Piše: Fareed Zakaria (Washington Post)
Dvije nedavne političke priče, s dvije strane Atlantika, ukazuju na isti problem. U Velikoj Britaniji čovjek za kojeg se najčešće smatra da bi mogao naslijediti Keira Starmera na mjestu premijera, Andy Burnham, promovira ono što naziva „socijalizmom prijateljskim prema biznisu“. U New Yorku su demokratski socijalisti ostvarili zapažene pobjede na unutarstranačkim izborima, što sugerira da je radikalnija ljevica pronašla način da protest pretvori u političku moć.
Ipak, treba biti oprezan. Ljevica se ne kreće jedinstveno prema socijalizmu. Mnoge predizbore izvan New Yorka dobili su umjereni demokrati. U jednoj neizvjesnoj izbornoj jedinici nedaleko od grada uvjerljivo je pobijedila ratna veteranka Cait Conley. No jasno je da određeni oblik liberalizma gubi energiju, samopouzdanje i vezu s ljudima koje tvrdi da predstavlja.
U svojoj novoj knjizi „Revolucionarni centar“, historičar i publicist Adrian Wooldridge podsjeća da je liberalizam nekada bio najradikalnija politička snaga. Borio se protiv naslijeđenih privilegija, monopola, cenzure, aristokratije, crkvene dominacije i zatvorenih cehova. Liberalizam nije bio ideologija establišmenta – bio je oružje protiv establišmenta.
Danas se liberalizam često povezuje upravo s centrima moći – velikim univerzitetima, fondacijama, medijima, korporacijama i birokratijom. Wooldridge smatra da je to dovelo do dva ozbiljna problema.
Prvi je pasivnost. Moderni liberalizam, naročito od 1990-ih, slavio je slobodno tržište i slobodnog pojedinca. U praksi je to često značilo deregulaciju ekonomskog i privatnog života, uz prihvatanje posljedica kao cijene slobode. Na ekonomskom planu to je omogućilo rast korporativnih monopola i nejednakosti. U društvenom životu liberali su postali sve manje spremni da kažu kako su neka ponašanja štetna za pojedinca i zajednicu.
Rezultat je svojevrsni liberalni fatalizam. Ljudi kampuju na ulicama, bore se s ovisnošću i mentalnim bolestima, a liberali problem često svode na nedostatak stanova. Milioni pate od bolesti povezanih s gojaznošću, ali se više govori o „prehrambenim navikama“ nego o kompanijama koje profitiraju od nezdrave hrane. Slično tome, društvene mreže koriste ljudsku pažnju kao robu.
Wooldridge zato zagovara obnovu „liberalnog paternalizma“. Taj izraz danas mnogima zvuči neprijatno, ali njegova poenta je jednostavna: liberalno društvo treba štititi individualna prava, ali i insistirati na individualnoj odgovornosti. Slobodu ne ugrožava samo država; ugrožavaju je i ovisnost, monopoli, kriminal, neznanje i zavisnost od drugih.
To nije argument za socijalizam, nego za autentičniji liberalizam. Liberali bi trebali podržavati tržište ne zato što omogućava dominaciju velikih i rast nejednakosti, nego zato što prava konkurencija omogućava malim igračima da izazovu moćne. Zdravo tržište nije ono u kojem nekoliko kompanija kontroliše čitavu industriju i pomoću advokata, lobista i algoritama drži konkurenciju podalje. Zdravo tržište je ono u kojem novi učesnici mogu uspjeti, potrošači imaju izbor, radnici mogu mijenjati poslove, a postojeći giganti mogu propasti.
Drugi problem koji Wooldridge identificira još je neugodniji za same liberale. Liberalizam vjeruje u meritokratiju – ideju da ljudi trebaju napredovati zahvaljujući talentu i radu, a ne porijeklu, rasi ili društvenoj klasi. Historijski gledano, to je bila jedna od njegovih najplemenitijih ideja. Međutim, s vremenom se meritokratska elita pretvorila u novu aristokratiju.
Mnogi liberalni krugovi podržavaju socijalnu pravdu, ali nisu spremni ukinuti privilegije poput nasljednog upisa na elitne univerzitete. Zalažu se za društvenu mobilnost siromašnih, ali ne kada to podrazumijeva gradnju novih stambenih naselja u njihovim četvrtima. Hvale individualne zasluge, ali su istovremeno izgradili ogromnu birokratiju koja ljude često procjenjuje prema grupnom identitetu, a ne prema individualnim sposobnostima.
To je posebno vidljivo u obrazovanju. Istinski liberalna politika, smatra Wooldridge, trebala bi početi od interesa djeteta. Trebala bi biti spremna suprotstaviti se svakoj instituciji – sindikatu, birokratiji, školskom odboru ili univerzitetskom odjelu – koja štiti vlastite interese nauštrb kvaliteta obrazovanja.
Upravo tu demokratski socijalisti i desni populisti pronalaze svoju snagu. Oni razumiju da ljudi žele nekoga ko će se boriti za njih. Njihova rješenja mogu biti pogrešna – ljevica često nudi klasni sukob, protekcionizam i državnu kontrolu, dok desnica nudi protekcionizam, etničku netrpeljivost i nostalgiju za prošlošću. Ali obje strane uspijevaju djelovati kao autsajderi spremni da izazovu privilegirane elite i ponude zaštitu u svijetu u kojem se sloboda mnogima čini kao sinonim za haos.
Izlaz iz krize liberalizma nije njegovo napuštanje, nego povratak njegovom izvornom, radikalnom duhu. Liberali bi ponovo trebali biti oni koji se bore protiv monopola, naslijeđenih privilegija, zatvorenih sistema i namještenih pravila igre. Trebali bi braniti stvarnu konkurenciju, stvarnu meritokratiju i stvarnu jednakost prilika.
Kako zaključuje Wooldridge, politički centar ne može biti samo kompromis između ljevice i desnice. On mora biti revolucionaran na svoj način. Veliko obećanje liberalizma nikada nije bilo da ljude ostavi same da propadaju u ime slobode, nego da im pruži alate, pravila i odgovornost potrebne za napredak.
Liberalizam je nastao kao pobuna protiv ukorijenjene moći. Opstat će samo ako to ponovo postane.
Fareed Zakaria jedan je od najutjecajnijih američkih političkih komentatora i autora, poznat po analizama liberalizma, globalizacije i savremenih geopolitičkih kretanja.
