Ludwiga von Misesa njegovo je istraživanje prirode i djelovanja socijalističkih i intervencionističkih sistema dovelo do zaključka da ne postoji prihvatljiva druga mogućnost koja bi mogla nadomjestiti ekonomiju slobodnog tržišta. Socijalističko centralističko planiranje značilo je kraj cjelokupne ekonomske racionalnosti time što je ukinulo privatno vlasništvo, tržišnu konkurenciju i cijene. Intervencionizam je, premda ne tako ekstreman u svojim učincima, unatoč tomu izazvao smetnje u djelovanju sistema cijena i potkopao djelatnost tržišno usmjerenih poduzetnika i aktera što ih u njihovu nastojanju da što bolje opsluže potrošačku javnost motivira dobit. Ne samo da je moguće tržišnu ekonomiju teorijski prikazati kao sistem koji izrazito nadmašuje svaki drugi sistem ekonomske organizacije, nego je i povijest posljednjih tri stotine godina zorno dokazala oslobađajuću osobitost tržišta u tome da omogućuje širok raspon sloboda, nenadmašno poboljšanje privrede i potencijal za mir i kulturni napredak.
Zašto se onda u društvu našlo toliko onih koji su se toj tržišnoj privredi protivili, odupirali joj se i osuđivali je? Mises je za tu čudnu pojavu naveo više razloga.
Prvo, rekao je, moderno društvo još uvijek sadrži kulturne preostatke antičkog svijeta s njegovim neprijateljstvom prema radu i novcu. Pripadnicima starih naroda su stjecanje novca, robna razmjena i trgovina značili nepouzdan posao posrednika, a za posudbu novca je vrijedilo da je ispod časti i nedostojna za uglednog i profinjenog slobodnjaka. To su bili inferiorni aspekti svakodnevnih životnih stvari, budući da su među njih često spadale zadaće i djelatnosti koje su u pravilu obavljali robovi i službenici.
U srednjem vijeku i u ranim razdobljima modernog doba intelektualac i umjetnik živjeli su izvan arene tržišnih poslova i za preživljavanje im nije bilo potrebno pačati se u njih; umjesto toga imali su pokrovitelje među plemstvom ili pak u Crkvi, koja ih je uzdržavala i čuvala pred hirovitim vjetrovima izgaranja za kruh svagdašnji. S praskozorjem tržišne privrede takvo se pokroviteljstvo započelo smanjivati opsegom i sigurnošću. Intelektualci su za svoje preživljavanje bilo prepušteni tržištu i za sebe su se brinuli tako da su služili ukusu i modi nastajuće srednje klase i šire opće javnosti. Nisu se više mogli baviti profesijom samo zbog profesije, sa svrhom koja je bila uzvišena nad kulturnom neotesanošću navodno neobrazovanoga običnog čovjeka.
Negodovanje je, naznačuje Mises, često prerastalo u jednako moćnu zavist i ljutnju kad bi prijatelji, rodbina i još poneko, naizgled kulturno manje profinjen, zaradio mnogo više nego intelektualac i umjetnik, pri čemu su sve češće ti ”buržuji” pridobivali viši status nego kulturna elita. Intelektualci su sanjarili o boljem svijetu, boljem kulturno-društvenom poretku, drukčijim društvenim odnosima od onih što ih je podupiralo i nagrađivalo tržište. Postali su društveni inženjeri koji su kovali vizije i planirali društva kakva bi im više odgovarala i u kojima bi bili poštovaniji i zauzimali bi položaje moći i priznanja. Intelektualci su postali planeri i zagovornici čudesnih socijalističkih budućnosti koje se navodno već ocrtavaju na horizontu.
Drugo, kaže Mises, odupirali su se tržišnoj ekonomiji jer ta ne samo da ne želi znati za status i privilegije, nego ih i potkopava. Svoj društveni i ekonomski položaj svaki pojedinac mora pridobiti i očuvati samo jednim sredstvom: time da druge članove društva uspješnije nego njegovi takmaci opskrbljuje ponudom proizvoda ili usluga u društvenoj podjeli rada. Na tržištu nema nikakvih jamstava. Posljedično, oni čiji je ekonomski i društveni položaj ugrožen konkurencijom drugih, nastoje iskoristiti vladu da bi ograničila slobodnu konkurenciju. Politika koja se zauzima za posebne interese skupina suprotstavlja se djelovanju tržišta. U procesu uspješnog pridobivanja posebnih prava i prednosti, posebnom interesu uspijeva posijati i sporove među rastućim brojem društvenih segmenata u njihovu međusobnom natjecanju za plodove društvene intervencije.
Treće, sažima Mises, većini ljudi izričito nedostaje razumijevanja za prirodu i stvarno djelovanje ekonomije. Da bi netko razumio tržišni poredak, to od njega zahtijeva određenu mjeru apstraktnog mišljenja, kojim shvaća kako se njegova djelovanja i djelovanja drugih ljudi dopunjuju u međusobno ovisnom sistemu sudjelovanja što ga povezuju pobude i vrijednosne informacije pridobivene sistemom cijena. I upravo zato jer mnogi to ne razumiju, razlozi u korist socijalizma ili intervencionizma mnogima se čine primamljivima. Ako pojedinac nema položaj koji bi želio imati ili ne prima dohodak koji bi, prema vlastitom mnijenju, zasluživao, olako ga je moguće uvjeriti da za takve okolnosti nisu krive njegova stvarna sposobnost i vrijednost, onako kako su ocijenjene u procesu tržišne razmjene. Ne, one su takve zbog pohlepnih poslodavaca, sebičnih poduzetnika i zlobnih špekulanata koji manipuliraju tržištima i cijenama. ”Izbavljenje” se čini u vladinim zajamčenim minimalnim plaćama, vladinim zajamčenim cijenama, vladinoj distribuiranoj preraspodjeli ”nezaslužena” bogatstva onima koji ga zaslužuju i potrebuju. ”Nepoštenu” konkurenciju dade se urediti politikom izravnavanja i oporezivanjem poduzetništva.
Naposljetku, Mises je naveo još jedan razlog za otpor prema racionalnosti tržišne ekonomije: kulturni zaostatak. Tržišna ekonomija i njezine ustanove razvijaju se i uključuju sve veći broj ljudi i generacija koji zažive i djeluju u kapitalističkom društvu, premda se njihovo svakidašnje razmišljanje o čovjeku i društvenom poretku još uvijek temelji na poimanju čovjeka i društva koji više odgovaraju pred-kapitalističkom načinu egzistencije. ”Društvenu filozofiju čovjek ne može steći tako olako kao novo odijelo. Mora je zaslužiti – zaslužiti misaonim radom”, rekao je Mises. ”Veća prijetnja nego barbari koji opsjedaju zidine izvana, jesu prividni građani iznutra – oni koji su građani samo svojim kretnjama, ali ne i svojim mišljenjem”.
Poglavlje iz studije: Richard Ebelling, A Rational Economist in an Irrational Age, u: isti, Austrian Economics and the Political Economy of Freedom, Northhampton, Mass. 2003.
Preveo Mario Kopić
