Autor: Joshua Reed Eakle (The Unpopulist)
U savremenoj političkoj imaginaciji, liberalizam znači različite stvari različitim ljudima. Za dio ljevice, on predstavlja skup varljivih floskula koje u konačnici i neizbježno vode ka saradnji s fašistima. Za populističku desnicu, liberalizam je sinonim za otuđenu tehnokratiju, “woke” identitetsku politiku i globalizaciju koja je ispraznila ruralnu i industrijsku Ameriku. Za mnoge manje ideološki opredijeljene birače, liberalizam jednostavno znači status quo i postojeće institucije — status quo za koji mnogi vjeruju, ili ih se može uvjeriti, da za njih jednostavno ne funkcioniše.
Ono što liberalizam, uglavnom, nije — jeste privlačan. Liberalizam je u opasnosti ne zbog filozofskih manjkavosti ili postojanja boljih alternativa, već zato što su liberali prečesto podbacili u tome da liberalizam učine privlačnim, uvjerljivim i uzbudljivim.
To je, na prvi pogled, iznenađujuće. Kako ističe Samantha Hancox-Li iz Liberal Currentsa, liberalizam je nekada bio borbena vjera — i ona poziva da to ponovo postane — koja je rušila feudalizam, ukidala nasljedne privilegije i pokretala revolucije koje su carstva zamjenjivale republikama. Proširio je biračko pravo, ukinuo ropstvo i osnažio pokrete za prava žena, građanska prava i dekolonizaciju. Tamo gdje je liberalizam cvjetao, donosio je neviđeni mir i prosperitet.
Rane pobjede liberalizma bile su hrabre i sveobuhvatne, dijelom zato što su morale biti takve. Prvi liberali, koji su se zalagali za ljudsko dostojanstvo i slobodu nasuprot različitim oblicima ugnjetavanja, bili su radikali u vlastitom vremenu. Ipak, liberalizam nije inherentno radikalan: on nema neumoljivu unutrašnju logiku totalitarnih sistema kojima je potreban beskrajan niz „neprijatelja naroda“ protiv kojih će voditi rat. Također, liberalizam nije ni mali-k konzervativan: on nikada ne proglašava sebe zadovoljnim postojećim stanjem niti politiku vidi isključivo kao defanzivnu borbu. Liberali nastoje uspostaviti otvorena i slobodna društva — što ponekad zahtijeva duboke revolucije — ali potom se posvetiti svakodnevnim zadacima održavanja i unapređenja tih društava.
Jučerašnji liberali borili su se protiv kraljeva i robovlasnika; današnji liberali bore se za bolju stambenu politiku, reformu imigracije i zaštitu marginaliziranih. Iako su ovi ciljevi jednako važni za ljudsko dostojanstvo, zavaravamo sami sebe ako tvrdimo da oni pobuđuju maštu javnosti na isti način.
Najraniji uspjesi liberalizma bili su i najšire prihvaćeni: lakše je ljude uvjeriti da će im život biti bolji bez nasljedne aristokratije ili uz opće biračko pravo nego ih oduševiti tehničkim raspravama o reformi urbanističkih propisa. Ako želimo sačuvati blagodati liberalizma, morat ćemo ljude uvjeriti u njegovu trajnu vrijednost.
Savremena američka politika obilježena je općim anti-sistemskim i anti-establišmentskim raspoloženjem. U mnogim slučajevima ono nije naročito ideološko, ali je izuzetno podložno manipulaciji političkih oportunista. Liberalizam se, opravdano ili ne, često poistovjećuje s establišmentom; zbog toga se frustracija „sistemom“ lako pretvara u odbacivanje samog liberalizma. To objašnjava zašto se stare stranačke linije raspadaju i zašto unutar MAGA-orijentirane desnice vidimo neobične koalicije: zdravstvene teoretičare zavjere poput RFK-ja mlađeg, bivše socijaliste pretvorene u kulturne ratnike, ekonomske protekcioniste i postliberalne teokrate. Ovu koaliciju ne ujedinjuju zajednički politički ciljevi, već zajednički instinkt: rušenje liberalno-demokratskih normi u korist hijerarhije, kontrole i jedinstvene vizije nacionalnog identiteta. To je ujedno i odbacivanje same ideje da ljudi zaslužuju dostojanstvo.
U takvim okolnostima, važnije je nego ikad ponuditi jasnu, koherentnu i privlačnu sliku liberalizma kao političkog projekta vrijednog podrške. Liberalizam nije rezervisan samo za one koji profitiraju od postojećeg poretka ili za one koji nisu temperamentno anti-establišmentski nastrojeni. On je živa intelektualna tradicija koja je dala ogroman doprinos ljudskom napretku — i jedini je odgovor na autoritarizam. Istina je jednostavna: ne možemo čekati da ga neko drugi brani.
Temelji liberalizma
Moguće je da liberalizam pati od vlastitog uspjeha. Njegove koristi, bez presedana u ranijim društvima, danas se lako uzimaju zdravo za gotovo. Različiti reakcionarni projekti pokušavaju graditi podršku unutar pretpostavljenog liberalnog okvira. Kako je istakao Brink Lindsey, čak su i neki od najagresivnijih postliberalnih kritičara nesvjesni korisnici otvorenih, liberalnih društava. Oni polaze od pretpostavke da možemo zadržati sve koristi liberalizma — rast bogatstva i lične sigurnosti, tehnološki napredak, mirne političke tranzicije i vladavinu prava — dok jednostavno izbacimo dijelove liberalizma koji nam se ne sviđaju.
Međutim, koristi liberalizma uglavnom nisu odvojive od same liberalne filozofije. Iliberalni kritičari napadaju s dvije strane: tvrde da je liberalizam uzrok društvenih, ekonomskih i političkih problema, te da iliberalni režimi neće ugroziti dobitke u ljudskom blagostanju ostvarene tokom posljednjih stoljeća liberalizma. Obnovljeni liberalni odgovor mora se direktno suočiti s oba argumenta. Umjesto dosadnog i istrošenog projekta, liberalizam treba predstaviti kao skup hrabrih ideja koje su već postigle zapanjujuće uspjehe.
U središtu liberalnog projekta nalazi se uvjerenje u širenje ljudskog dostojanstva. Emily Chamlee-Wright, predsjednica Instituta za humane studije, opisuje liberalizam kroz četiri dimenzije — ekonomsku, epistemološku, kulturnu i političku — sve utemeljene na osnovnom vjerovanju u ljudsko dostojanstvo.
Politički liberalizam, kroz garanciju procedure, reprezentacije i vladavine prava, štiti nas od autoritarnih impulsa i diktatorske manjine i populističke većine. On ograničava ono što država smije učiniti pojedincu i pruža nam sredstva — govor, protest, okupljanje — da se naš glas čuje.
Ekonomski liberalizam omogućava svima da napreduju kroz slobodnu i poštenu razmjenu. On nije isto što i potpuno deregulirani haos (postoje pravila protiv prevare, za pošteno poslovanje i zaštitu potrošača) i ne zahtijeva političku dominaciju bogatih kakvu nalazimo u oligarhijama. Suština ekonomske liberalne ideje jeste da razmjena, oslobođena kronizma, vještačkih prepreka i korupcije, poboljšava živote ljudi širom svijeta — i ta se ideja iznova pokazala tačnom.
Epistemološki liberalizam, prema Chamlee-Wright, zahtijeva pravila i norme koje potiču otvorenu i poštovanja vrijednu razmjenu ideja u zajedničkoj potrazi za istinom. On omogućava intelektualni napredak, saradnju i debatu u procesu samoupravljanja. U epistemološkom liberalizmu nema lova na vještice; neslaganje se podstiče, a radoznalost cijeni.
Kulturni liberalizam, konačno, stvara pluralističko i tolerantno društvo u kojem se susreću različite vjere, uvjerenja i običaji. Cilj nije puko smanjenje straha od drugih, već aktivno učenje i korist od njihovog prisustva. To ne znači ukidanje posebnih kulturnih identiteta, već miran suživot i dijalog.
Kako liberalizam učiniti uvjerljivim
Liberali vjeruju u dostojanstvo svih ljudi i smatraju širenje slobode ključnim za njegovo očuvanje. Ta ideja ima duboke filozofske korijene koji sežu stoljećima unazad. Od prosvjetiteljstva nadalje, liberalni mislioci su dovodili u pitanje naslijeđene hijerarhije kraljeva, careva, ratnika i sveštenstva. Tvrdili su da niko nema pravo vladati drugima božanskim pravom — da su svi ljudi sposobni za razum, vrijedni slobode i jednaki pred zakonom.
Ove pobjede nisu bile neizbježne; one su izborene, korak po korak, protiv snažnih reakcionarnih sila. Danas, suočeni s usponom MAGA pokreta, ta borba se nastavlja.
Temeljne liberalne vrijednosti — pojedinac ispred kolektiva, razum ispred dogme, pluralizam ispred tribalizma — nalaze se u samom središtu sukoba s MAGA-pokretom. Mnogi na desnici više ne vjeruju u osnovnu liberalnu pretpostavku da ljudi trebaju biti slobodni da sami oblikuju svoje živote.
Nekada je liberalizam bio neupitna osnova američke politike. Bez obzira na razlike, Clinton i Bush, Obama i Romney dijelili su posvećenost liberalnoj demokratiji. Danas se politički sukob ne vodi više između ljevice i desnice, već između liberalizma i autoritarizma. To nije samo ideološki, već i psihološki sukob: autoritarizam je instinkt — potreba za kontrolom, hijerarhijom i jednostavnim odgovorima.
Ako želimo odgovoriti na ovaj izazov, moramo odbaciti laž da je liberalizam uzrok naših problema. Upravo suprotno: erozija liberalnih vrijednosti stvorila je prostor za autoritarne zloupotrebe. Odgovor nije veća kontrola, već obnovljena sloboda.
Da bismo se suočili s ovim trenutkom, potrebni su nam hrabrost i institucije spremne da djeluju. Potrebno je izgraditi nove institucije i prilagoditi stare. Potrebno nam je liberalno okupljanje koje će braniti demokratiju, ići u ofanzivu i podsjetiti javnost šta liberalizam jeste — i zašto je važan.
