Ekonomija je dobra
Sebe opisuje kao “postmodernu, slobodnotržišnu, kvantitativnu, retoričnu, anglikansku, transseksualnu, srednjezapadnu, evropsku ekonomisticu – i zato nemam prijatelja!”. Deirdre McCloskey je jedna od najutjecajnijih intelektualki na svijetu. Na univerzitetu Illinoisa u Chicagu i na univerzitetu u Göteborgu u Švedskoj predaje ekonomiju, povijest, englesku književnost i komunikologiju. Univerzitetska profesura u toliko različitim disciplinama da različitije ne bi mogle biti. “Mogu otići u kupovinu, a ostale kolege će misliti da sam na drugom odsjeku.” Dosad je napisala 16 knjiga (sedamnaesta izlazi ove godine), uredila je još šest dodatnih, a što se njezinih znanstvenih članaka tiče, njihov se broj vrti oko 400. Njezinu autobiografiju, Crossing (Prijelaz), New York Times proglasio je jednom od najznačajnijih knjiga 1999. godine. U njoj opisuje kako je 1995. godine, u 53-godini, prestala biti Donald, sretno oženjen otac troje djece, i postala Deirdre, “stari crkveni miš”, episkopalka.
Za ekonomiju kao znanstvenu disciplinu čini se da je pala na najniži stupanj društvenog ugleda nakon Drugog svjetskog rata. Jesu li kritike opravdane ili je društvo samo nepravedno prema ekonomistima?
“Mnogo ljudi misli da ekonomija ništa ne valja i da je kriva naša nesposobnost da prognoziramo budućnost. Posebno im smeta da nismo prognozirali zadnju veliku recesiju. Na tu temu sam već 1990. napisala knjigu s naslovom Ako si tako pametan: narativ ekonomske ekspertize. A knjiga govori o tzv. američkom pitanju: Ako si tako pametan, zašto nisi bogat? Ako dobro promislite, ta je šala veoma duboka. Govori da se bilo koju ljudsku djelatnost, ako je namijenjena zarađivanju novca, ne da prognozirati. Doduše, možemo dobro prognozirati koliko će starih ljudi živjeti u Sloveniji za dvadeset godina. Jednostavno pogledamo sadašnju strukturu stanovništva. S prilično velikom izvjesnošću možemo prognozirati da će sunce sutra izaći. No, ako s druge strane poznajete točku obrata u ekonomskom ciklusu ili ako recimo znate kada će cijene slovenskih nekretnina opet rasti, tada možete stvoriti bajno bogatstvo.”
Ako nam ekonomija ne može prognozirati što će se dogoditi, zašto je onda uopće dobra?
“Ekonomija je dobra za mudrost, ali mudrost grublje vrste. Ekonomija daje grube savjete. Recimo, na ravni makroekonomije, da nije dobro stvoriti takav poslovni okoliš gdje će sve biti nepredvidljivo. Ili da ne donosimo takvo radno zakonodavstvo zbog kojeg je za mlade nemoguće da dobiju posao. Nevjerojatno je koliko to ljudima još nije jasno. Tako po cijeloj Evropi zakoni koji štite starije istodobno onemogućuju mlade. A naposljetku su stariji ti koji idu na izbore, mladi ne. Francuski klasični ekonomist Frédéric Bastiat govorio je o vidljivom i o nevidljivom. Zadaća nas ekonomista jest da ljude upozoravamo na ono nevidljivo. Nažalost postoji mnogo ekonomista koji ekonomiju ne poznaju baš dobro.”
Je li trenutno najslavniji francuski autor Thomas Piketty dobar ekonomist?
“S jedne strane je dobar ekonomist, ali u nekim drugim, vrlo značajnim aspektima nije. Stranica šest engleskog prijevoda njegova Kapitala u 21. stoljeću je direktno šokantna. Svima savjetujem da se uvjere na vlastite oči. Potreslo me njegovo nerazumijevanje temeljne pojave koju u ekonomskom poslu nazivamo odaziv tržišne ponude. Što se događa ako cijene stanova skoče u nebo? Vidljiv učinak je, vratim li se Bastiatu, da će vlasnici stanova masno zaraditi s najamninama. Nevidljivi je pak učinak da će na tržište doći poduzetnici i podići nove kuće. Piketty ne razumije taj drugi aspekt. Doista ne razumije. I to je doista šokantno za nekoga tko se smatra ekonomistom.”
Pikettyjeva zadnja knjiga je prodajni bestseler, tako da su njegovi argumenti ipak uvjerili veliki dio javnosti.
“Razlog za to jest da neki ljudi sumnjaju u kapitalizam. Tu riječ kapitalizam doduše ne volim. Treba naime reći da je nejednakost sad već šesta u povijesnom nizu kritika koje bi navodno imale pogoditi same temelje kapitalizma. Najprije su u 19. stoljeću govorili da će kapitalizam osiromašiti radničku klasu. No najkasnije u devedesetim godinama 19. stoljeća, u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD te još drugdje, postalo je jasno da stvari jednostavno ne idu u tako lošem smjeru. Potom su govoriti o alijenaciji radnika. Potom da će ih pokvariti konzumerizam. Kad sam bila mlada, bilo je u modi govoriti da u kapitalizmu razvijeni svijet živi na račun svijeta u razvoju. Potom su bili u modi ekolozi, a sad je na redu nejednakost. Nijedan se od tih strahova nije ostvario. Nije da mi nije stalo do okoliša. Vjerujem da je globalno zagrijavanje problem. Ali istodobno mislim da su mnoge mjere ekonomske politike što ih predlažu zeleni posve jednostavno smiješne. Lude.”
Pri debatama o nejednakosti smeta vas da nejednakost prema vašem mišljenju nije problem, ili se pak protivite samo predloženim rješenjima, recimo svjetskom oporezivanju dohodaka ?
“Problem s usredotočenjem na dohodovnu nejednakost jest u tome da ta pojava iz aspekta etike nije relevantna. Što je značajno i što bi nas moralo sve zanimati jesu životne okolnosti radničke klase. Ako se siromašnima život ne poboljšava, tada ću sama biti prva koja će pozvati na barikade i vješanje bankara na kandelabre! Ali to nije ono što čini sistem liberalne ekonomije. On zapravo siromašnima pomaže. Zato bismo kao liberali morali cijelo vrijeme naglašavati da je naš glavni cilj pomagati siromašnima. To čine mjere naše ekonomske politike na dugi rok. Problem je kratki rok. Obećanje socijalizma jest da će probleme popraviti odmah. A popravit će ih tako da će uzeti od tih prokletih šefova, da će eksproprirati eksproprijatore i dati siromašnima. Hura! No problem je da ljude možeš samo jednom eksproprirati. Što ćeš uraditi nakon toga?”
Što se to mora dogoditi mladoj socijalistkinji da prijeđe na drugu stranu i postane tako utjecajna zagovornica slobodnog tržišta?
“Istinski komunisti su govorili da će se sa socijalizmom promijeniti sama priroda čovjeka, da će se ukidanjem privatnog vlasništva promijeniti ljudsku karakter. Ako bi se to doista dogodilo, danas bih i dalje bila socijalistkinja. No sve više mi je postajalo jasno da se pod Maom ili Staljinom ljudska priroda nije promijenila na bolje. Liberali pak polaze od stajališta da je ljudska priroda dana i da je već prilično dobro poznajemo. Znamo da ljudi cvjetaju, kako je to nazvao Adam Smith, u ‘očitom i jednostavnom sistemu prirodne slobode’. Ako se usredotočuješ na dugi rok, ti to postane jasno. Pogledajte svijet na početku 19. stoljeća, pogledajte svijet danas. Ne treba biti ekonomist da razumijete te činjenice. Populisti tvrde da će probleme odmah otkloniti. Što da kažem? Željela bi da ljudi bolje poznaju povijest Argentine i Venezuele.”
Socijalistički odaziv na vaše riječi bio bi da sa samom teorijom nije ništa loše, samo je pogrešno bila izvedena u praksi, da su iz tih grešaka mnogo naučili i da će sljedeći put biti bolje, posebno zato jer nam pri tome mogu pomoći suvremene tehnologije.
“Da, da… Svojim prijateljima socijalistima sam već u osamdesetima tumačila da samo pogledaju Sovjetski Savez. Tumačila sam im da socijalizam ne djeluje. ‘To nije socijalizam,’ rekli su mi, ‘to je državni kapitalizam’. Veoma je opasno kad hipotetska mogućnost boljeg postane najveća neprijateljica prilično dobrog sadašnjeg, koje dakako nije perfektno. Kod komunista mi se najnemoralnijom čini upravo ta samorazumljivost s kojom opravdavaju na milijune mrtvih koji su u 20. stoljeću pali u ime izgradnje komunističke budućnosti. Jednako važi i za fašiste i posebno za naciste.”
Teorijski postoji i jedan jedini kapitalizam, ali u praksi je vrlo različito ostvaren, društveni znanstvenici često upozoravaju da postoji cijeli niz nacionalnih varijanti kapitalizma.
“To cijelo vrijeme govore, ali ja mislim da je to besmislica. No samo nastavite …”
Što je ipak zajedničko svim tim različitim modelima ekonomskog razvoja, što je u njima kapitalističko?
“Najprije bih naglasila da postajem sve netolerantnija prema riječi kapitalizam, jer ljude vodi u zabludu da u središtu suvremenog svijeta stoji akumulacija kapitala. Akumulacija kapitala je posljedica, a ne uzrok. Većina poduzeća se izgrađuje porodičnom uštedom i zadržanom dobiti, tako da tržišta kapitala pri tome ne igraju posebno veliku ulogu. Ključni aspekt kapitalizma je privatno vlasništvo. Odsutnost privatnog vlasništva je socijalizam, ograničenje privatnog vlasništva je socijalizam u mekanoj varijanti, počevši od pretjerane regulacije kakvu imamo u SAD. Sjećam se još iz mladosti da se jako mnogo govorilo o švedskom modelu. Američki socijalisti se naime nisu mogli dovesti do toga da priznaju da su socijalisti, pa su Švedsku predstavljali kao treći put, pored kapitalizma i komunizma, što je savršena glupost. Švedska je dakako čisto kapitalistička država. Većinu cijena dobara i usluga određuje tržišni sistem i tamo poštuju vlasnička prava. Istina je, imaju mnogo regulacija, ali imaju ih i u Hong Kongu. Isto tako, u Švedskoj ne pridaju poseban prestiž naslijeđenom bogatstvu, naspram aristokratskih režima, gdje se zasluživanje novca radom vlastitih ruku shvaćalo kao nečasno.”
Ove godine izlazi treći i zaključni svezak vaše trilogije o razvoju kapitalizma. Želite odbaciti ustaljena tumačenja ekonomista o tome zašto se je tokom kasnog 17. i ranog 19. stoljeća pojavio suvremeni ekonomski rast. Posebno se suprotstavljate teorijama koje taj revolucionarni razvoj povezuju s inovacijama, tvrdeći da su te pojave bitno starije i da bi morale kapitalizam izazvati već stoljeća prije, ako bi doista bile njegov uzrok.
“Točno, recimo privatno vlasništvo.”
Zašto se kapitalizam dakle rodio u Evropi u ranom modernom dobu?
“Na neki način moramo zahvaliti božjoj providnosti. Što je točno izazvalo suvremeni privredni rast, tema je zaključne knjige moje trilogije. U prvoj knjizi sam opisala kako je buržoazija u ranom modernom dobu odjednom prestala misliti o sebi da je bezvrijedna. U drugoj sam knjizi provjeravala možemo li to objasniti uobičajenim ekonomskim, materijalističkim teorijama. One imaju dva problema. Prvi je povijesni, i katkada se gotovo groteskno griješi oko vremena kad se neki uzrok privrednog rasta prvi put pojavio. Recimo, međunarodna trgovina. Molim vas, pa sve do sredine 19. stoljeća Indijski je ocean bio hiljadu godina koridor globalne trgovine, ali Indija nije nimalo rasla. Što još? Neki kažu da su bili uzrok profiti od američkog i karipskog ropstva. No trgovinu robljem su na masovnoj ravni imali već Mongoli, odnosno Zlatna horda na području južne Rusije. To se događalo stoljećima, pa Mongoli nisu dobili kapitalizam. Potom je još problem s veličinama tih promjena. Ako vjeruješ da svijet možeš primjereno prikazati modelima neoklasične, Samuelsonove ekonomije, tada nijedan od tih materijalističkih činitelja ne može objasniti moderni privredni rast. Njihov doprinos je tako malen, da je to smiješno.”
Objavljeno u mariborskom dnevniku Večer 23. maja 2015. Razgovarao Jure Stojan.
Preveo sa slovenskog Mario Kopić
