Piše: Lawrence W. REED (FEE)
Prije trideset dvije godine ovog mjeseca – 23. marta 1992. – preminuo je austrijski ekonomista, politički filozof i nobelovac Friedrich August von Hayek, u 92. godini života. Ali ne želim se ovdje zadržavati na toj tužnoj godišnjici, već na jednoj drugoj – 50. godišnjici njegove govora prilikom dodjele Nobelove nagrade u Stockholmu. Kakav je to bio veličanstven trenutak!
Od 1969, kada je prvi put dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju, pa sve do Hayekove pobjede 1974, bio sam među mnogima koji su priželjkivali da neko istinski posvećen slobodi i slobodnom tržištu dobije tu čast. Svake godine činilo se da nagrada ide nekome ko pokušava kvantificirati nekvantificirano, brojati anđele na vrhu igle ili oprati ruke od etatizma. Gubili smo nadu – vjerovatno i Adam Smith iz groba.
A onda, 1974. godine, Stockholm je ispalio rafal prema establišmentu, priznajući Hayeka. Dvije godine kasnije, nagradu je dobio i Milton Friedman. Tokom narednih decenija, još ekonomista naklonjenih tržištu dobilo je tu čast – uključujući takve veličine kao što su George Stigler, James Buchanan, Ronald Coase, Gary Becker, Robert Lucas, Robert Mundell, Vernon Smith, Elinor Ostrom i Angus Deaton.
Ipak, Nobelov komitet nije imao hrabrosti da 1974. nagradu dodijeli isključivo Hayeku. “Izbalansirali” su je dajući je i švedskom socijalisti Gunnaru Myrdalu – čija se arogancija očitovala kada je s visine gledao Hayeka. Hayek je uvijek bio dostojanstven; ako je imao loše mišljenje o tom zanesenom planeru, nikad to nije javno rekao. Samozadovoljni, državno-orijentisani Myrdal tvrdio je da nagradu treba ukinuti ako će je dobijati skeptici centralnog planiranja poput Hayeka i Friedmana.
Danas, gotovo niko ne pamti Myrdala, a još manje ih citira. Malo ko zna za ijednu njegovu važnu knjigu ili upečatljiv citat. Čak se i njegova Švedska okrenula od njegovih naivnih pretpostavki i danas ima devetu najslobodniju ekonomiju na svijetu.
Hayek, s druge strane, citira se svaki dan – ako ne svaki sat. Put u ropstvo, Ustav slobode, Demonetizacija novca i Upotreba znanja u društvu – samo su neka od njegovih djela za koja su čuli milioni ljudi širom svijeta. Lijepo bih se mogao odmoriti da dobijem po 50 dolara svaki put kada sam citirao samo ovu njegovu rečenicu:
„Zadatak ekonomije je da ljudima pokaže koliko zapravo malo znaju o onome što zamišljaju da mogu da dizajniraju.“
Taj veliki čovjek iz Beča zaslužuje da ga pamtimo. Bio je oličenje učenosti, elokvencije i elegancije. Njegov doprinos društvenim naukama je ogroman. Citiraće ga se i za sto godina. U međuvremenu, dopustite mi da podijelim nekoliko isječaka iz njegovog Nobelovog govora “Obmana znanja”, održanog 11. decembra 1974. u Stockholmu.
U uvodnom pasusu, Hayek je izrazio poniznost koja je u to doba, a i danas, rijetka među ekonomistima, posebno onima koji iz svojih kancelarija pokušavaju planirati ekonomije. Ekonomisti su, rekao je on:
„Pozvani da objasne kako da slobodni svijet izvučemo iz ozbiljne prijetnje rastuće inflacije koja je, mora se priznati, rezultat politika koje je većina ekonomista preporučivala i čak zahtijevala da vlade sprovode. U ovom trenutku, kao profesija, nemamo se čime ponositi – napravili smo nered.“
Glavni razlog tim greškama, objasnio je, jeste iskušenje da se na ekonomiju prenesu metode i preciznost fizičkih nauka. Kada se ekonomska teorija “mora formulirati tako da se odnosi samo na mjerljive veličine”, rezultat je često privid preciznosti i predvidljivosti – ali to je iluzija. Sušta istina, rekao je Hayek, jeste da:
„U vezi sa tržištem i sličnim društvenim strukturama, postoji mnoštvo činjenica koje ne možemo mjeriti, a o kojima imamo samo vrlo neprecizne i opšte informacije. I budući da se učinci tih činjenica ne mogu potvrditi kvantitativnim dokazima, oni se jednostavno zanemaruju od strane onih koji priznaju samo ono što smatraju ‘naučnim dokazom’; zatim sretno nastavljaju s fikcijom da su jedino mjerljivi faktori oni koji su i relevantni.“
Dok sam predavao ekonomiju na fakultetu, upoznavao sam studente sa osnovama “matematičke ekonomije”, ali ih uvijek upozoravao – u Hayekovom duhu – da se ne zanose grafikonima i jednačinama. Ljudi nisu betonski blokovi.
Jednostavni grafikon ponude i potražnje prikazuje hipotetičko presijecanje, ali to je samo trenutak u vremenu. Ne otkriva ništa o dinamičkim silama koje djeluju u pozadini – subjektivna vrijednost, konkurencija itd. – i koje već u sljedećem trenutku mijenjaju sve. Matematički ekonomisti obožavaju “ravnotežu”, jer ona “smrzne” ono što je zapravo neuhvatljivo – ali prava, trajna ravnoteža zove se smrt. Hayek je tu sklonost da se društvene nauke matematički “očiste” nazvao “kobnim umišljajem” (fatal conceit). U svom Nobelovom govoru je rekao:
„[P]osebno u mojoj oblasti, ali vjerujem i općenito u naukama o čovjeku, ono što površno izgleda kao najnaučniji pristup, često je upravo suprotno – najmanje naučan. Štaviše, u tim oblastima postoje jasne granice onoga što nauka uopće može da postigne.“
Ironično, zar ne? Svođenje složenog ljudskog ponašanja na brojke djeluje sofisticirano, ali zapravo je to samo pojednostavljenje napuhano samopouzdanjem. Dva milenija nakon što je Sokrat rekao: “Svijest o vlastitom neznanju početak je mudrosti”, Hayek je ponovio tu istinu – naročito centralnim planerima (Adam Smith ih je zvao “ljudi sistema”):
„Za razliku od uzbuđenja koje donose otkrića prirodnih nauka, uvidi koje dobijamo proučavanjem društva češće djeluju obeshrabrujuće na naše ambicije; i nije iznenađujuće da mlađi, impulsivniji članovi naše profesije često nisu spremni to prihvatiti.“
Hayekov briljantan govor završava završnim, razoružavajuće mudrim pasusom:
„Ako čovjek želi da učini više dobra nego zla u pokušajima da poboljša društveni poredak, mora naučiti da u toj oblasti – kao i u svim ostalim gdje vlada složena organizacija – nikada ne može steći potpuno znanje koje bi mu omogućilo da u potpunosti upravlja događajima… Priznanje nepremostivih granica svog znanja treba da ga nauči lekciji poniznosti i da ga zaštiti od toga da postane saučesnik u kobnom nastojanju da kontroliše društvo – težnji koja ga može pretvoriti ne samo u tiranina nad drugim ljudima, već i u razarača civilizacije koju nijedan um nije isplanirao, već je izrasla iz slobodnog djelovanja miliona pojedinaca.“
BRAVO! To je bila mudrost koju je svijet želio čuti 1974. godine. A danas, pola vijeka kasnije, potrebnija nam je nego ikad. Pozivam vas da naučite više o F. A. Hayeku i da obilježite godišnjicu njegove zaslužene Nobelove nagrade kroz predloženu literaturu u nastavku.
