Većina ljudi povezuje korijene države blagostanja s periodom nakon 1945. godine. No oni su zapravo bitno stariji. Njezini su začetnici Bismarck, Lloyd George i Leon Blum u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. U Velikoj Britaniji i Francuskoj prije Drugoga svjetskog rata, a u slučaju Njemačke čak prije Prvoga svjetskog rata. No stoji da su se moderni sistemi države blagostanja u svom punom procvatu razvili tek nakon 1945. godine. Time mislim na državu kao monopolističkog ponuđača (ili s tako dominantnom pozicijom na tržištu da je odista monopolistička) svih temeljnih ljudskih potreba, osim možda prehrane i odijevanja. Dakle, vode, električne energije, stanova, masovnog prijevoza, obrazovanja, zdravstva, kredita, komunikacija, životnih osiguranja itd. Zašto država ne bi osiguravala ta privatna dobra samo onima kojima je potrebna pomoć? Zašto ih država ne bi jednostavno kupila na slobodnom tržištu od konkurentnih ponuđača i osigurala da ih oni kojima su doista potrebna dobiju u politički određenom minimumu? Takvo je rješenje bilo odbačeno. Umjesto toga, država je postala monopolistički, odnosno dominantni ponuđač mnogih posve privatnih dobara koja su postala svima dostupna. Nevjerojatna utopija, pogledamo li retrospektivno.
Vjerujem da jedan od razloga da smo u tim vremenima kolektivno vjerovali u državu leži u tome da nismo znali bolje. Rasprava o mogućnosti (odnosno nemogućnosti) državnog planiranja između Augusta Friedricha von Hayeka i Oscara Langea bila je mlađa od deset godina. Sovjetski Savez bio je na vrhuncu svoje moći i prestiža. Kad je von Hayek godine 1947. okupio nekoliko preživjelih liberala u Mont Pelerinu u Švicarskoj, njegova je konferencija privukla samo 39 ljudi, što je bilo sve što je ostalo od liberalne tradicije. Svi ostali su bili uvjereni da je država bolje rješenje. Tako ne iznenađuje da je država postala dominantni ponuđač stvari svih vrsta. Danas ima Mont Pelerin Society više od 500 članova, od kojih ih na stotine vode uspješne think-tankove, čime šire signal doslovno tisućama liberalnih mislilaca diljem svijeta. Ideje vode svijet, kao što je priznao sam Keynes. Godine 1945. nismo poznavali bolji svijet, ali kasnije, kad su se primjeri državnih neuspjeha započeli množiti, ljudi su se masovno preusmjerili u ideje što su ih von Hayek i Mont Pelerin Society tako obazrivo čuvali. I prema idejama koje su, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izrasle iz škole javnog izbora Jamesa Buchanana i Gordona Tullocka.
Osim našeg preziranja (ne)učinkovitosti države postojalo je i mnogo zahtjeva za ”društvenom pravednošću” – bogati neka plaćaju za blagostanje siromašnih. Mnogo je toga bilo napisano o moralnoj superiornosti državno sponzoriranog dobročinstva (prijemnici se neće više osjećati poniženima, a donatori više ne trebaju brinuti za problem gotovanstva i tome slično). Strmo rasteći progresivni porezi na dohodak smatrali su se posve prirodnima i pravednima. Kad je u Britaniji na vlast došla Margaret Thatcher, granična poreska stopa je teorijski mogla dosezati 83 posto od dohotka pojedinca. Slično je donedavno bilo i u Francuskoj, i to prije svega zbog velikog oporezivanja kapitala. Konačno, zašto bismo bogatim dopustili da zadrže svoje bogatstvo? Kad je njegova granična produktivnost ionako viša u rukama siromašnih! Na žalost je u Velikoj Britaniji do 1979. godine takva ludost o dohodovnoj jednakosti uspjela uništiti većinu privatne industrije. I birači su napokon bili spremni poslušati Lady Thacher.
Tako velika pohlepa za jednakošću otkrivala je činjenicu da je velika raznovrsnost što je proizvode tržišta godine 1945. predstavljala prokletstvo društvenih inženjera. To je bio još jedan razlog da se tržišta zamijene monopolom države koja će svima zajamčiti jednakomjerno, homogeno opskrbljivanje srednje do nisko kvalitetnim proizvodima. Na kraju krajeva, zašto bi bogati morali imati bolju opskrbu zdravstvom, odnosno školstvom? Zato je država učinila sve što je bilo u njezinoj moći da su privatno zdravstvo i obrazovanje postali tako skupi. Gdjegdje je svojom ”besplatnom” državno financiranom alternativom uspjela u cjelini istisnuti privatnu ponudu.
Kad se država blagostanja jednom postavila i uhodala, nije trajalo dugo da se politička klasa s obje strane političkog spektra obodri i s lakoćom osigura ponovni izbor u tada nepopustljiva vremena: političke stranke s obje strane, desne i lijeve, čak su se natjecale u obećanjima ugodnijeg zdravstvenog pokrića, ugodnijih penzija, ugodnijih nadoknada za nezaposlenost, boljem životnom osiguranju, boljem obrazovnom sistemu, boljim snovima … Dodamo li k tomu normalnu dozu lobiranja interesnih skupina, ne smije nas iznenaditi da je država samo bujala i bujala. Do osamdesetih godina više nije bilo nikakve dvojbe o oporezivanju bogatih i plaćanju siromašnim. Porezi su se tako snažno proširili da su dosegli svakoga i iznašao se opći porez na dodatnu vrijednost (value-added tax). Država blagostanja je postala onaj koji od skorupa pravi maslac i oporezivala je svakoga i davala svakome. Dakako da je davala bitno manje zbog administrativnog rasipanja.
Od 1945. godine do danas država blagostanja suvereno vlada. Premda su Ronald Reagan i Margaret Thatcher u svojim državama u osamdesetim provodili deregulaciju i privatizaciju, državu blagostanja nisu reformirali.
Bilo kako bilo, Thatcher i Reagan započeli su igru poreske konkurencije. Oboje su bili posve uvjereni da su porezi dosegnuli točku negativne infleksije na Lafferovoj krivulji (teoriji koja dokazuje da će oštrije progresivno oporezivanje nepovoljno utjecati na štednju i investicije i tako uzrokovati stagnaciju, pad produktivnosti i visoku inflaciju, prim. prev.) i ”prodali” su ideju rezanja poreza na osnovu – čudesno za ono vrijeme – povećanja javnog prihoda. Argumentacija je danas znana, ali je tada slovila kao veoma kontroverzna, budući da je vrijedilo uvjerenje da ako oporezuješ one s visokim dohotkom, ti će raditi još više da bi očuvali svoj životni standard, i da su poduzeća, kad su jednom ustanovljena, za poresku vlast svačija žrtva (sitting ducks), koja nema interes promijeniti ponašanje. Te kratkoročne pretpostavke nisu uzimale u obzir oportunitetni trošak u izgubljenom proizvodu, koji je bio posljedica viših poreza. Porezi su se kroz cjelokupno razdoblje od 25 godina međunarodne poreske konkurencije snižavali, dočim su se ukupni javni prihodi povećavali, upravo kako je prognozirao Arthur Laffer. Postojeća sredstva su se zbog nižih poreza vraćala natrag u privredu, a time se stvarala nova vrijednost.
Ali nipošto se ne smije zaboraviti da je točka optimalnog oporezivanja na Lafferovoj krivulji točka maksimuma poreskih prihoda za vladu, no koja nije nužno optimalna s točke gledišta društva kao takvog, niti je pak nužno kompatibilna s dugoročnim stvaranjem blagostanja za pojedince. Zapravo je Lafferov argument statičan, u smislu da govori o graničnim stopama aktiviranja neaktivnih resursa natrag u privredu pri promjeni odnosa između rada i slobodnog vremena. Kao i kod svih marginalnih kalkulacija, i ovdje učinci mogu biti samo mali. Bitno značajniji su zato dugoročni učinci, koji se razvijaju tek nakon jedne ili dvije generacije i čiji je utjecaj sve prije nego beznačajan.
Austrijska škola daje veliki naglasak na dugoročne učinke kršenja vlasničkih prava kao što su uvredljivo visoki porezi. Potpuna nepravednost takvog poreznog sistema završava s potpunom demotiviranošću ljudi i sili ih u lukava porezna izbjegavanja (legalno) i porezne utaje (nelegalno). To mijenja njihovo ponašanje i ponašanje njihove djece, možda čak zauvijek. Nadareni i manje nadareni posvećuju veliki dio svojega vremena i napora tim aktivnostima, što uključuje: prihvaćanje neoporezivih dohodaka umjesto oporezivih dohodaka, uživanje više slobodnog vremena, rad s manje napora, odnosno bez ikakva napora, prihvaćanje manjih obaveza, koje vode do niže nadnice, izbjegavanje dodatnog osposobljavanja, naručivanje usluga poreznih stručnjaka, prikrivanje ušteđevine iz inozemstva, bavljenje neposrednom robnom razmjenom, aktivno sudjelovanje u podzemnoj ekonomiji kao ponuđač ili kupac, emigraciju, uključivanje u neučinkovite oblike zapošljavanja i tome slično.
Implikacija analize Austrijske škole jest da postaju cjelokupni troškovi visokih poreza vidljivi tek nakon jedne, odnosno dvije generacije, što je dovoljno da se kod većine ljudi izbriše povezanost između uzroka za nastalu situaciju i posljedica.
Porezne vlasti gube na obje strane. Ne samo da je podzemna ekonomija veća nego što bi inače bila, nego je i službeni nacionalni dohodak bitno niži.
Danas je situacija za porezne urede još gora, jer poreski obveznici naprosto mogu otići u druge države, odnosno preseliti svoj financijski imetak, čime povećavaju privrednu rast u drugoj državi i smanjuju u domaćoj. To je zbiljski razlog zašto se države s visokim porezom bore protiv poreske konkurencije, a pojašnjava i udružene međunarodne napore da se ona spriječi.
Premda su naši voditelji svjesni tih trendova, ne brinu se nimalo da vijest o njima podijele sa svojim biračima. Pokoran birač, odgojen u vjeri u državu blagostanja, ima u nju još uvijek posvemašnje povjerenje i ne želi ništa drugo slušati osim veoma površne gostioničarske debate. Posljedično se država zalijepila za socijalno blagostanje i danas u prosjeku troši približno 25 posto bruto domaćeg proizvoda. Bilo kako bilo, razdoblje polaganog privrednog rasta u ”staroj Evropi” znači da države ne uspijevaju ubrati dovoljno poreza da bi njime financirale sve trenutne i buduće socijalne zahtjeve. Tako većina evropskih država bilježi proračunsko pomanjkanje i opterećuju svoju privredu rastućim pomanjkanjima. Te će države teško nastaviti tim putem, posebno zato jer se većina njih muči s demografskim promjenama. Kao što svi znamo, negdje između 2020-2040, ovisno o državi, bit će samo još dva zaposlena na svakog penzionera.
Victora Curzon-Price je profesor-emeritus ekonomije na Univerzitetu u Ženevi
Preveo Mario Kopić
Victoria Curzon-Price, Fiscal Competition, u: B. Kolm, C. Watrin (ur.), Internationale Experten zur Österreichischen Schule der Nationalökonomie, Wien: Hayek Institut, 2008, 136-154.
