Liberalizam i demokracija se brkaju u našim glavama i počesto, želeći jedno, uzvikujemo drugo.
Zato je potrebno s vremena na vrijeme polirati oba pojma, svodeći svakog od njih na njegovo striktno značenje. Jer liberalizam i demokracija jesu stvari čija polazišta nemaju ništa zajedničko, pa će i na kraju njihove tendencije pridobiti antagonistički smisao.
Demokracija i liberalizam jesu dva posve različita odgovora na dva pitanja političkog prava.
Demokracija odgovara na sljedeće pitanje: tko treba obavljati javnu Vlast? Odgovor glasi: obavljanje javne Vlasti pripada kolektivitetu građana.
No u ovom se pitanju ne govori do kojih se to granica javna Vlast smije protezati. Radi se samo o određenju subjekta u čiju ovlast spada vladanje. Demokracija predlaže da svi vladamo, naime da svi suvereno interveniramo u društvena pitanja.
Liberalizam pak odgovara na jedno drugo pitanje: neovisno o tomu tko obavlja javnu Vlast, kakva moraju biti njezina ograničenja? I odgovor glasi ovako: javna Vlast, neovisno o tomu obavlja li je pojedinac autokrat ili pak cijeli narod, ne može biti apsolutna, jer čovjek ima stanovita unaprijed dana prava koja su izvan svake ingerencije Države. Posrijedi je dakle tendencija ograničavanja intervencije javne Vlasti.
Na taj se način dostatno jasno očituje heterogeni karakter ova dva načela. Može se biti vrlo liberalan i nimalo demokratičan, ili pak obrnuto, vrlo demokratičan i nimalo liberalan.
Antičke su demokracije bile apsolutističke vlasti, apsolutističkije od vlasti bilo kojega europskog monarha iz epohe zvane ”apsolutizam”. Grci i Rimljani nisu poznavali nadahnuće liberalizma. Štoviše, ideja da pojedinac ograničuje Državnu vlast i da samim tim jedan dio osobnosti ostaje izvan javne jurisdikcije nije se mogla nastaniti u klasičnim umovima. To je germanska ideja, pripada duhu koji slaže kamen na kamen zidajući dvorac. Tamo gdje nije dopro germanizam, nije se ukorijenio ni liberalizam. Kada se u Rusiji željelo zamijeniti carski apsolutizam, bila je nametnuta demokracija koja nije ništa manje apsolutistička. Boljševik je antiliberal.
Javna Vlast teži nikad i nigdje ne prepoznati i ne priznati bilo kakvo ograničenje. Posve joj je svejedno nalazi li se samo u jednim rukama ili u rukama svih. Bila bi dakle najnaivnija zabluda vjerovati da se snagom demokracije može izbjeći apsolutizam. Naprotiv, nema okrutnije autokracije od raspršene i neodgovorne autokracije demosa. Zato onaj koji je odista liberal, s nevjericom i oprezom promatra vlastitu demokratsku vatrenost i takoreći ograničuje sebe sama.
Naspram javne Vlasti, Državnom zakonu, liberalizam označuje privatno pravo, privilegij. Osoba ostaje, u većem ili manjem stupnju, pošteđena intervencija kojima vrhovna vlast uvijek teži. Dakle, to izvorno načelo privilegije koje pripada osobi nije postojalo u povijesti sve dok ga za sebe nije izvojevala nekolicina gotskih, franačkih, burgundskih plemića. Posve je sekundarna stvar što bi nam danas sve ove ili one privilegije izgledale neprihvatljive. Značajno i presudno jest to što je na našem planetu bilo uspostavljeno načelo slobode ili, kako bi oni još preciznije rekli, ”sloboština” (franquía). Kasniji se napredak svodio na raspravu koja je išla u dva smjera: o vrsti djelatnosti i sadržaja u kojima osoba treba ostati slobodna i, s druge strane, o tomu tko ima pravo na slobodu. Što se tiče ovoga pitanja, kao i u mnogim drugim stvarima, zapadnjačke buržoazije nisu učinile ništa drugo osim što su nasljedovale davno izmišljene manire starih feudalnih aristokrata. ”Prava čovjeka” su sloboštine i ništa više. Kroz njih se apstraktnije i uopćenije manifestira pravna senzibilnost srednjega vijeka, koju zbog vlastite kratkovidnosti vidimo kao nama protivnu. Gospoda iz tih čudesnih kuća što ih zovemo dvorcima podučila su liberalizmu mase Galo-Romana, Kelto-Ibera, Toskanaca.
Zanimljivo je zamijetiti da kada u Francuskoj netko iz redova crkve i antiliberala stvara povijest, vazda inzistira na galo-romanskom sastojku, koji je apsolutistički činitelj u francuskoj naciji. Tomu nasuprot, liberalni se duh, zasjenjen predrasudama o srednjem vijeku koje caruju u posljednje vrijeme, ne usuđuje afirmirati franački sastojak, premda prema njemu osjeća tajnu privlačnost. No, francuska slobodarska tradicija pojavljuje se, jasnije negoli igdje, u nizu djela koja su napisali pripadnici plemstva kako bi, suočeni s invazijom kraljeve vlasti, uspostavili svoje stare privilegije. Tako je kod Boulainvilliersa, a i kod Montlosiera. (Preporučujem za rezime lektiru Thierryjevih Lettres sur l’histoire de France, što ih ovaj stavlja iznad svojih Merovinških priča. Autor ne dovodi u sumnju pitanje koje mi ovdje dotičemo. Samim tim, posve i spontano se nazire liberalni duh feudalizma, podrazumijevajući pod feudalizmom cijeli proces od invazije barbara do kraja XIV. stoljeća.)
Imam dojam da će se naše predodžbe o srednjem vijeku ubrzo promijeniti. Još uvijek nismo navikli na jednostavno i pronicljivo promatranje činjenica. Recimo, njemački povjesničari, stideći se što su njihovi germanski očevi bili tako malo demokratični, tvrdoglavo inzistiraju na očitim činjenicama kako bi pokazali da su oni ipak znali za javno pravo. Naravno da su znali. Posrijedi je odveć bitna stvar u životu neke zajednice da bi se pokraj nje moglo proći a ne zamijetiti je. Jedino je pitanje što ima prevlast: privatno nad javnim, ili obrnuto. German je bio više liberal nego demokrat. Mediteranac pak više demokrat nego liberal. Engleska revolucija je jasan primjer liberalizma. Francuska pak demokratizma. Cromwell želi ograničiti vlast kralja i Parlamenta. Robespierre želi da vladaju klubovi. Zato će droits de l’homme (ljudska prava) stići u francusku Ustavotvornu skupštinu posredstvom Sjedinjenih Američkih Država. Francuze – Mediterance – više je zanimala jednakost, égalité.
(1926)
Preveo Mario Kopić
José Ortega y Gasset, Obras completas, sv. 2, El Espectador, Madrid 1963, str. 424-426.
