Donosimo odlomak iz knjige Liberalizam – Ideja koja je stvorila modernu civilizaciju autora Danijala Hadžovića, koji se bavi jednim od najaktuelnijih političkih i društvenih pitanja današnjice – odnosom liberalizma prema migracijama, kulturnim razlikama i integraciji. Gdje završava tolerancija, a počinje obaveza države da zaštiti vlastiti pravni poredak? Može li liberalno društvo ostati otvoreno, a da pritom ne izgubi vlastite temelje?
Knjigu možete naručiti na: https://forms.gle/seBDd1CEMsPUf4YSA
Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Jedan od najozbiljnijih izazova savremenog liberalizma ne dolazi iz njegovih teorijskih slabosti, nego iz stvarnosti koju mora regulirati. Migracije, kulturni sukobi i pitanje kompatibilnosti različitih vrijednosnih sistema s liberalnim poretkom postali su centralna politička tema 21. stoljeća. Upravo na ovom terenu liberalizam se istovremeno optužuje da je naivan i da je licemjeran.
U javnim raspravama ova tema se gotovo uvijek postavlja pogrešno. Pitanje se često formulira kao civilizacijski sukob: da li je islam kompatibilan s liberalnim zapadnim društvima? Takva formulacija je pogrešna iz dva razloga. Prvo, ona kolektivizira milijarde ljudi u jednu kategoriju. Drugo, ona promašuje suštinu liberalizma.
Zato je pravo pitanje drugačije: šta se dešava kada pojedinci ili grupe odbacuju osnovna pravila liberalnog poretka? Liberalizam polazi od jednostavne, ali zahtjevne pretpostavke: ljudi su slobodni da vjeruju u šta žele, ali nisu slobodni da svoja uvjerenja nameću drugima putem političke moći. Sloboda vjere znači pravo na praksu, ali ne i pravo na ukidanje slobode drugih. Problem, dakle, ne nastaje u uvjerenjima, nego u pokušaju njihove institucionalizacije.
U svakom društvu postoje neliberalni stavovi. Liberalizam ih ne pokušava eliminirati, nego ograničiti: oni ne smiju postati zakon. Upravo tu nastaje sukob sa savremenim političkim pristupima. Jedni svaki problem proglašavaju ksenofobijom, drugi cijele grupe svode na prijetnju. Obje pozicije promašuju suštinu.
Ako liberalizam ignoriše realne probleme integracije, gubi kredibilitet. Ako kolektivizira krivicu, napušta vlastite principe. Njegova snaga leži upravo u odbijanju tih krajnosti.
Migracije dodatno komplikuju situaciju jer otvaraju pitanje kapaciteta. Liberalna društva nastajala su kroz dug proces izgradnje institucija. Masovni dolasci ljudi iz drugačijih institucionalnih okvira stavljaju taj sistem pod pritisak. Problem nije u samim migracijama, nego u trenutku kada njihov obim nadmaši sposobnost institucija da održavaju pravila.
Otvorenost nije vrijednost sama po sebi ako dovodi do erozije pravnog poretka. Liberalizam ne znači odsustvo granica, nego postojanje pravila koja vrijede za sve. Društvo koje nije u stanju provesti vlastite zakone prestaje biti liberalno.
U tom kontekstu, pitanja poput burke ili nikaba jasno pokazuju granice liberalne tolerancije. Opšta zabrana takve odjeće teško se može braniti kao liberalna mjera, jer ne sankcionira štetu, nego simbol. Liberalizam mora priznati pravo pojedinca da živi u skladu sa svojim uvjerenjima, čak i kada su ta uvjerenja većini strana.
Ali sloboda nije apsolutna. Ona prestaje tamo gdje onemogućava funkcionisanje zajedničkog prostora. Zato liberalna država može ograničiti pokrivanje lica u situacijama gdje je identifikacija nužna – na granicama, sudovima ili u interakciji s javnim institucijama. Tu se ne radi o kulturi, nego o funkcionalnim pravilima.
Razlika između liberalnog i antiliberalnog pristupa leži upravo tu: liberalizam ograničava praksu samo kada ona ometa zajednička pravila, dok antiliberalna politika pokušava propisati „prihvatljiv način života“. Problem nastaje kada država pređe tu granicu i počne uređivati kulturu umjesto da štiti pravila.
S druge strane, jednako je opasna pozicija koja u ime tolerancije odbija svaku intervenciju. Ako se svaka praksa opravdava kulturom, bez obzira na posljedice, pravila prestaju važiti, a društvo se fragmentira.
Zato liberalno rješenje nije ni zabrana ni potpuna permisivnost, nego jasno razdvajanje privatne slobode i javnog poretka: ljudi mogu živjeti kako žele, ali pravila javnog prostora moraju važiti za sve.
Ovo pitanje postaje još ozbiljnije kada se ne radi o pojedinačnim praksama, nego o zajednicama koje odbijaju osnovna načela liberalnog društva. Liberalizam nije neutralan prema pravilima. On je neutralan prema identitetima, ali ne i prema kršenju prava. Zbog toga ne može prihvatiti paralelna društva u kojima zakon države prestaje važiti. Ne može prihvatiti argument da određene grupe imaju pravo da žive po „svojim pravilima“ ako ta pravila uključuju prisilu, diskriminaciju ili ograničavanje slobode drugih.
Pluralizam ne znači pravo na vlastita pravila, nego život unutar zajedničkog okvira. To, međutim, ne znači da rješenje leži u stavu: „Ako vam se ne sviđa, idite.“ Takav pristup je neliberalan, jer liberalizam nije zatvoreni klub. On ne traži od ljudi da promijene identitet, nego da prihvate pravila igre. Integracija ne znači asimilaciju, ali znači poštivanje zakona, prava drugih i institucionalnog poretka. Ako se taj okvir odbija, država mora reagovati – ne kolektivno, nego kroz dosljednu primjenu zakona.
Jasan primjer toga jeste pitanje obrazovanja djevojčica. Odbijanje školovanja nije kulturna razlika, nego uskraćivanje osnovnog prava. U tom slučaju liberalizam ne može ostati neutralan. Kao što je John Stuart Mill pisao, sloboda se može ograničiti kada se nanosi šteta drugima.¹²³ Uskraćivanje obrazovanja upravo to jeste.
Slično važi i za zatvorene zajednice koje odbacuju pravni poredak. Ako liberalno društvo dozvoli formiranje enklava u kojima ne vrijede osnovna prava, ono prestaje biti liberalno. Karl Popper je to opisao paradoksom tolerancije: društvo koje neograničeno tolerira netoleranciju na kraju gubi vlastitu toleranciju.
Ovdje dolazimo do unutrašnjeg problema liberalizma. Dio savremenih liberala izbjegava ove teme iz straha od optužbi za netoleranciju. Time se problemi ne rješavaju, nego prepuštaju populistima koji nude jednostavne, ali opasne odgovore.
Ako liberalizam izgubi sposobnost da se suoči s realnim konfliktima, izgubit će i političku relevantnost. Zato njegov odgovor ne može biti ni represija ni poricanje problema, nego dosljednost. To znači tri stvari: ista pravila za sve, integracija kroz zajednički okvir i nulta tolerancija za kršenje osnovnih prava.
Migracije i kulturni sukobi ne poništavaju liberalizam, ali ga stavljaju na test. On neće eliminirati konflikte, ali može spriječiti da prerastu u dominaciju i nasilje – pod jednim uslovom: da ostane dosljedan vlastitim principima. Jer, u trenutku kada liberalizam počne praviti izuzetke, prestaje biti rješenje i postaje dio problema.
A to vodi do pitanja koje liberalizam više ne može izbjegavati: šta s onima koji ne prihvataju njegova pravila?
Rješenje je jednostavnije i tvrđe: ko želi živjeti u liberalnom društvu, mora prihvatiti njegove zakone. Ne djelimično, ne selektivno, ne kada odgovara, nego u potpunosti.
U praksi to znači da nijedna zajednica nema pravo da uspostavlja vlastita pravila koja potiskuju slobodu drugih – bilo da se radi o obrazovanju djevojčica, nasilju, slobodi izražavanja ili jednakosti pred zakonom. Liberalizam ne pregovara o tim osnovama, jer bi u suprotnom prestao postojati. To nije pitanje kulture, nego političkog poretka.
Liberalno društvo može biti otvoreno, ali ne može biti ravnodušno prema kršenju vlastitih pravila. Tolerancija ne znači odustajanje od zakona, nego njihovu dosljednu primjenu – na sve, bez izuzetka.
Zato odgovor na dilemu nije: „Ako vam se ne sviđa, idite“, ali jeste:
„Ako želite ostati, pravila važe i za vas.“
U trenutku kada društvo počne tolerisati njihovo selektivno kršenje, ono ne postaje inkluzivnije, nego slabije. Zato liberalizam opstaje samo pod jednim uslovom: da bude dovoljno otvoren da prihvati različitost, ali dovoljno čvrst da je ne dopusti na štetu vlastitih temelja.
