Unutar bilo kojeg sistema podjele rada nužan je princip koordinacije djelatnosti različitih stručnjaka. Napori nekog stručnjaka bili bi besciljni i protivni svojoj svrsi ako se on ne bi podredio supremaciji javnosti. Razumije se, jedini je cilj proizvodnje služiti potrošačima.
Unutar tržišnog društva motiv profita jest rukovodeći princip. Unutar vladine kontrole to je discipliniranje. Nema treće mogućnosti. Čovjeku kojega ne pokreće impuls da zarađuje novac na tržištu, neki kodeks mora govoriti što treba i kako treba raditi.
Jedan od najučestalijih prigovora protiv liberalnog i demokratskog sistema kapitalizma jest da on prvenstveno naglašava prava pojedinca, zanemarujući njegove dužnosti. Ljudi ustrajavaju na svojim pravima, a zaboravljaju svoje obaveze. Ali, sa socijalne točke gledišta, dužnosti građana puno su značajnije od njihovih prava.
Nije nam potrebno zadržavati se na političkom i konstitucionalnom aspektu ove antidemokratske kritike. Prava čovjeka kakva su kodificirana u različitim poveljama o ljudskim pravima proglašena su u svrhu zaštite pojedinca od arbitriranja vlade. Ali bi, prema njima, svi ljudi trebali biti robovi despotskih vladara.
U ekonomskoj sferi, pravo da se stekne i posjeduje vlasništvo nije privilegij. To je princip koji jamči najbolje zadovoljenje želje potrošača. Onaj kome je stalo do zarađivanja, do stjecanja i zadržavanja bogatstva, taj je pod pritiskom potrebe da služi potrošačima. Profitni motiv je sredstvo stvaranja supremacije javnosti. Što netko bolje uspije opskrbiti potrošače, to je njegova zarada veća. Svatko ima koristi ako se poduzetnik koji najjeftinije proizvodi dobre cipele obogati; većina bi ljudi pretrpjela neku štetu ako bi se zakonom ograničavalo njihovo pravo da se bogate. Takav bi zakon samo favorizirao manje učinkovite konkurente. On ne bi smanjivao, nego bi povisivao cijene cipela.
Profit je nagrada za najbolje ispunjenje nekih dobrovoljno preuzetih dužnosti. To je instrument koji mase čini supremnim. Običan čovjek je kupac za kojega rade čelnici industrije i svi njihovi pomagači.
Prigovara se kako to nije istina barem što se tiče velike industrije. Potrošač nema drugog izbora nego potpomagati industriju ili se odreći zadovoljenja neke vitalne potrebe. On je tako prisiljen pristati na bilo koju cijenu koju poduzetnik traži. Velika industrija više nije snabdjevač i dobavljač nego gospodar. Ona nije pod pritiskom potrebe unaprjeđenja i pojeftinjenja svojih usluga.
Razmotrimo slučaj željeznice koja spada dva grada koja nisu povezana nijednom drugom željezničkom linijom. Možemo čak ignorirati činjenicu da su u konkurenciji sa željeznicom i ostala sredstva prijevoza: autobusi, osobni automobili, avioni i riječni brodovi. Pod tim pretpostavkama, istina je da tko god želio putovati, prisiljen je pomagati željeznicu. No to ne otklanja interes kompanije da pruži dobru i jeftinu uslugu. Niti su svi oni koji razmišljaju o putovanju prisiljeni putovati pod bilo kojim uvjetima. Broj putnika koji putuju iz razonode ili poslovno ovisi o učinkovitosti usluge i cijena. Neki će ljudi putovati u svakom slučaju. Drugi će putovati samo ako ih se na putovanje privuče kvalitetom i brzinom usluge i niskom cijenom. Željezničkoj kompaniji upravo potpora ove druge skupine čini razliku između poslovnog mrtvila ili čak lošeg posla i profitabilnog posla. Ako je to istina za željeznički prijevoz pod tako ekstremnim pretpostavkama koje smo gore učinili, onda je to istina i za bilo koju drugu granu djelatnosti.
Svi stručnjaci, bilo poslovni ljudi ili profesionalci, posve su svjesni ovisnosti o direktivama potrošača. Svakodnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihov temeljni zadatak služiti potrošačima. Oni stručnjaci kojima manjka razumijevanje temeljnih društvenih problema duboko žale to ”ropstvo” i žele se osloboditi. Pobuna uskogrudnih eksperata jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji.
Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće; ili – u slučaju stambenih zgrada – željama vlasnika koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim stanjem da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove vlastite umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog biroa. Tada će moći konstruirati kuće u sladu s vlastitim ukusom.
Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti, kako je njegov jedini cilj da ljudi budu sretniji opskrbljujući ih ljepšim kućama; ti su ljudi odveć velike neznalice da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: ekspert pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. No zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, ekspert. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje velika razilaženja što se tiče stilova i umjetničkih vrijednosti.
Ne želimo naglašavati činjenicu kako ovaj arhitekt, čak i pod birokratskom diktaturom i upravo pod takvim totalitarizmom, neće biti slobodan graditi u skladu s vlastitim zamislima. On će morati zadovoljiti ukus svojih nadređenih birokrata, a oni će sami biti podređeni ćudljivim željama vrhovnog diktatora. U nacističkoj Njemačkoj arhitekti također nisu bili slobodni. Oni su se morali prilagoditi planovima frustriranog umjetnika Hitlera.
Još važnije je ovo. Na području estetike, kao i na svim područjima ljudskog pregnuća, ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga, tko silno želi ići na predstavu Abijeva irska ruža time da ga prisile da umjesto toga otiđe na savršenu predstavu Hamleta. Možete se podsmjehivati njegovom lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu.
Diktatorski nutricionistički ekspert želi hraniti svoje sugrađane prema vlastitim idejama o savršenoj prehrani. On želi s ljudima postupati kao što uzgajivač stoke postupa sa svojim kravama. Ne shvaća kako prehrana nije cilj samoj sebi nego sredstvo za postizanje ostalih ciljeva. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu da ona bude zadovoljna nego da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini prehrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome da li želi dobiti što je više moguće mlijeka ili mesa ili nečeg drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. On ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također benevolentan despot.
Pitanje je: tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi slobodno birati svoj put u skladu s onim što misle da ih čini sretnima? Ili treba diktator koristiti svoje sugrađane kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?
Moramo priznati kako su neki eksperti u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša bedasto u svojoj potrazi za srećom. Ali može li se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod tutorstvo? Eksperti različitih državnih agencija sigurno su divni ljudi. Ali oni nisu u pravu kad postaju gnjevni kada god zakonodavac omete njihovo pažljivo elaborirane planove. Oni se pitaju kakve koristi ima od predstavničke vlasti koja samo kvari njihove dobre namjere? No jedino je pitanje: tko treba vladati zemljom? Birači ili birokrati?
Svaka budala može uzeti bič i natjerati ljude na pokornost. Ali služenje javnosti zahtijeva mozak i marljivost. Samo nekolicina ljudi uspijeva proizvesti cipele jeftinije od konkurenta. Neučinkovit će ekspert uvijek težiti birokratskoj nadmoći. On je posve svjestan činjenice kako u konkurentskom sistemu ne može uspjeti. Za njega je sveobuhvatna birokracija izlaz. Oboružan snagom položaja on će provesti svoju vlast pomoću policije.
Na kraju cijelog ovog fanatičnog zagovaranja planiranja i socijalizma često nije ništa drugo nego intimna svijest o vlastitoj inferiornosti i neučinkovitosti. Čovjek koji nije svjestan svojih nesposobnosti da izdrži konkurenciju, smatra nedostojnim ”taj mahniti konkurentski sistem”. Onaj koji nije kadar služiti svojim sugrađanima, taj njima želi vladati.
Ludwig von Mises, Bureaucracy, Grove City: Libertarian Press, Inc. 1996, str. 91-95.
Preveo Mario Kopić
