Svijet se mora suprotstaviti Vladimiru Putinu

Zadivite se junaštvu i otpornosti Ukrajine. U prvim danima rata, oklopna moć Vladimira Putina smanjila se pred hrabrošću nacije koju je napao. Suočeni s Putinovom invazijom, ukrajinski narod je otkrio da je spreman umrijeti za ideju da bi trebao sam birati svoju sudbinu. Ciničnom diktatoru to mora biti neshvatljivo. Za ostatak čovječanstva to je inspiracija.

Kad bi samo ovosedmična hrabrost bila dovoljna da se borbe privedu kraju. No, ruski se predsjednik neće tako lako povući. Putin je od početka jasno dao do znanja da je ovo rat eskalacije – higijenska riječ za prljavu i potencijalno katastrofalnu stvarnost. U svom najbrutalnijem obliku, eskalacija znači da, što god svijet radi, Putin prijeti da će biti nasilniji i destruktivniji čak i ako to znači pribjegavanje nuklearnom oružju. I tako on insistira da se svijet povuče dok on naoštri nož i krene s klanjem.

Takvo povlačenje se ne smije dogoditi. Ne samo zato što bi bilo pogrešno prepustiti Ukrajinu njenoj sudbini, nego i zato što se Putin neće tu zaustaviti. Eskalacija je narkotik. Ako Putin danas pobijedi, njegova sljedeća meta bit će Gruzija, Moldavija ili baltičke države neće stati dok ga ne zaustave.

Eskalacija je u središtu ovog rata jer Putin na taj način pokušava poraz pretvoriti u pobjedu. Prvi val njegove invazije pokazao se trulim kao i kabala koja ju je planirala – baš kao i njegovi raniji napori da potčini Ukrajinu. Čini se da je Putin vjerovao vlastitoj propagandi da teritorij koji je napao nije prava zemlja. Početni napad, koji je vodio neuspješnim helikopterskim akcijama i napadima lako naoružanih jedinica, bio je zamišljen za protivnika koji bi implodirao. Umjesto toga, ukrajinski duhovi cvjetali su pod vatrom. Predsjednik, Volodymyr Zelensky, transformiran je u ratnog vođu koji utjelovljuje hrabrost i prkos svog naroda.

Optimizam ratnog huškača učinio je Putina lijenim. Bio je toliko siguran da će Ukrajina brzo pasti da nije pripremio svoj narod za to. Nekim jedinicama je rečeno da su na vježbama ili da će ih dočekati kao osloboditelje. Građani nisu spremni za bratoubilački sukob sa svojim suslavenima. Budući da su bili uvjereni da rata neće biti, veliki dio elite osjeća se poniženim. Užasnuti su Putinovom nepromišljenošću.

A ruski predsjednik vjerovao je da će mu dekadentni Zapad blago odgovoriti. Zapravo, primjer Ukrajine nadahnuo je marševe u glavnim gradovima Europe. Zapadne vlade uvele su oštre sankcije. Njemačka, koja je prije samo sedama dana povukla crtu u slanju svega smrtonosnijeg od kaciga, isporučuje protutenkovsko i protuzračno oružje, poništavajući desetljeća politike koja se temeljila na kroćenju Rusije tako što će sarađivati ​​s njom.

Suočen s ovim preokretima, Putin eskalira. U Ukrajini kreće opsjedati glavne gradove i poziva svoj teški oklop da bezobzirno ubija ukrajinske civile – što je ratni zločin. Kod kuće on tjera Ruse na pete udvostručavajući svoje laži i podvrgavajući svoj narod najžešćem državnom teroru od Staljina. Zapadu prijeti nuklearnim ratom.

Svijet mu se mora suprotstaviti, a da bi bio vjerodostojan, mora pokazati da je spreman njegovom režimu iskrvariti resurse koji mu omogućuju vođenje rata i zlostavljanje vlastitog naroda, čak i ako to nameće troškove zapadnim ekonomijama. Sankcije osmišljene nakon što je Putin aneksirao Krim 2014. bile su prožete rupama i kompromisima. Umjesto odvraćanja, Kremlj je zaključio da može djelovati nekažnjeno. Nasuprot tome, posljednje sankcije, uvedene 28. februara, zgužvale su rublju i vode osakaćenju ruskog finansijskog sistema. Učinkoviti su jer su destruktivne.

Opasnost od eskalacije je da to lako može postati test ko je najspremniji i sposobniji ići u ekstreme. Nedavni ratovi bili su asimetrični. Al-Qaeda i Islamska država počinile bi bilo kakav zločin, ali njihova je moć bila ograničena. Amerika bi mogla uništiti planet, ali protiv neprijatelja kao što su talibani u Afganistanu, niko nije očekivao da je voljna ići. Invazija na Ukrajinu je drugačija, jer Putin može napasti sve do Armagedona i želi da svijet vjeruje da je spreman za to.

Mogućnost da će Putin koristi nuklearno oružje na bojištu zasigurno je malo vjerojatna, ali nije nemoguća. Uostalom, upravo je napao svog susjeda. I zato ga svijet mora odvratiti.

Neki će reći da nema smisla spašavati Ukrajinu samo da bi se pokrenula spirala koja bi mogla uništiti civilizaciju. Ali to je pogrešan izbor. Putin kaže da želi protjerati NATO iz zemalja bivšeg Varšavskog pakta i Ameriku iz Evrope. Ako mu eskalacija posluži, sljedeći sukob bit će još opasniji jer će biti manje spreman vjerovati da će Zapad barem jednom stajati na svojim principima.

Drugi bi mogli zaključiti da je Putin lud i da je odvraćanje beznadno. Istina, njegovi su ciljevi odvratni, kao i sredstva za njihovo postizanje. Ni njemu nisu u srcu istinski interesi Rusije. Ali ima razumijevanje za moć i kako je zadržati. Nema sumnje da je živ na jeziku prijetnji.

Nasuprot tome, drugi će htjeti spriječiti eskalaciju kratkog spoja, govoreći da se Putin mora zaustaviti prije nego što bude prekasno. Dok se slike patnje pojavljuju iz ruševina ukrajinskih gradova, pojačavaju se pozivi NATO-u da nešto učini, kao što je stvaranje zone zabrane letova. Međutim, njegovo provođenje zahtijeva obaranje ruskih aviona i uništavanje ruske protuzračne odbrane. Umjesto toga, NATO treba sačuvati jasnu granicu između napada na Rusiju i podrške Ukrajini, ne ostavljajući pritom nikakvu sumnju da će braniti svoje članice. To je najbolja kočnica eskalaciji.

Šta onda može učiniti da odvrati Putina bez razaranja? Sam Zelenski i njegovi ljudi mogu odlučiti koliko će se dugo boriti. Ali ako Putin izazove krvoproliće, Zapad može zategnuti vijke. Embargo na naftu i plin dodatno bi uništio rusku ekonomiju. Podržavatelji Ukrajine mogu poslati više i bolje oružje. NATO može rasporediti još više vojnika u svojim rubnim državama.

Diplomatija je također važna. Na mirovnim pregovorima u Bjelorusiji ove sedmice Rusija je i dalje postavljala nečuvene zahtjeve, ali pregovori bi se trebali nastaviti jer bi mogli pomoći u izbjegavanju rata iscrpljivanja. Evropska unija je dobro učinila što je raširila ruke ukrajinskim izbjeglicama, kojih je već više od milion. Utočište može ojačati ruku ukrajinskih pregovarača, kao i put prema članstvu u EU. Kina i Indija dosad su odbijale osuditi Putina. Kako on eskalira, oni mogu biti dovoljno uznemireni da bi bili spremni pokušati ga odgovoriti.

A posla i u Rusiji ima. Vojni komandanti trebali bi znati da će biti procesuirani za ratne zločine pomoću dokaza prikupljenih bezbrojnim pametnim telefonima. Toga bi trebala biti svjesna i Putinova pratnja. Njegovi izvršitelji su se stavili na raspolaganje kako bi napunili džepove u kleptokraciji, a ne dobili  kartu za Haag. Zapad ih može diskretno uvjeravati da će, ako sklone ruskog predsjednika s vlasti, Rusija dobiti novi početak. Koliko god bilo mučno, Zapad bi trebao dati Putinu put do penzije i mračnjaštva – baš kao što bi trebao dati azil onima koji bježe od njegovog terora.

Prevrat u palači može se činiti vjerojatnijim jer se užas onoga što je Putin učinio sve više potapa Rusiju. Ekonomija se suočava s katastrofom. Ruske vojne žrtve rastu. Ukrajinski rođaci Rusa masakrirani su u sukobu koji je pokrenut kako bi se zadovoljio jedan čovjek. Čak i sada hrabri Rusi izlaze na ulice da protestuju protiv zločina koji uništava njihovu zemlju. U dubokom smislu, Putinov bespotrebni rat je rat koji ni on ni Rusija ne mogu dobiti.

 

Izvor: The Economist

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.