Prosvjetiteljski zamah Latinke Perović

Piše: Dejan Ilić (Peščanik)

Latinka Perović umrla je kada još jedna u nizu kriza oko Kosova i na Kosovu kulminira. Mnogi se nadaju, ovo će biti posljednji put, to je ta završna kriza poslije koje slijedi kraj, jer vrijeme je da se stvari konačno raspletu i Srbija jednom zauijvek izvuče iz kosovskog čvora. Latinka Perović je znala, neće se desiti. Mnogi su Latinku Perović poznavali bolje od mene i čitali je više od mene. U njenom velikom opusu, mene su više od drugih zanimale tri stvari – njena želja da utemelji nešto poput istorije liberalne misli u Srbiji; njen pogled na raspad Jugoslavije; i u svjetlu napada Rusije na Ukrajinu te nesposobnosti Srbije da zauzme ispravan stav prema tom ratu, utjecaj ruskih mislilaca na domaću političku misao.

Iako joj je politička karijera bila obeležena Jugoslavijom i vezana za nju, kao istoričarku, Latinku Perović, moj je utisak, zanimala je ponajviše Srbija – njena prošlost i sadašnjost. Za razliku od mnogih drugih, za raspad Jugoslavije ona je razloge prije svega tražila u Srbiji: sasvim konkretno, u domaćoj kolektivnoj nesposobnosti da se razabere šta su zajednički interesi i da se onda racionalno, dosljedno i uporno radi na njihovom ispunjenju. Njeno zanimanje za srpske liberale iz 19. vijeka, iz ugla pogubnih srpskih političkih grešaka s kraja 20 vijeka, izgleda kao hvatanje za poslovičnu slamku. U liberalnoj misli, vjerujem, vidjela je Latinka Perović ključnu smjernicu za Srbiju.

Ako bi se moglo pokazati da ta misao ima svoje korijene u samoj Srbiji, da nije neka vještačka izraslina koja se želi nakalemiti na autohtono, kolektivističko srpsko političko tijelo, onda bi se ona mogla predstaviti ne samo kao legitimna nego i kao punopravna politička opcija spram svih onih drugih, kolektivističkih (narodnjaštvo, dogmatski socijalizam i nacionalizam) što u kontinuitetu decenijama dominiraju u domaćem političkom polju. Koliko god da je želja bila plemenita, sama prošlost bila je izrazito surova. A Latinka Perović je nije uljepšavala niti krivotvorila – sudbine srpskih liberala u 19. vijeku bile su mahom tragične. A takvi su danas i izgledi da jedna liberalna politička opcija može ovdje da se nosi s kolektivističkim političkim zanosima.

S tim u vezi je razumijevanje raspada Jugoslavije, kako sam ja razumio da ga Latinka Perović predstavlja. Ona nije sumnjala u to da su za raspad savezne države ponajviše krivi (ili, ako je nekome tako lakše, odgovorni) – Srbi. Kolektivno nepovjerenje u demokratske procedure iza kojih stoji ustav sa svojim ograničenjima volje većine (to je ono što se zove ustavna demokratija) krilo se iza krinke zabrinutosti za sudbinu naroda koji bi po raspadu Jugoslavije ostao manjina u novonastalim državama. Kao da su se Srbi bojali da će se drugi prema srpskoj manjini ponašati kao što su oni, dakle sami Srbi, planirali da se ponašaju prema manjinama u Srbiji.

Kako onda, tako i danas, na to je Latinka Perović uporno skretala pažnju, problem, recimo, na Kosovu, nema korijene na samom Kosovu, nego je nastao i može da se riješi samo u Srbiji. Ideja je jednostavna – kada Srbija postane uređena država (ili ustavna demokratija), biće u stanju da reši i sve probleme sa susjedima, ako to još uopšte budu problemi. Stalno bacanje pogleda preko granice, ka susjednim zemljama, zapravo je izgovor za to što se u samoj Srbiji u nedogled odlaže postavljanje temelja za pristojnu državu i pristojno društvo. Svako nasilje vlasti u Srbiji nad žiteljima Srbije, pravdalo se patnjom srpske manjine s druge strane granice.

Kada se tako posmatra, a na to nas je navodila Latinka Perović, onda postaje kristalno jasno da vlastima u Beogradu nikako ne ide u prilog da se riješi takozvano pitanje Kosova. Naprotiv, u prilog im idu krize i napetosti. Kosovsko pitanje rješava se u Beogradu, a ne na Kosovu, kao što je Jugoslavija počela da se para u Beogradu, a ne u Sloveniji. I poslije tri decenije, Srbija se vrti u istom vrzinom kolu raspada Jugoslavije. Latinka Perović tri decenije strpljivo je objašnjavala i kako se Srbija u tom kolu našla i kako se iz njega izlazi. Ironija istorije je to što je umrla u trenutku kada Srbija zatvara još jedan krug bez nade i bez izlaza na vidiku.

Istorija liberala trebalo je da pokaže i da u vrijeme kada nastaje ono što danas bez ograda nazivamo Zapadom, i u Srbiji žive neki – nazovimo ih tako – protozapadnjaci. Biti u 19. vijeku liberal, ne samo u Srbiji, nego bilo gdje, nije bila stvar pomodarstva već čvrstog uvjerenja. To uvjerenje stajalo je na vjeri u razum, i odatle izvedene dvije sposobnosti – da se ispravno moralno sudi i da se živi zajedno i u miru čak i ako nismo svi isti. Nasuprot tome, kao da je htjela da pokaže Latinka Perović, uvezene su bile kolektivističke ideje, i to naravno ne sa Zapada, gdje ih je takođe bilo, nego sa Istoka, to jest iz Rusije, gde su opet stigle – jeste, odakle drugde nego – sa Zapada.

Srpske kolektivističke (ili nacionalističke, ako je nekome tako draže) ideje tako su odraz odraza: formiraju se na osnovu ideja dobijenih iz druge ruke. Zabavno je još što se to onda predstavlja kao neka autohtona domaća misao koju treba braniti i sačuvati od pogubnih utjecaja sa Zapada.

Decenijama je Latinka Perović sjedila u biblioteci, pregledala arhive i sklapala priču bolju od ove koja dominira domaćom politikom. Vjerovala je u činjenice, vjerovala je u to da istina obavezuje i dosledno iznosila istinu o novijoj prošlosti Srbije, onoj od prije dva vijeka i ovoj bliskoj, što nikako da se završi. U svakom smislu, njen trud bi se morao vidjeti kao prosvetiteljski. I to baš u onom smislu mladalačkog zamaha prosvjetiteljstva iz 19. veka. Samo što je Latinka Perović dobro znala da je 19. vijek gotov i da taj naivni prosvetiteljski zanos iz tog vremena na kraju 20. vijeka i na početku 21. mora izgledati pomalo i groteskno. Otuda dvostrukost u tonu njenog pisanja: s jedne strane obaveza da se kaže istina i s druge strane svijest o tome da istina malo šta može da promijeni.

Prosvjetiteljka bez prosvetiteljskog optimizma, tako je meni izgledala Latinka Perović, barem u vezi s ove tri stvari koje su mi bile važne u njenim tekstovima. Hrabrost istine – moglo bi se i tako opisati to što je radila: govoriti istinu i kada znaš da gotovo niko ne želi da je čuje.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *