive. U tom kontekstu, svaka inicijativa koja olakšava funkcioniranje tržišta je dobrodošla. Ali, neće slobodnija trgovina sama od sebe riješiti probleme. Otvaranje radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja mladih, to prije svega zavisi o investicijama, a one će u značajnijoj mjeri doći samo ako su tržišta otvorena i integrirana. Zbog toga je presudno da BiH i druge zemlje zapadnog Balkana ostanu čvrsto na putu u Evropsku Uniju. To nije samo do vas, jer Evropa traži novu energiju nakon tri velika šoka u samo deset godina (velika kriza 2008-2009, Brexit i COVID-19), ali prije svega je do vas. Nisam ni optimist ni pesimist, ali zadovoljan sam što vlasti u Hrvatskoj zagovaraju pristup zapadnog Balkana EU i nadam se da će evropski lideri shvatiti koliko je EU perspektiva važna za Balkan. Oni mogu mnogo učiniti, a vjerujem da su nove generacije ovdje duboko svjesne gdje im leži perspektiva i tu vidim novu šansu za Balkan u narednih deset do dvadeset godina.

Izvorno objavljeno na Avaz.ba.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *