Robert Nozick: Filozof slobode

Piše: Roderic T. Long

Prije četrdeset dvije godine, profesor filozofije na Harvardu po imenu Robert Nozick učinio je nešto nezamislivo u uglednim intelektualnim krugovima: objavio je knjigu u odbranu libertarijanizma.

Godine 1974. libertarijanske ideje gotovo da nisu bile prisutne u akademskom establišmentu. Ekonomisti slobodnog tržišta Friedrich A. Hayek i Milton Friedman još nisu bili dobili Nobelove nagrade (Hayek će je dobiti kasnije te godine, a Friedman dvije godine poslije), dok je vodeći politički filozof bio Nozickov kolega John Rawls, čije je monumentalno djelo Teorija pravde (A Theory of Justice) steklo široko priznanje zahvaljujući argumentu da pojedincima treba dopustiti da uživaju koristi od svog većeg bogatstva, talenta ili truda samo pod uvjetom da time nadoknađuju nepovoljniji položaj onih kojima je sreća bila manje naklonjena.

A onda se pojavila knjiga Anarhija, država i utopija (Anarchy, State, and Utopia).

Prema jednoj anegdoti, Nozick je kao dječak u rodnom Brooklynu imao običaj pitati ulične propovjednike i govornike koji su samouvjereno iznosili svoja uvjerenja: „Kako to znate?“

Može se pretpostaviti da njegovo pitanje nije nailazilo na naročito topao prijem. Ako je tako, bio je dobro pripremljen za reakcije na Anarhiju, državu i utopiju (u nastavku ASU), koje su često bile obilježene nevjericom i ogorčenjem.

Ipak, čak ni kritičari nisu mogli osporiti filozofsku briljantnost knjige i njen razoružavajući humor. Ubrzo se našla na popisima obavezne literature za predmete iz političke filozofije širom engleskog govornog područja. Godine 1975. osvojila je Nacionalnu književnu nagradu (National Book Award), a otad je prevedena na 11 jezika.

Nozickova knjiga, naravno, nije preobratila cijelu filozofsku struku. Međutim, osigurala je libertarijanizmu mjesto među standardnim temama filozofskih rasprava i time doprinijela presudnoj promjeni intelektualne klime.

Libertarijanizam više nije bio filozofski ekvivalent teoriji o ravnoj Zemlji. Postao je respektabilno, ili barem djelimično respektabilno, stanovište koje se moralo ozbiljno uzeti u obzir.

Robert Nozick tako je otvorio put narednim generacijama libertarijanaca u akademskom svijetu.

Iako su intelektualci establišmenta priznali ASU mjesto u zvaničnom filozofskom kanonu, još se nisu u potpunosti suočili s idejama koje ona sadrži.

Nerazumijevanja i iskrivljavanja Nozickovih teorija i dalje su brojna. Naprimjer, Nozick se često predstavlja kao mislilac koji tvrdi da nemamo nikakvu obavezu pomagati ljudima u nevolji. Njegovo stvarno stanovište, međutim, jeste da se takve obaveze ne mogu legitimno provoditi prisilom.

Osim toga, budući da većina akademskih filozofa nije upoznata ni s jednim drugim libertarijanskim teoretičarem osim Nozicka, ne prepoznaje koliko se snažno oslanjao na ranije libertarijanske mislioce i koliko je duboko ulazio u dijalog s njihovim idejama, kako kroz slaganje tako i kroz kritiku. Ta povezanost mnogo je značajnija nego što bi se moglo zaključiti iz usputnih referenci u njegovim fusnotama.

Nozick je nastojao odbraniti minimalnu državu, odnosno državu „ograničenu na funkcije zaštite svih svojih građana od nasilja, krađe i prevare te provođenja ugovora“ (str. 26).

Međutim, nije je branio samo od onih koji žele veću državu nego i od onih koji žele manju.

Zato ASU sadrži i kritiku anarhokapitalizma, radikalno libertarijanskog stanovišta prema kojem bi zakonodavne, sudske i policijske funkcije, koje je dotad monopolizirala država, trebale biti otvorene konkurenciji privatnih „agencija za zaštitu“.

U argumentu koji je previše složen da bi se ovdje mogao sažeti, Nozick pokušava pokazati kako bi, polazeći od anarhokapitalističkog poretka, mogla nastati minimalna država, a da pritom ničija prava ne budu povrijeđena.

Ipak, taj argument nije pridobio mnogo pristalica.

Ironično je da većina Nozickovih akademskih čitalaca, nepoznavajući libertarijansku teoriju, ideju konkurentskih agencija za zaštitu naziva „Nozickovom idejom“.

Libertarijanizam bez temelja?

Najčešća, a možda i najneobičnija kritika ASU u glavnoj struji filozofije jeste tvrdnja da Nozick jednostavno pretpostavlja postojanje libertarijanskih prava, a da za njih ne nudi nikakve argumente.

Takvo predstavljanje njegove teorije kao „libertarijanizma bez temelja“, koliko god bilo pogodno za njegove kritičare, ne može izdržati ozbiljno čitanje samog teksta.

Nozickova strategija bila je da libertarijanska prava odbrani pozivanjem na vrijednosti koje u velikoj mjeri dijele i libertarijanci i oni koji to nisu.

Naprimjer, Nozick je tvrdio da je „uzimanje zarade ostvarene tokom n sati rada“ u suštini isto što i „prisiljavanje osobe da n sati radi za tuđe ciljeve“. Prema tome, oporezivanje zarade „ravno je prisilnom radu“ i zato je nepravedno (str. 169).

Istina, Nozick nije ponudio dokaz da je sam prisilni rad nepravedan. Ali je li to uopće morao učiniti?

Nepravednost prisilnog rada pretpostavka je koju većina njegovih protivnika već prihvata. U tom kontekstu, pokazati da je oporezivanje „ravno prisilnom radu“ predstavlja odlučujući argument protiv pravednosti oporezivanja.

Nozick je na sličan način osudio neograničenu demokratiju kao oblik ropstva, jer imati „10.000 gospodara umjesto jednog“ znači samo „promjenu gospodara“ (str. 291).

Ni ovdje Nozick nije dokazivao nepravednost ropstva. Ali, budući da njegovi kritičari i sami odbacuju ropstvo, teško mogu njegovu kritiku demokratije odbaciti kao neutemeljenu.

Nozick je tvrdio da ne postoji nikakav „društveni entitet“, nego samo „različiti pojedinci, sa svojim vlastitim individualnim životima“.

Zbog toga nema smisla tvrditi da se žrtvovanje prava pojedinca može nadoknaditi nekim „pretežnijim dobrom“ za društvo u cjelini.

Čovjek se „ne smije koristiti niti žrtvovati radi dobrobiti drugih“, jer se time „ne poštuje dovoljno“ činjenica da je on „zasebna osoba“ čiji je život „jedini život koji ima“ (str. 32–39).

Svaki korak ovog argumenta svjesno je oslanjanje na argumente koji su stekli široko prihvatanje među zagovornicima države blagostanja kada ih je, s nešto drugačijim ciljevima, tri godine ranije iznio John Rawls.

Nozick se također pozivao na vrijednosti koje dijele njegovi, uglavnom liberalni, protivnici kada je osuđivao ekonomske regulacije zato što se miješaju u „kapitalističke činove između odraslih osoba koje na njih dobrovoljno pristaju“ (str. 163).

Najpoznatiji argument iz ASU, primjer Wilta Chamberlaina, ujedno je i jedan od najpogrešnije shvaćenih.

Kritikujući „šablonske“ teorije pravde, odnosno teorije koje smatraju da je raspodjela resursa u društvu pravedna samo ako odgovara nekom unaprijed zamišljenom obrascu, poput jednakosti, Nozick nas poziva da zamislimo društvo koje je zaista ostvarilo željeni obrazac.

On ističe da će, ako ljudi imaju slobodu da prenose svoje resurse kako žele, društvo vrlo brzo odstupiti od uspostavljenog obrasca.

Pojedinci poput košarkaške zvijezde Wilta Chamberlaina postat će bogati zahvaljujući dobrovoljnim odlukama drugih članova društva koji su spremni platiti da bi uživali u njihovim talentima.

Ako se prvobitni obrazac želi očuvati po svaku cijenu, država mora „neprestano intervenirati kako bi spriječila ljude da prenose resurse onako kako žele“.

Prema tome, nijedna šablonska teorija pravde ne može se provesti bez „stalnog miješanja u živote ljudi“ (str. 163).

Nozick je zato odbacio šablonske teorije u korist „historijske“ teorije pravde, prema kojoj je određena raspodjela resursa legitimna, bez obzira na to kakvom obrascu odgovara, sve dok je nastala kroz proces u kojem ničija prava nisu povrijeđena.

Nozickovi kritičari često tretiraju ovaj argument kao da predstavlja isključivo vanjski prigovor šablonskim teorijama pravde.

Prema njihovom tumačenju, Nozickova kritika redistributivnih politika svodi se na tvrdnju da one krše libertarijanska vlasnička prava.

Kritičari odgovaraju: nesumnjivo ih krše, ali zašto bi to trebalo biti važno onima koji nisu libertarijanci?

Međutim, riječ je o ozbiljnom pogrešnom tumačenju.

Nozickovu kritiku najbolje je razumjeti kao unutrašnju kritiku šablonskih teorija pravde, zbog čega je nije moguće tako jednostavno odbaciti.

Norman Malcolm, učenik filozofa Ludwiga Wittgensteina, prenosi sljedeću anegdotu:

„Tokom jedne šetnje ‘poklonio’ mi je svako drvo pored kojeg smo prošli, uz uvjet da ga ne smijem posjeći, niti bilo šta učiniti s njim, niti spriječiti prethodne vlasnike da s njim rade šta žele. Uz ta ograničenja, drvo je od tada bilo moje.“

Wittgensteinova poenta, naravno, bila je da, ako su sva takva prava odlučivanja zadržana, onda zapravo ništa nije ni „poklonjeno“.

A Nozickova poenta potpuno je ista.

U bilo kojem sistemu raspodjele resursa može se reći da mi je dodijeljen određeni resurs X samo ako imam „pravo odlučivati šta će se s X raditi“ (str. 171).

Šablonske teorije pravde ostavljaju dojam da obećavaju pravedniju raspodjelu istih resursa koje kapitalističko tržište nepravedno raspodjeljuje.

Međutim, u mjeri u kojoj je ljudima uskraćeno pravo da te resurse prenose drugima, oni u istoj toj mjeri nisu stvarno dobili resurse na koje bi, prema šablonskoj teoriji, trebali imati pravo.

Ako je početni obrazac raspodjele resursa zaista bio pravedan, onda ne bi smjelo biti „nikakvog pitanja o tome ima li svaka osoba pravo raspolagati resursima koje posjeduje“.

Ali upravo se to pravo mora dovesti u pitanje ako se obrazac želi održavati prisilom (str. 161).

Zbog toga šablonska teorija pravde pada na ispitu vlastitih kriterija.

Nakon „Anarhije, države i utopije“

Nakon 1974. godine Nozick je razočarao mnoge čitaoce odbivši braniti svoju knjigu od brojnih kritika koje su joj upućene.

Objasnio je da ne želi provesti život pišući različite verzije knjige Sin Anarhije, države i utopije, što je možda bila prikrivena dosjetka na račun onoga čime se John Rawls bavio tokom prethodne tri decenije.

Nozick je uglavnom napustio političku filozofiju i okrenuo se drugim temama.

Ipak, tokom godina napisao je niz eseja o pitanjima zanimljivim libertarijancima, uključujući austrijsku ekonomsku metodologiju, objašnjenja zasnovana na djelovanju nevidljive ruke, etiku Ayn Rand, prirodu prisile i antitržišnu pristrasnost u akademskom svijetu.

Međutim, 1987. godine Nozick je izjavio da svoja ranija politička djela sada smatra „ozbiljno nedostatnim“.

Prema njegovom novom stanovištu, individualna prava bila su samo jedna vrijednost među mnogima te su se legitimno mogla „potisnuti ili ograničiti prilikom odmjeravanja“ u odnosu na druge vrijednosti.

Među njima je naveo i „simbolički“ značaj „zvaničnog bavljenja određenim pitanjima ili problemima, kao načina da se označi njihova važnost ili hitnost“.

Takvo stanovište zabrinjavajuće se približava opravdavanju „ekspresivnog nasilja“, odnosno upotrebe prisile ili nasilja radi simboličkog izražavanja određenih društvenih vrijednosti.

Zbog toga se široko vjerovalo da se Nozick odrekao libertarijanizma, iako je on sam poricao da je to učinio.

U svakom slučaju, čini se da se pred kraj života Nozick vratio stanovištu bližem onome koje je zastupao u ASU.

U svojoj posljednjoj knjizi, Invariances, dobrovoljnu saradnju označio je kao „temeljni princip“ etike.

Tvrdio je da je obaveza nemiješanja u tuđu „sferu izbora“ „sve što bi bilo koje društvo trebalo zahtijevati (prisilom)“.

Viši nivoi etike, koji uključuju aktivnu dobronamjernost i pomaganje drugima, predstavljaju, nasuprot tome, „lični ideal“ koji treba prepustiti „vlastitom individualnom izboru i razvoju svake osobe“.

Robert Nozick preminuo je 23. januara 2002. godine, nakon duge borbe s rakom.

Ali utjecaj njegove najpoznatije knjige nastavlja rasti.

Filozof Jonathan Wolff, jedan od Nozickovih intelektualnih protivnika, prisjeća se:

„Prvi put sam čitao Nozicka kao student 1980. godine. U to vrijeme studenti filozofije obično su na Anarhiju, državu i utopiju reagovali na jedan od dva načina.

Ili su smatrali da su njeni zaključci toliko odbojni da je uopće ne treba ozbiljno shvatati kao djelo političke filozofije, ili su smatrali da su njeni zaključci toliko odbojni da je neophodno, ali ne naročito teško, pokazati zašto je pogrešna.“

Međutim, danas se, žali se Wolff, sve češće susreće s trećim stanovištem:

„Da je Nozick, u osnovi, bio u pravu.“

Hvala ti, Roberte Nozick.

Roderick Long predaje filozofiju na Univerzitetu Auburn i uređuje libertarijanski časopis Formulations. Autor je knjige Reason and Value: Aristotle versus Rand (Objektivistički centar, 2000).

Napomena: Prijevod je urađen prema dostavljenom izvornom tekstu. Zadržani su argumentacija, struktura, filozofski pojmovi i izvorne reference na stranice Nozickovih djela. Fusnote iz originala nisu reproducirane u cijelosti.