Zanimljivo je kako se ovi trendovi na bh. intelektualnoj i medijskoj sceni gotovo uopće ne spominju. Prije 15-ak godina domaći profesori, novinari i aktivisti, prateći svjetske trendove potaknute svjetskom ekonomskom krizom, na sva zvona su trubili p užasnom, nepravednom svijetu u kojem živimo, bankama koje nas pljačkaju, enormin socijalnim razlikama, iskorištavanju siromašnih država, itd., otvoreno zagovarajući uvođenje nekakvih novih socijalizama, preuzimanje ekonomije u ruke države, obračun s bogatim pojedincima i kompanija i slično. Danas kada se donekle slični procesi već uveliko dešavaju, ali u nimalo svijetlo geopolitičkom ambijentu bh. intelektualna javnost je prilično indiferentna, ostajući vjerovatno pomalo i izgubljeno u grotlu domaćih političkih problema i izazova.
Možda neće biti pogrešno zaključiti da u svijetu nije bilo boljeg, a oklevetanijeg perioda od neoliberalizma.
Reforme koje su provedene tokom osamdesetih, a nastavljene devedestih, a generalno su podrazumijevale otvaranje granice svjetske ekonomije, ukidanje barijera poduzetništvu i smanjenje poreza – nemaju premca u historiji. Stotine miliona pobjeglo je od siromaštva u Kini, Istoku i Srednjoj Evropi dok su se integrirala u globalnu ekonomiju. Stopa smrtnosti dojenčadi u cijelom svijetu manja je od polovine onoga što je bila 1990. Postotak globalne populacije ubijene u sukobima na državnonovu dosegao je najniži poslijeratni nivo od 0,0002% 2005.; 1972. bio je gotovo 40 puta veći. Stopa ekstremnog siromaštva u svijetu 2015. godine pala je ispod 10%, iako se broj stanovnika rapidno povećao, što je bio historijski minimum. Ljudi su kao nikad u historiji mogli slobodnije putovati, raditi i trgovati bilo gdje u svijetu. Doba “Washingtonskog konsenzusa” je periodu u kojem su siromašne zemlje počele uživati u rastu sustizanja, smanjujući jaz s bogatim svijetom.
Danas ponovo ulazimo u svijet koji umnogočenu nalikuje onom u Hladnom ratu – Zapad se odvaja od Istoka, države uvode carine, izdvajaju enormne subvenciej otvoreno favorizujući uvezane domaće firme, sankcije se koriste četiri puta više nego tokom 1990-ih, a svijet se odvaja u suprotstavljene ekonomske i političke tabore.
Ova transformacija nije bila potaknuta “propašću neoliberalizma”, (finansijska kriza iz 2008. uspješno je prebrođena), nego je uslijedila godinama kasnije, kao posljedica promjene globalnih politika i geopolitičkih odnosa, prije svega zaoštravanja odnosa Amerike i Kine, Rusije i zapadnog svijeta, rasta populizma, sigurnosnih izazova, pandemije i ratova, države dospjele u stanje pripravnosti i potrebe za većom kontrolom društvenih procesa, što je uključivalo i podržavljenje same ekonomije.
Da li nas ovaj povratak “državne intervencije” vodi u sretniji i prosperitetniji svijet? Teško. Vjerovatno ćemo neoliberalizam od blata praviti.
