Piše: Kaja Kallas (Economist.com)
Pišem ovaj esej u trenutku kad se svijet probudio zbog užasnih prizora iz Irpina i Buče, predgrađa Kijeva u Ukrajini. Vidimo slike masovnih grobnica i civila koje su ubile ruske trupe. Ove fotografije podsjećaju Estonce na ubistva sovjetskog režima i NKVD-a, njegovog ministarstva za provođenje zakona. Njegov stroj državnog terora ubijao je civile na potpuno isti način. Deportacije i filtracijski logori vraćaju svakoj drugoj estonskoj porodici bolna sjećanja na represiju pod sovjetskom okupacijom i na zarobljeničke logore Gulag.
Stavljanje civila na liniju fronta ruska je ratna taktika. Dokaz? Više je civilnih nego vojnih žrtava – pogotovo ako uzmete u obzir da nije slučajno da je četvrtina stanovništva Ukrajine bila prisiljena pobjeći iz svojih domova ili da je Rusija izazvala humanitarne katastrofe u gradovima kao što je Mariupol. Ciljanje na civile je ratni zločin prema međunarodnom pravu. Ukrajina nije bojno polje; to je mjesto zločina. Kao što su bili i Ruanda i Srebrenica.
Počinitelji ovih zločina moraju biti izvedeni pred lice pravde. Slobodni svijet trebao bi dati punu podršku — i političku i praktičnu — istrazi koju je prošlog mjeseca pokrenuo glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Ti zločini ne zastarijevaju, pa tako ni istraga. Još uvijek znamo samo za djelić zločina koje su počinile ruske trupe; prave razmjere brutalnosti Kremlja tek treba vidjeti.
Kao majka, boli me duša kad vidim kako hiljade gube živote u Ukrajini. Kremlj svoju mladost šalje u smrt i masovno kolje nevine ljude i granatira njihove domove. A zbog čega? Zbog imperijalističke ambicije Vladimira Putina. Do sada je postalo sasvim jasno da, iako se Sovjetski Savez raspao, njegova imperijalistička ideologija nikada nije umrla.
Patnja i razaranja u Ukrajini daleko su od kraja jer se Putinovi strateški ciljevi nisu promijenili. Pregovori pod prijetnjom oružjem ne nude čarobnu formulu za izbjegavanje još jednog rata, a mir pod svaku cijenu ne znači da će zvjerstva prestati. Ovdje govorim iz iskustva svoje zemlje. Za Estoniju i mnoge druge nakon Drugoga svjetskog rata, mir je značio početak sovjetske okupacije uz ogromnu ljudsku cijenu. Donio je ponovnu patnju kroz masovna ubistva, represije, masovne deportacije i druge zločine protiv čovječnosti.
Estonsko iskustvo nas podsjeća da naš prvi fokus danas mora biti na tome kako pomoći Ukrajini da se oslobodi od okupacijskih snaga, obnovi njen teritorijalni integritet i zaustavi rusku agresiju. Ne mogu a da se ne divim hrabroj borbi koju vodi Volodimir Zelenski i iznimno teškim izborima s kojima se suočava.
Svi znakovi upozorenja bili su tu posljednjih desetljeća: imperijalna nostalgija, narativ ruske žrtve i Putinovi ratovi u Čečeniji, Gruziji, Donbasu i Krimu. Čuli smo izjave da Ukrajina — koja ima 44 miliona stanovnika i treća je po teritoriji zemlja u Evropi (nakon Rusije i Turske) — nema pravo na postojanje. U decembru je Rusija dala ultimatume NATO-u da ograniči svoje raspoređivanje trupa i oružja i da zapravo poništi proširenje svog članstva kako bi ga vratila na veličinu 1997. godine.
Posljednja tri Putinova rata ilustriraju zašto ne smije pobijediti u ovom i zašto se Moskvi ne može dopustiti da se pretvara da je u tom procesu išta dobila. Dopustili smo gospodinu Putinu da se izvuče s agresijom nekoliko puta prije. Ne možemo mu dopustiti da se sada opet izvuče. Kad bi se to dogodilo, njegov bi apetit samo rastao, a uslijedit će još grozota i više ljudskih patnji.
Rat Rusije protiv Ukrajine ponovno je pokazao kristalno jasnim zašto su zemlje u srednjoj i istočnoj Europi, nakon što su se oslobodile sovjetske okupacije, brzo zatražile pridruživanje NATO-u. Savez ne postoji da bi prijetio Rusiji: on je za odbranu. On postoji kako bi desetine milona ljudi zaštitio od toga da ih diktatori porobe i pokolju. A djelovanje Sovjetskog Saveza, a kasnije i Rusije, objašnjava zašto se toliko zemalja željelo pridružiti NATO-u. Oni koji ga okrivljuju za “širenje” i “eskalaciju” podliježu imperijalnoj ideologiji i jeziku koji slijedi Kremlj. Oni su u suprotnosti s načelima državnog suvereniteta i demokratije.
Nalazimo se u trenutku koji definira eru i odluke koje sada donosimo ostat će s nama desetljećima. Rat dotiče granice Evropske unije. Naš odgovor i podrška Ukrajini odredit će je li trajni mir moguć na našem kontinentu. Vjerujem da bi koraci koje trebamo poduzeti trebali biti pod oznakom “pametno zadržavanje”.
Prvo, vojna pomoć Ukrajini mora biti naš glavni prioritet. To, između ostalog, znači slanje oružja i materijala koji su Ukrajincima potrebni i koje su zatražili. Potrebna im je pomoć ne samo da bolje zaštite svoje nebo, već i da vrate svoje gradove i oslobode ljude od ruske okupacije i represije. Hrabri ljudi Ukrajine se još nisu umorili, a ne smijemo ni mi. Treba još puno toga učiniti i tome se moramo posvetiti u godinama koje dolaze.
Drugo, moramo finansijski razoružati Kremlj i njegov ratni stroj. Ako brzo ne presušimo njegove prihode, Rusija će moći nastaviti svoju agresiju i pokolje. Ugljikovodici su prošle godine bili glavni izvor prihoda ruskog državnog budžeta (više od 40%). Ove se godine ubrzano pretvaraju u najveći izvor zbog povećane potražnje i rasta cijena. Ako slobodni svijet želi prestati finansirati Putinov rat, naš fokus mora biti na isušivanju tih prihoda što je prije moguće. Ako nismo spremni odjednom zaustaviti kupnju ruskih energenata, trebali bismo otvoriti poseban escrow račun treće strane za rezerviranje dijela novca koji se plaća za rusku naftu i plin. To bi brzo umanjilo prihode Kremlja. To bi poslalo jasan signal Putinu: ovaj rat će Rusiju koštati bogatstvo. Ne samo da će Rusija platiti za svaki metak koji njena vojska ispali, već će platiti i za svaki uništeni most i granatiranu kuću u Ukrajini. Kremlj mora platiti za nanesenu štetu.
Treće, NATO mora pokazati da je odlučan, sposoban i spreman braniti svaki pedalj svog teritorija i, ako je potrebno, upotrijebiti silu. Ponekad je najbolji način za postizanje mira biti spreman upotrijebiti vojnu snagu.
Život na prvoj liniji slobodnog svijeta znači da mi u Estoniji moramo učiniti mnogo više za vlastitu odbranu. Moja vlada odlučila je značajno povećati vlastiti doprinos: naši izdaci za obranu iduće godine bit će veći od NATO-ovog cilja od 2% BDP-a. Dovest ćemo ga do 2,5% BDP-a.
Stalno me pitaju mislim li da će Estonija biti sljedeća zemlja koju će napasti Rusija. Trebali bismo učiniti sve kako bismo bili sigurni da nijedna zemlja neće biti sljedeća. Ako ovdje ne uspijemo, onda će se postaviti pitanje je li NATO sljedeći. To je najuspješniji odbrambeni savez ikada i nikada u svojoj historiji nije bio vojno napadnut. Za to postoji jasan razlog: njegovo odvraćanje je uspjelo. Da bismo ga tako zadržali, moramo se potruditi da adekvatno prilagodimo svoje vojno držanje.
Trebamo dugoročnu promjenu politike u odbrambenom stavu NATO-a. To znači više borbeno spremnih jedinica stalno stacioniranih u baltičkim državama, uz podršku dalekometnog topništva, protuzračne odbrane i drugih mogućnosti. To bi također značilo više NATO boraca na našem nebu i više brodova u Baltičkom moru. Posao je u toku, a konačne odluke bit će donesene na samitu NATO-a u Madridu u junu.
Ukrajina nije žrtva jednokratne pogrešne računice od strane luđaka. Svjedoci smo dugo planirane kampanje Kremlja za vršenje kontrole nad susjednim zemljama grubom silom, bez obzira na ljudsku cijenu. Potrebno nam je strateško strpljenje i dugoročna upornost s politikama kako bismo zaustavili ovu agresiju i spriječili njezine nove izljeve.
Ruska agresija na Ukrajinu je napad na čovječanstvo i njene će posljedice biti globalne. Potrebna je hrabrost, moralna jasnoća i djelovanje da se suprotstavi i zaustavi. Obećali smo “nikad više”. Moramo djelovati sada ako stvarno želimo da ovo bude posljednji put. Ravnodušnost je majka svih zločina.
Kaja Kallas je premijerka Estonije.
