GDJE JE NESTAO NEOLIBERALIZAM?

Sjećate li se neoliberalizma? Počelo je to negdje prije možda petnaestak godina, kada ste u BiH (i regionu) maltene u svakom istupu svake osobe koja je sebe držala mislećom mogli čuti urlik “NEOLIBERALIZAM”. Trajalo je to dobrih desetak godina. Međutim, zadnji 4-5 godina rijekto čujete taj izraz, zar ne?

O čemu se radi?

Godine 2007. kanadska ljevičarska aktivistkinja Naomi Klein izdala je bestseller „Doktrina šoka“, u kojem se forsirao pomenuti izraz. Riječ je o propagandno-populističkom djelu bez bilo kakve stručne ili činjenične vrijednosti, na granici djela teorija zavjere.

Elem, u dotičnoj knjizi autorka razlog za sve nedaće svijeta, od državnih udara preko finansijskih kriza, ratova, podčinjavanja vlada malih država do navodnog pada standarda svjetskog stanovništva i dehumanizacije uslova rada pronalazi u jednom te istom magičnom izvoru: ekonomskoj teoriji Miltona Friedmana koja je projektovala maltene sva moderna zla svijeta i koju su političke i finansijske elite širom planete zbog svojih korumpiranih karaktera objeručke prigrlile. Ima tog čitavog projekta i poretka – NEOLIBERALIZAM.

Zapravo, to je tipičan manir teorija zavjera koje nam “otvaraju oči” o jednom centralnom zlu sakrivenom ispod površine koje uzrokuje sve ono što ne valja u našem svijetu. Finansijska ekonomska kriza koja je galopirala baš u trenutku kad je knjiga objavljena, došla je kao naručena da pruži „potvrdu“ teorijama iznesenim u Doktrini šoka.

Svaka“ misleća osoba“ u BiH i regionu, koja je držala do svog ugleda i položaja u društvu, morala je kod sebe imati barem jedan primjerak „Doktrine šoka“. Profesori na univerzitetima takmičili su se ko će s više superlativa studentima propovijedati o knjizi Naomi Klein i otkrivati im istinu o svijetu u kome žive.

Po uzoru na “veliku” Naomi, i domaći „misćeli ljudi“ počeli su svemu prepoznavati zavjeru i fatalan utjecaj neoliberalizma. Ta, doslovno nije bilo problema, od svjetske finansijske krize, preko ratova na Bliskom istoku, poslovanja javnih preduzeća u BiH, politika vladajućih nacionalnih stranaka, bračnih odnosa do usluga zdravstvene zaštite u Kaknju, iza kojeg nisu stajale nečasne sile koje se otkrivaju u magičnoj riječi „NEOLIBERALIZAM“.

Nacionalističke elite tako su postale neoliberalne naiconalističke politike, pljačkaška privatizacija sada se označavala i kao neoliberalna privatizacija, reforma obrazovanja dobila bi prefiks neoliberalna reforma, itd…

Bio je to masovni intelektualni trend koji ste morali slijediti ukoliko ste htjeli da dospijete u „elitnu raju“, dokažete da pripadate klubu i da shvatate svijet oko vas.

Tek je poneki rijetki ekonomist ili razumni liberal u ovom otužnom regionu skretao pažnju da nije baš najutemeljenije u državama s nikad nereformiranim ekonomijama, ogromnim javnim sektorom, stotinama državnih kompanija i neslobodnim privatnim sektorom koji funkcionira pod lošim regulacijama, političkim reketima i visokim nametima govoriti o nekakvom „neoliberalnom modelu“.

A onda su u jednom trenutku naglo prestali koristiti tu riječ.

Šta se desilo? Je li svjetski ekonomski sistem u međuvremenu doživio neku naglu transformaciju, je li se desila neka socijalistička revolucija kao što su nam „misleći ljudi“ tada nerijetko propovijedali da će se desiti?

Zapravo, ništa se tektonski nije promijenilo, osim što je popularnost Naomi Klein i sličnih naglo splasnula, a svijet se okrenuo nekim drugim pitanjima i razmišljanjima. Ekonomija, barem u tom ideološkom pogledu, prestala je biti u fokusu nakon prolaska krize i oporavka, a i Amerika se najvećim dijelom povukla iz svojih ratova.

Neoliberalizam nam je odjednom sišao s top lista, prestao je biti popularan. “Misleći ljudi” koji su nekoć u njemu vidjeli odgovore na sva pitanja, zaboraviše odjednom na njega. Nije više furka.

Elem, navedena priča vam pokazuje kako to izgleda i šta znači biti intelektualac u provinciji.