Turski pisac i novinar Mustafa Akyol jedan je od najistaknutijih pionira zagovornika mirenja islama sa modernošću. Musa Bagrac razgovarao je s Akyolom za Qantara.de o njegovoj novoj knjizi “Ponovno otvaranje muslimanskih umova: Povratak razumu, slobodi i toleranciji” i šansama za islamsku reformu
Gospodine Akyol, jedna od ključnih tema vaše knjige je pitanje “nemoralne religioznosti”. Za mnoge muslimane moralno ponašanje je moguće samo kroz religioznost. Neko ko se redovno moli stoga je i moralno ispravan. U Turskoj su islamisti na vlasti oko 20 godina. Ipak, čini se da je društvo izgubilo moralni kompas. Kako se to može objasniti?
Mustafa Akyol: Doista je uobičajen stav među konzervativnim muslimanima danas da je liberalni Zapad možda napredan u smislu nauke i tehnologije, ali “mi” smo mnogo kreposniji i trebali bismo učiniti sve da sačuvamo svoj moral. A budući da muslimani moralnost često izjednačavaju s vjerskim običajima i seksualnim puritanizmom, nije iznenađujuće da su takvi stavovi rašireni.
Ipak, ako moralnost mjerimo u smislu univerzalnijih vrijednosti – kao što su poštenje, pouzdanost, pravednost, nepristranost ili nedostatak korupcije i nepotizma u političkom suitemu – naše povjerenje u to se počinje ljuljati.
To dobro znam iz Turske, gdje je “nemoralna pobožnost” postala lik nove vladajuće elite o kojoj se mnogo raspravlja. To su islamski konzervativci, koji su pobožni u pogledu vjerskih običaja – poput nošenja marama ili suzdržavanja od alkohola – ali njihova vladavina postala je sinonim za duboko neetičke primjere korupcije, autoritarnosti, arogancije, okrutnosti, prevare i svih vrsta ružnog makijavelizma.
O ovoj turskoj tragediji govorim u svojoj knjizi u poglavlju “Kako smo izgubili moral”. Izjednačavanje morala s religioznim stvarima koje treba i ne treba raditi, bez etičke filozofije utemeljene na principima, stvorilo je ovaj problem – i to ne samo u Turskoj, već i u mnogim drugim muslimanskim društvima. Put naprijed zahtijeva ponovno povezivanje vjerskog prava (šerijata) i univerzalno prihvaćenih etičkih vrijednosti.
Je li religija neophodna za moral? Na Zapadu se može vidjeti da sekularni ljudi imaju moralni integritet. Nije li to u suprotnosti s muslimanskom idejom da je vjera neophodna za moral?
Akyol: Proživljeno iskustvo čovječanstva, posebno danas, pokazuje da ne postoji jednostavna korelacija između morala i religije. Drugim riječima, sekularni ljudi se također ponašaju etički, ponekad čak i više od onih koji se izjašnjavaju kao religiozni.
Tradicionalistički muslimani ponekad poriču ovu činjenicu, ali to je samo zato što se priklanjaju “teoriji božanske zapovijedi etike”.
Prema ovoj teološkoj doktrini, ljudska djela su “dobra” ili “loša”, ne zbog ikakve inherentne vrijednosti koju možemo razaznati svojom savješću, već samo zato što to Bog kaže. Na primjer, krađa ili ubistvo su loša djela, ali samo zato što ih Bog osuđuje putem objave. Međutim, da nam je Bog rekao da su to dobra djela, onda bi bila dobra.
U svojoj knjizi tvrdim da je ova teološka doktrina – koju je uspostavio ašarizam, dominantna teološka škola u islamu – u korijenu mnogih problema u vjerskom razmišljanju među muslimanima danas. Ali također pokazujem da postoji alternativna doktrina, koja nije ništa manje islamska: “objektivna etika”.
To znači da su krađa ili ubistvo objektivno loše stvari, zato ih je Bog osudio. Čak i da nismo primili božansku objavu, ipak bismo mogli razumjeti da su oni loši, zahvaljujući našoj urođenoj savjesti i našim moralnim uvjerenjima.
Objektivna etika podrazumijeva da, dok nas religija poziva da budemo moralni, moral je univerzalna ljudska vrijednost koja nadilazi bilo koju religiju. Vjerujem da je oživljavanje ove doktrine ključ svake značajne vjerske reforme u islamu.
Ružne stvarnosti predmodernog svijeta
Prema tradicionalističkom islamskom zakonu, legitimno je da žensko dijete bude udato za puno starijeg muškarca. To je moralna perverzija; kako se ovaj Gordijev čvor može razvezati?
Akyol: To je dobar primjer. Naravno, većina muslimana smatrala bi “brak” između 12-godišnje djevojčice i 60-godišnjeg muškarca odvratnim, ali istina je da možete naći neke stroge islamske učenjake koji to opravdavaju. Zašto? Jer u tradicionalnom islamskom pravu pubertet se smatrao legitimnom dobi za brak. Moj argument je da u ovome nema ničeg “islamskog”, to je bila samo kultura tog doba – u cijelom svijetu. Slično, tradicionalno islamsko pravo opravdavalo je ropstvo i konkubinat, ne zato što su to bili izumi islama, već zato što su bili ružna stvarnost predmodernog svijeta.
Ovdje je ključ u mogućnosti odvojiti “religiozno” od “historijskog”. Također ima univerzalni pogled, tako da se etička vrijednost može shvatiti u obrazovanju djevojčica (umjesto udaje za njih s 12), široj emancipaciji žena ili u ukidanju ropstva. Ali ovo zaista zahtijeva ponovno promišljanje značenja šerijata u islamu, što pokušavam ponuditi u svojoj knjizi.
U svojoj knjizi “Islam bez ekstrema”, objavljenoj 2013. godine, posvjedočili ste mnogo liberalniji, otvoreniji i demokratskiji put Turske. Danas, međutim, Turska više liči na ‘Noćnu moru u Ulici brijestova’. Je li religija zaslužna za to?
Akyol: Turska je veliko razočaranje – najveće razočaranje u mom životu. Zato što sam bio među onima koji su podržavali prve godine AKP-a (Stranke pravde i razvoja), kada je Turska izvršila neke važne pravne reforme i također se činilo da joj je suđeno da se pridruži Europskoj uniji. Ali onda, nakon što su konsolidirali vlast, vidio sam da se isti AKP zaokrenuo prema korupciji, autoritarnosti, širenju mržnje i čistoj okrutnosti.
Islam i autoritarizam
Ko je kriv?
Nema jednostavnog odgovora, iako je dio krivnje na turskoj političkoj kulturi, koja je nezdravo borbena, državotvorna i šovinistička. Nije iznenađujuće da su to bolesti koje su rasprostranjene i u turskim sekularističkim krugovima.
Ipak, razvoj događaja u Turskoj također ima veze s islamom, koji je glavna referentna tačka nove vladajuće elite. Oni ga jasno koriste da opravdaju autoritarnu vladavinu, slijepu poslušnost “velikom vođi” i mržnju prema onima koji su prikazani kao “neprijatelji islama” ili “izdajice” islama. (To vrijedi ne samo za “erdoganiste”, koji imaju prednost, već i za “guleniste”, koji su od svojih najbližih saveznika postali najgori neprijatelji, u unutarislamističkoj borbi za moć.)
Dakle, da, turska tragedija definitivno ima neke veze s islamom i načinom na koji je instrumentaliziran za moć, što je duboko ukorijenjen problem koji istražujem u svojoj knjizi.
Dajete puno prostora tumačenjima vjerskih tekstova koji njeguju slobodu, dok drugi preferiraju one koji podupiru poslušnost. Metodološki, ovi pristupi su slični. Po čemu je vaša “islamska sloboda” posebna u odnosu na druge interpretacije?
Akyol: Muslimani s vrlo različitim vrijednostima konsultuju isti Kur’an i dolaze do različitih tumačenja. Kao muslimana koji cijeni slobodu, inspiriraju me objave iz Kurana kao što su “nema prisile u vjeri”, ili “tebi tvoja vjera, meni moja”. Drugi muslimani koji vjeruju u nadmoć i prisilu u ime islama uzimaju druge ajete kao definitivnije, kao što su: “Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha i u Sudnji dan… dok ih ne pokorite”.
Glavni problem ovdje je u tome što su suprematistička i prisilna tumačenja postala mainstream gledište tokom formiranih stoljeća islama. Tolerantni ajeti koje sam upravo primijetio bili su ili “poništeni”, ili barem ograničeni u opsegu. Moj argument je da ovo tumačenje nije izvedeno iz Kurana.
Umjesto toga, to je bio zahtjev političkih potreba ranih muslimanskih carstava, koja su djelovala u brutalnom svijetu nasilja i prisile. Ipak, sada živimo u radikalno drugačijem svijetu, gdje su mir, sloboda i ljudska prava univerzalne norme, a mi muslimani moramo oživjeti duh “poništenih” ajeta koji pozivaju na stav “živi i pusti živjeti” između muslimana i drugih.
Naglašavate da muslimanska vjera u sudbinu igra na ruku autoritarnim vođama. Hoćete li reći da – uzimajući Tursku kao primjer – AKP, kroz vjerski autoritet Diyanet, teološke fakultete, vjerske zajednice i redove, širi islam koji uvijek stavlja društvo i politiku na prvo mjesto, umjesto da bude orijentiran na njegovanje slobodnih i zrelih osoba?
Akyol: Tokom prvog stoljeća islama pojavila se čvrsta fatalistička doktrina zvana jabriyah (kompulzionizam), podržana nekim navodnim hadisima, koji poriču da ljudi imaju slobodnu volju. Kasnije je glavna sunitska doktrina, aš’arizam, donekle ublažila ovaj ekstremni fatalizam, ali je i dalje dominantna tema u muslimanskoj kulturi.
Fatalizam se iznova koristi od strane autoritarnih vladara kako bi izbjegli svoju odgovornost kada ne uspijevaju vladati ili donijeti racionalne odluke. To također umanjuje individualnu odgovornost, kao što ističete, što je jedan od razloga zašto raspravljam o fatalizmu i njegovim negativnim učincima na muslimanska društva.
Nijanse prosvjetljenja
Na Zapadu se često raspravlja da je islamskom svijetu potrebno hitno prosvjetljenje. Imaju li muslimani doista problem s prosvjetljenjem?
Akyol: Ono što islamu treba je vlastito prosvjetljenje. I moja knjiga je doista argument za to. Ali dopustite mi da dodam da je evropsko prosvjetiteljstvo imalo svoje nijanse. Postojalo je radikalno sekularističko prosvjetiteljstvo, najutjecajnije u Francuskoj, koje je često izazivalo, pa čak i potiskivalo religiju u ime razuma i slobode. Ali postojalo je i ono što historičar David Sorkin naziva “religioznim prosvjetiteljstvom”, čiji je duh bio pomiriti religiju s razumom i slobodom. To je potonji tip prosvjetljenja kojem se divim, a to je i vrsta prosvjetljenja za koji se zalažem za muslimanski svijet.
Kao prepreke muslimanima da žive u skladu sa modernošću navodite sljedeće tri skupine: salafisti, islamisti i konzervativci! Utemeljene muslimanske udruge u Njemačkoj pokazuju sve karakteristike reakcionarne, dioničarske konzervativne kategorije. Iako je broj liberalnih muslimana mali, konzervativnim muslimanima oni masovno smetaju, optužuju ih da su zapadnjački, modernisti, orijentalisti. Što mislite, u čemu je zapravo problem?
Akyol: Budući da je većina tih strogih konzervativnih muslimana došla na Zapad iz društava s muslimanskom većinom, nisu li oni previše “zapadnjački”? Mora postojati nešto što cijene na Zapadu, čim žele tamo živjeti. I to je nešto, za mene, očito: od Drugoga svjetskog rata zapadne liberalne demokratije su najsigurnija, najslobodnija i najpravednija društva na svijetu, barem u usporedbi s muslimanskim svijetom. Nije ni čudo da čak i islamisti koji su proganjani u svojim nacijama često bježe na Zapad, gdje pronalaze slobodu govora i vladavinu prava.
Želio bih vidjeti iste vrijednosti – slobodu govora, vladavinu prava, kao i ekonomski prosperitet, koji je usko povezan sa slobodom i pravdom – u muslimanskom svijetu. Čini li me to “zapadnjakom”? Ne baš, jer ovo ne želim zbog Zapada, nego zbog Istoka. Želim da muslimani diljem svijeta uživaju isti nivo političkih, pravnih i ekonomskih prava koju uživaju njemački ili kanadski državljani. Prikazivati ovo kao nelegitimni “zapadnjaštvo” ili je sebična propaganda istočnjačkih despota, ili samoporažavajući reakcionizam.
Trebao bih dodati da jaz između Zapada i Istoka nije zapisan u kamenu. Zapravo, do prije nekoliko stoljeća, ravnoteža je bila nagnuta u suprotnom smjeru: islamski je svijet bio prosvijećeniji, bogatiji, slobodniji. Zato su španski Jevreji pobjegli iz kršćanstva i našli utočište u Osmanskom Carstvu, koje im je nudilo neusporedivo više vjerske slobode. Ali danas izbjeglice bježe iz muslimanskog svijeta, umjesto da je obratno. Iskreno se trebamo zapitati zašto.
Nacionalizam, tribalizam – i žudnja za moći
Tradicionalistički islamski pravnici smatraju da je nedostatak jednakosti i pravde među spolovima uzrokovan nedostatkom dosljedne provedbe islamskog zakona. Je li to istina?
Akyol: Ne postoji jedan jedini uzrok za sve probleme u muslimanskom svijetu, koji je vrlo raznolik skup od više od 50 nacionalnih država, od kojih svaka ima vrlo različite probleme. Sirija nije brutalna diktatura zbog islama, a isto vrijedi i za, recimo, Turkmenistan. Turska, moja zemlja, desetljećima tlači manjine poput Kurda zbog sekularnog nacionalizma, a ne islama.
Ipak, postoje i diktature ili militantne grupe koje djeluju u ime islama. Ili mizoginistička tumačenja islamskog zakona koja žene drže podređenima muškarcima, ili kriminaliziraju neortodoksne ideje mračnim presudama o otpadništvu ili bogohuljenju. Moj rad se fokusira na kritiziranje ovih zabrinjavajućih tumačenja islamskog zakona, ali bih želio podsjetiti čitatelje da postoje mnoge druge negativne sile u igri u muslimanskom svijetu, kao što su nacionalizam, tribalizam i taj univerzalni ljudski problem: žudnja za moći.
Tokom pandemije vidjeli smo kako sveprisutni Ash’aritski koncept fatalističke sudbine navodi ljude da se prepuste nemarnom ponašanju. Je li se moguće osloboditi ovih okova i ako da, kako?
Akyol: Uglavnom, muslimanski svijet zapravo nije prošao loše u pandemiji: džamije su bile zatvorene u mnogim zemljama, a vjerski vođe pozivali su na mjere opreza. No, postojali su džepovi iracionalnosti, uglavnom vidljivi u Pakistanu, gdje su se neki sveštenici protivili ne samo socijalnom distanciranju, već su čak i poricali da uopće postoji bilo kakva zaraza. I kao što sam tvrdio u svojoj knjizi, ovo gledište se temelji na hadisu koji glasi “al-adwa” ili “nema zaraze”.
To su stoljećima koristili ašaritski naučnici kako bi se suprotstavili zarazi, istovremeno podržavajući teološku doktrinu: da u prirodi ne postoji uzrok i posljedica, već da je Bog stvorio svaku pojavu zasebno. A ovo je samo jedan primjer kako su neke teološke doktrine spriječile muslimane da razviju naučni pogled na svijet. Naravno, moguće je ići dalje od takvih doktrina, ali prvo moramo priznati da su problematične.
Moderno znanje za muslimane
Vi ste protiv islamizacije modernog znanja. Kakvu vrijednost bi, dakle, trebalo imati znanje u svijetu muslimana koji se susreću sa modernošću?
Akyol: Ono što islamskim intelektualcima u savremenom svijetu treba nije nekad popularan projekt “islamizacije znanja”, već “integracija znanja”. Ovo posljednje podrazumijeva da postoji islamski okvir koji vrijedi za muslimane, ali postoji i širi univerzalni okvir koji vrijedi za cijelo čovječanstvo, pa tako i za muslimane. Stoga, umjesto da misle da moraju imati “islamsku ekonomiju” ili “islamsku državu”, muslimani bi se trebali integrisati sa svom ekonomskom ili političkom mudrošću cijelog ljudskog roda. Kao što nema “islamske” hemije ili fizike, niti potrebe da ih muslimani “islamiraju”.
Kako se kolektivna muslimanska svijest može osloboditi teorija zavjere koje potiču neprijateljstvo prema Zapadu i Jevrejima?
Akyol: Teorije zavjere postale su vrlo zavodljive u savremenom muslimanskom svijetu, među islamistima i nacionalistima, jer nude jednostavno rješenje za duboki problem. Nerazvijenost savremenog muslimanskog svijeta objašnjavaju ne kritičkim sagledavanjem, što je neophodno za ozdravljenje, već okrivljavanjem neprijatelja iznutra i izvana, što je opasna zabluda.
Ne zaboravimo da teorije zavjere mogu postati opasno popularne i destruktivne u svakom društvu koje se osjeća pod stresom. Oni su bili pokretačka snaga evropskog fašizma u međuratnom razdoblju, a njihova nedavna popularnost u Sjedinjenim Državama prilično je zabrinjavajuća. Dakle, muslimanska društva nisu jedina koja postaju plijen ovog zabludnog pogleda na svijet, koji raspiruje mržnju i bijes protiv zamišljenih neprijatelja, ali ne pruža rješenje ili lijek za stvarne probleme.
Kako se muslimanski umovi mogu zaštititi od takvih zabluda? Možda shvaćanjem šta je to “bid’a” (inovacija) – nešto čega se konzervativci inače groze – u islamskoj civilizaciji. Jer predmoderni muslimani doista nisu imali konspirativni svjetonazor, kao što se jasno vidi iz osmanske političke kulture. Ako ništa drugo, Osmanlije su bili prilično sigurni u svoje mjesto u svijetu, a nisu bili upoznati ni s jednom od “cionističkih zavjera” kojima su opsjednuti današnji takozvani neoosmanisti.
Dvostruki svjetovi države i religije
Dok se u islamskom svijetu država i vjera smatraju blizancima, vi takvo autoritarno razmišljanje smatrate značajnim faktorom njegove zaostalosti i nedvojbeno naglašavate da cilj vjere ne može biti uspostavljanje države. Pozivajući se na tuniskog filozofa Ibn Khalduna (1322-1406), čak zagovarate liberalno stajalište o smanjenju države. Možete li objasniti što mislite pod ovim?
Akyol: Istina je da je islam vezan za državu od samog početka – od prve muslimanske države u Medini koju je poslanik Muhamed osnovao u drugoj fazi svoje misije, do kalifata koji je vladao stoljećima. Ali slažem se sa naučnicima 20. stoljeća poput Ali Abdel Razika, Seyyid Beya ili Mahmud Taha da je ovaj brak s državom bio “historijski”. Drugim riječima, poslanik Muhamed je osnovao državu u Medini samo zato što mu nije bilo dozvoljeno da propovijeda islam u svojoj rodnoj Meki.
Nakon njega, muslimani su uspostavili carski “kalifat”, samo zato što je to bilo doba vjerskih carstava, a univerzalna poruka islama nije se mogla širiti građanskim “pozivom” – ili da’wa – kao što je to danas moguće. Razbijanje ove historijske veze između islama i države odavno je zakašnjelo, jer sve što ona čini je da služi autoritarnim režimima koji žele iskorištavati islam za svoje političke ciljeve.
Ibn Khaldunovo gledište o ograničenoj vlasti je uglavnom ekonomsko – kao što je nisko oporezivanje – ali argumente za “islam bez države” nalazimo u spisima nekih drugih srednjovjekovnih muslimanskih učenjaka, kao što su teolozi Mu’tazila al-Asamm (u. ca. 816), al-Nazzam (u. oko 840) i Hisham al-Fuwat (umro oko 845).
Spor o Kur’anu: otkriven u historiji ili vječan?
U toku je spor između onih koji tvrde da je Kur’an vječan i nestvoren i da ne zahtijeva komentare i onih koji tvrde da je Kur’an objavljen u historiji i, kao takav, zahtijeva tumačenje. Oni vide Kur’an kao kontekstno vezan i interaktivan tekst koji daje odgovore na probleme ljudi. Koje su prednosti ove perspektive i koje probleme s kojima se suočavaju današnji muslimani bi ona mogla riješiti?
Akyol: Gotovo svaka muslimanska škola mišljenja prihvaća da Kur’an ostavlja prostora za tumačenje, ali opseg tog tumačenja uvelike varira.
Kritičan sam prema glavnoj sunitskoj doktrini da je Kuran “nestvoren” – da postoji s Bogom cijelu vječnost – jer vodi do percepcije objave kao monologa Boga, umjesto dijaloga između Boga i čovječanstva.
Kada shvatimo da je Kur’an dijalog, možda možemo razumjeti i zašto je, na primjer, krađu kažnjavao amputacijom ruku.
Uostalom, upravo su tako predislamski Arapi kažnjavali krađu, u društvenom okruženju gdje nisu postojali zatvori, a bile su dostupne samo tjelesne kazne.
Ili činjenica da je Kur’an dopuštao poligamiju, jer je to bila nužna institucija u nasilnom kontekstu gdje je stalni rat doveo do nedostatka muškaraca. Slično, Kur’an se bavio mnogim običajima arapskog društva ranog 7. stoljeća, koji su nepoznati u modernom svijetu.
Naravno, iz tih historijskih epizoda možemo zaključiti moralne lekcije, ali ih danas ne možemo pokušati provesti. Vjerujem da je viđenje Kur’ana u takvom historijskom kontekstu ključno za njegovu zreliju interpretaciju.
Liberalni, tolerantni i muslimanski
Predlažete teologiju tolerancije koja je orijentirana na dostojanstvo pojedinca i koja nastoji ponuditi rješenja za mnoge probleme s kojima se susreću muslimani. Stoga zagovarate otvoren stav inspiriran školama mišljenja Murjia, Mutazila i islamske filozofije. Što takva teologija nudi muslimanima koji žive na Zapadu i svijetu u cjelini?
Akyol: Mnogi muslimani na Zapadu dive se onome što tamo nalaze: demokratiji, slobodi govora, jednakosti pred zakonom, poštivanju svih ljudskih bića bez obzira na vjeru i etničku pripadnost. Ipak, ostaju neki problemi, poput netolerantnog tumačenja sekularizma u Francuskoj.
Međutim, neki od ovih muslimana ne mogu pomiriti moderno liberalno društvo oko sebe s onim što čitaju u klasičnim vjerskim izvorima, ili s fetvama koje mogu čuti da ih izgovaraju konzervativni klerici.
Moja knjiga je o tome da pokažem ovim muslimanima da mogu biti liberalni i tolerantni bez odustajanja od temelja svoje vjere. Čak tvrdim da je liberalni društveni poredak slobode i tolerancije najbolje okruženje za dobrog muslimana. Zato što dopušta da budete muslimani onako kako se uistinu vjeruje – a ne kako to diktira režim ili „vjerska policija“.
Turski novinar i pisac Mustafa Akyol vodeći je zagovornik islama kompatibilnog s vrijednostima demokratije i prosvjetiteljstva. Akyol, između ostalih, redovito piše za New York Times i Al Monitor magazin. Od 2018. godine radi na proučavanju tema raskrižja između islama i modernosti u Centru za globalnu slobodu i prosperitet Cato Instituta u Washingtonu, SAD.
