Najveća prijetnja liberalnoj demokratiji dolazi od autoritarih nacionalnih vlada, a ne EU

piše: Dalibor Rohac

Nacionalni suverenitet je simvol vjere među konzervativcima u engleskom govornom području. “Da li bi Amerikanci trebali nastaviti da vladaju samima sobom?” moj kolega u AEI, Jhon Bolton pita u svom tekstu o knjizi  Jhona Fonte iz 2011., Suverenitet ili Pokoravanje (Sovereignty or Submission), u kojoj iznosi snažne argumente za repatrijaciju donošenja odluka od nadnacionalnih institucija , kojima često nedostaje transparentnosti i demokratske odgovornosti.

Povratak suvereniteta – u smislu krajnjeg zakonskog ovlaštenja – od Bruxellesa nazad u Westminster možda je najzanimljiviji među argumentima koje su iznjeli oni koji su se pred referendum iz 2016.  zalagali za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske Unije. “Obnoviti prvenstvo nacionalni ustav, i sve drugo slijedi,” obećao je jedan od intelektualnih lidera kampanje za Brexit, Daniel Hannan.

Ipak, ovaj fokus na to ko ima krajnju moć – domaći političari ili birokrate u nadnacionalnim institucijama – uglavnom je pogrešno usmjeren. On odvraća od daleko značajnijeg pitanja o institucionalnim specifičnostima i kako i pod kojim ograničenjima se ta moć ostvaruje. Najviše zabrinjava to što je preokupacija nekih konzervativaca pitanjem suvereniteta dovela do njihovog prihvaćanja agende i političkih lidera koji su direktno neprijateljski nastrojeni prema slobodnom tržištu i ograničenoj vladi.

Naravno, važno je  da li nama upravljaju političari koje smo izabrali i koje možemo izglasati sa vlasti ili bezlični međunarodni birokrati na udaljenim mjestima. Ali to nije jedino pitanje, čak nije ni najbitnije pitanje. Niti je suverenost “ili ili” izbor. Na kraju krajeva, moderne demokratije delegiraju mnoge odluke neizabranim zvaničnicima – centralne banke i regulatorni organi za komunalije su samo dva primjera među mnogima.

Borci za suverenitet, međutim tvrde da su nadnacionalne institucije, poput EU, drugačije prirode. Zakonski autoritet koji uživaju nacionalne birokratije može biti oduzet od strane izabranih predstavnika. EU je pak izvor novog sloja pravila koja potencijalno mogu biti u suprotnosti i negirati pravila u državama koje je čine. Preko Evropskog suda pravde, EU je u poziciji da primjeni svoje odluke, svodeći nacionalne države na nivo provincija evropske superdržave. Konzervativci su usmjerili sličnu kritiku na mnoga druga nadnacionalna sudska tijela, uključujući ICC (Međunarodni krivični sud) koji je prema gospodinu Fonteu “sistematski protiv američkih interesa i vrijednosti. “

No koliko moći institucije poput ICC-a zaista posjeduju? One zavise od prihvaćanja od strane individualnih država. I bez obzira na gore navedeno, EU je također tigar od papira, bez drugog načina sprovođenja svoje volje osim dobrovoljnog prihvaćanja te volje od strane država članica. Kada suevropske države iz Centralne Evrope poput Mađarske, Poljske i Slovačke odbile da sprovedu dogovorenu shemu relokacije izbjeglica ništa se nije desilo. Čak i nečuveni napadi na vladavinu prava u Poljskoj nisu podstakli efektivniji odgovor osim retoričkog šamara iz Brisela. EU nije tamnica naroda – ako se državi ne sviđaju pravila  slobodna je da ode.

Kako nam posljednji urnebes oko mogućeg trgovinskog sporazuma između UK i SAD i pravila o hlorisanoj piletini pokazuju, ideja potpunog suvereniteta i kontrole zakona od strane parlamenta je himera. Stvarni izbor, ukoliko niste Sjeverna Koreja, je uvijek bio između različitih formi međunarodnih odnosa: zajednička pravila, međusobno priznavanje itd., svaka ograničava diskreciona prava demokratski izabranih predstavnika na različite načine.

Naravno, nakon napuštanja EU, UK se može osloboditi niza evropskih regulativa, uključujući pravila o bezbjednosti hrane. Ali ako požuri da zaključi sporazum sa SAD kako bi nadoknadili gubitke zbog izlaska iz zajedničkog tržišta, najvjerojatnije će se povinovati sanitarnim i fitosanitarnim pravilima napisanim od strane regulatora iz SAD – koje poslanici u Westminsteru nisu izglasali.

Nije moguće pobjeći pravilima koja oblikuju globalizovana tržišta a koja nikada nisu izglasana u državnim parlamentima. Uzmimo u razmatranje transnacionalnu privatnu regulativu – standarde postavljene od strane tijela poput Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) i Međunarodne elektrotehničke komisije. Ovakva pravila nisu zadobila dominantan položaj zahvaljujući ediktu već na osnovu sopstvene vrijednosti i zbog  prednosti koje zajednički standardi donose. Ali ako neko ozbiljno uzima argument za suverenost, zar i ova pravla ne ugrožavaju prvenstvo nacionalnih političkih institucija? Zašto konzervativci ne napadaju njih?

Ili razmotrite NATO. Prema članku 5, zemlje članice obvezale su se da će braniti  bilo kojeg od njihovih saveznika, bez ikakvih pitanja, i  žrtvovati živote ako je potrebno. Kao što je to rekla Margaret Thatcher, savez je tako nametnuo obveze koje “dosežu daleko bar kao i one iz Rimskog ugovora”, dodajući kako je “gotovo svaka veća nacija obvezna … udružiti značajna područja suverenosti kako bi stvorila efektivnije političke jedinice.”

Jedan od korijena prekomjernog fokusa američkih i britanskih konzervativaca na nacionalni suverenitet ima veze s različitom istorijom naroda engleskog govornog područja i kontinentalnih Evropljana. Iskustva Amerike, kontinentalnog carstva ili Velike Britanije, koja nije doživjela invaziju od 1066. godine i bila je centralizovana do  nivoa koji nigdje drugdje u Europi nije ostvaren sve do 19. stoljeća,  su izuzetna u zapadnom svijetu.

Jedva da je bilo koja druga država imala luksuz da bude ostrvo za sebe na sličan način. Od pada Rimskog carstva, kontinentalna Evropa je oblikovana naporima da se stvori funkcionalan oblik političkog “jedinstva u raznolikosti”. U svojoj dugoj istoriji pojava suverene nacije-države krajem 19. i početkom 20. vijeka je prolazna epizoda –  ona koja je dovela do vrlo loših ishoda, sa dva svjetska rata i raspadom Velike depresije.

Istorijsko iskustvo sugeriše da opsesija nacionalnom suverenošću nije samo pogrešna već je i opasna. U posljednje vrijeme neki konzervativci su pritekli u pomoć Mađarskoj i Poljskoj – prije svega zato što su smatrali da se one suprotstavljaju Briselu. Ali ovo je ozbiljna greška. Prava opasnost slobodnim društvima u centralnoj Evropi ne dolazi od EU birokrata već od njihovih lidera zaokupljenih uništavanjem institucionalnih ograničenja apsolutnoj vlasti, potiskivanjem slobodnih medija, organizacija civilnog društva, privatnih univerziteta  i renacionalizacijom velikih dijelova privrede.

I u SAD i u UK, želja da se “vrati kontrola” dovela je mnoge konzervativce do toga da se zalažu za politiku koja bi umanjila globalni uticaj koji ova vodeća slobodna društva imaju u svijetu.

Ne kažem ovo da bih predložio panglosaksonski odnos prema “globalnoj vladi”. Postoji mnogo toga što je krenulo naopakuou  EU, i sa Ujedinjenim nacijama i beskrajnim nizom agencija prepunjenim preplaćenim birokratama. Konzervativci imaju pravo da razmotre kako takva tijela koriste moć koja im je dodijeljena, međunarodna pravila za koja su se vlade složile da ih se pridržavaju i sve komplikovanije i opširnije misije organizacija koje su nadživjele svoju prvobitnu svrhu.

Kako god, moramo biti pažljivi da ne izbacimo dobre stvari sa lošima.  Pokušaji da se povrati kontrola u ime nacionalne suverenosti su osuđeni na neuspjeh. Postojeće veze između nacionalnih i međunarodnih pravila i različiti oblici multilateralne saradnje često postoje sa dobrim razlogom.

Još gore, kada pokušaji da se povrati suverenitet i uništi tkivo koje liberalne demokratije drže zajedno dolaze od strane dvije države koje bi trebalo da osnaže institucionalne strukture globalizacije i mirnog međunarodnog sistema u kojem Zapad uživa od 1945., rizikuju nanošenje trajne štete budućnosti ograničene vlade, slobodnog tržišta i slobodnih društva širom svijeta.

 

Preveo: Nikola Mojović

izvor: CapX

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *