Piše: Danijal Hadžović
Danas kada razgovarate s mladim ljudima u BiH o poduzetništvu i mogućnostima da pokrenu vlastiti biznis mnogi će vam reći da bi voljeli postati poduzetnici, a pritom ćete nerijetko čuti i sjajne poslovne ideje. Međutim, samo rijetki će se zaista i usuditi da uđu u rizik otvaranja vlastitog biznisa, a kao glavni razlog najčešće će vam navesti nedostatak kapitala, koji prati nemogućnost osiguravanja zaloga. Ekonomisti s druge strane kao rješenje prizivaju strane investicije i priliv svježeg stranog novca. No, na tom planu BiH je daleko od bilo kakvog značajnijeg uspjeha, jer strane investicije u našu zemlju iz godine u godinu opadaju. Ko zna koliko je zbog nedostupnosti i nedostatka kapitala Bosna i Hercegovina do sada ostala bez novih biznisa, a s njima i novih radnih mjesta, većeg standarda, punijih budžeta, itd…
Iskustvo Izraela
Ipak, slučaj nedostatka kapitala i povoljnih kredita za razvoj start-upova nije tako rijedak u svijetu. U tom smislu BiH bi mogla štošta naučiti od Izraela koji se decenijama suočavao sa sličnim problemima. Iako je danas čuven kao jedna od najrazvijenijih i najinovativnijih ekonomija svijeta, stvari u početku nisu išle tako glatko. Osnovan i u prvim decenijama vođen od strane socijalista, Izrael je imao znatno regulisano tržište i ekonomiju koja se zasnivala na velikim državnim kompanijama i poslovanju s velikim stranim korporacijama. Poticanje start-upova i privlačenje stranih investicija nije bila karta na koju su izraelski vlastodršci igrali. Iako je to danas uobičajen događaj, sve do dvijehiljaditih bila je rijetkost da neka svjetska korporacija značajnije investira u Izrael. Iako je Izrael dobijao mnoštvo doznaka od strane svoje brojne i bogate dijaspore, svako ulaganje u Izrael za većinu stranih investitora činilo se apsurdnim. Za njih je Izrael bio sinonim za drevnu religiju, arheološke iskopine i opasan sukob.
Tržište kapitala u Izraelu se počelo razvijati tek krajem osamdesetim godina. Ipak, poduhvat koji će Izraelu omogućiti veliki ekonomski bum desit će se 1993. Tada se u Ministarstvu finansija pojavila skupina mladih birokrata s idejom o programu koji su nazvali Yozma, što na hebrejskom znači „incijativa“.
Kao što je rekla slavna izraelska poduzetnica Orna Berry: „John Lennon je jednom o ranim godinama rock and rolla rekao da ‘prije Elvisa ništa nije posotjalo’. Parafrazirajući Lennona, o uspjehu privatnog kapitala i poduzetništva u razvijenoj tehnologiji u Izraelu, prije Yozme, ništa nije postojalo“.
Ideja se sastojala u tome da vlada investira 100 miliona američkih dolara u stvaranje deset novih fondova privatnog kapitala. U svakom fondu bile bi zastupljene tri strane: prvi izraelski poduzetnici privatnog kapitala, strane kompanije za ulaganja privatnog kapitala i izraelska investiciona kompanija ili banka. Osnovan je i jedan Yozma fond s 20 miliona američkih dolara koji je trebao direktno ulagati u tehnološke kompanije.
Program Yozma incijalno je mogao ponuditi finansijska sredstva u odnosu 1,5:1. To je značilo da je vlada, u slučaju da su izraelski partneri uspjeli prikupiti 12 miliona američkih dolara za investicije u nove izraelske tehnologije, fondu doznačila osam miliona. No postojala je i kvaka, utoliko što je vlada podigla ljestvicu. Zatražila je da kompanije za rizična ulaganja privatnog kapitala prikupe 16 da bi dobile vladinih osam miliona američkih dolara.
No pravi mamac za inozemni kapital bio je potencijalni slijed zbivanja koji je ugrađen u program. Vlada bi zadržala 40 posto dionica u novom fondu, ali bi partnerima ponudila mogućnost da ih jeftino otkupe – uz godišnje kamate – nakon pet godina, bude li fond uspješno funkcionirao. To je značilo da bi vlada podijelila rizik, a investitorima prepustila dobit. Sa stajališta investitora, bilo je to neobično dobra pogodba.
U deset fondova koji su stvoreni između 1992. i 1997. godine u okviru programa Yozma, prikupljeno je više od 200 miliona američkih dolara za vladina finansijska sredstva. Ti su fondovi prodani ili privatizirani u roku od pet godina, a danas oni upravljaju s kapitalom od gotovo tri milijarde američkih dolara i podupiru stotine novih izraelskih kompanija. Rezultat je očigledan.
Nekoliko fondova iz programa Yozma ostvarilo je brzi javni uspjeh, s investicijama u kompanije kao što su ESC Medical, koja dizajnira i proizvodi svjetlosna medicinska rješenja kao što su laseri; Galileo, kompanija za izradu poluvodiča; Commontouch, pružatelj usluga za elektroničku poštu i poruke; i Jacada, koja stvara internetska radna mjesta za djelatnike u službama odnosa s potrošaćima u vodećim kompanijama.
S vremenom su i drugi uskakali u svijet privatnog kapitala – čak i bez vladine podrške iz programa Yozma.
Prema podacima udruženja Izrael Venture Association danas postoji 45 izraelskih fondova privatnog kapitala. Ubrzo su i druge vlade širom svijeta uočile Yozmin uspjeh. Njen gavni naučnik Erlich preuzimao je telefonske pozive stranih vlada od Japana, Južne Koreje, Kanade, Irske, Australije, Novog Zelanda, Singapura do Rusije, svih onih koj su željeli doći u Izrael i susresti se s utemeljiteljima Yosme.
U decembru 2008. godine Irska je pokrenula „fond za inovacije“ vrijedan 500 miliona američkih dolara i dizajniran za privlačenje finansijskih sredstava inozemnih privatnih ulagača. „Irska država – ironično, država koja nije uspostavila diplomatske odnose s Izraelom u prvih 40 godina njegova postojanja – kopirala je židovsku državu“, napisao je irski ekonomist David McWilliams.
Poput Yozme, irski inovacijski fond privukao je strani kapital u Irsku podsredstvom niza fondova privatnog kapitala koji je država podržala i u kojima je bila partner s fondovima iz privatnog sektora.
Ipak, stvari i nisu bili tako ružičaste za start-upove koji se nisu bavili tehnologijom. Dok su tehnološke start-up firme mogle privući finansijka sredstva iz različitih izvora, svi drugi koji su težili pokretanju koncencionalnijeg poslovanja imali bi dosta problema u odobravanju čak i manjeg poslovnog kredita. Izraelsko tržište kapitala bilo je vrlo koncentrisano i ograničeno. Industrija koja se sama po sebi činila prirodnom za Izrael – industriji finansijskih usluga – nikada se nije omogućilo da se otisne dalje od početka.
Uzrok tome bila je vladina regulativa. Primjerice, izraelske kompanije za upravljanje novčanim sredstvima nisu smjele naplaćivati naknade za ostvarene rezultate. Stoga i ne čudi da nije postojala industrija o kojoj se moglo razgovarati. Promjena je nastupla s ministrom finanasijam Benjaminom „Bibijem“ Netanyahuom. Uz podršku premijera Ariela Sharona, Netanyahu je smanjio porezne stope, naplatu prijenosa sredstava s računa na račun, plate u javnom sektoru i ukinuo hiljade državnih radnih mjesta. Privatizirao je i velike simbole preostalog državnog utjecaja u ekonomiji – kao što je nacionalni avioprevoznik El Al i nacionalna telekomunikacijska kompanija Bezeq – i institucionalizirao reforme finansijskog sektora.
„Ljudima sam objasnio da je privatna ekonomija poput mršavog čovjeka koji nosi debelog čovjeka – vladu – na svojim leđima. I dok su moje reforme izazivale masovne štrajkove sindikata širom države, moj opis ekonomije pogodio je raspoloženje javnosti. Svako ko je pokušao pokrenuti biznis (izvan tehnološkog sektora) mogao se pronaći u tom opisu“, opisao je Bibi svoje reforme u jednom od intervjua. Njegove reforme imale su snažniju javnu podršku kako se ekonomija sve više razvijala izvan svoje uobičajene putanje.
Lekcija za BiH
Ono što je u cijelom ovom slučaju bitno napomenuti da je cijeli projekat Yozme koji je Izraelu omogućio snažan ekonomski rast i osnivanje stotinu kompanija, posebno u oblasti tehnološkog sektora, stvoren i finansiran od strane vlade i njenih tehnokrata s vizijom. Upravo je odsustvo bilo kakve vizije odlika manje-više svih vlada u BiH od završetka rata do danas. Pritom vladajuće strukture obnašanje vlasti doživljavaju kao posao domara, koji je tu tek da održava sistem, s vremena na vrijeme krpi budžetske rupe bilo kreditima bilo povećanjem raznih nameta i čuva privilegije svih onih struktura koje zavise od budžeta, korisne glasačke mašinerije i organizovane društvene snage koja uvijek prijeti potencijalnim socijalnim buntom. Privatn sektor s druge je strane, baš u skladu s Netanyahuovom metaforom o mršavom čovjeku koji na svojim leđama nosi debelog, opterećen brojnim nametima, štetnim regulacija i nedostatkom zaštite vlasničkih prava, te se bezobzirno dodatno oporezuje kad god zafali novc u budžetu.
No s obzirom da se već milijarde budžetskog novca u BiH bespovratno troši mahom na socijalne programe i administraciju, ne bi bilo zgoreg da se i bh. vlasti počnu razvojno ponašati i podsticati razvoj privatnog preduzetništva. Osnivanje fondova podržanih od vlade koji bi finansirali privatne poslovne projekte i poduzetnicima obezbijedi prijeko potreban kapital, možda bi bio dobar korak u tom pravcu.
