Komunizam se urušio prije skoro prije trideset godina, ali je utjecaj Karla Marxa i dalje živ. Marxistički pristupi nalaze se u nekim od najzanimljivijih djela povijesti i sociologije koja se danas objavljuju. Marxova djela, uključujući “Komunistički manifest”, napisan s Friedrichom Engelsom 1848. godine, imala su veći utjecaj na moderni svijet nego što je itko očekivao. Od deset glavnih zahtjeva manifesta, možda su četiri ispunjena u mnogim bogatim zemljama, uključujući “besplatnu edukaciju za svu djecu u javnim školama” i “progresivni porez na dohodak”.
Nema boljeg vodiča za marksizam od Garetha Stedmana Jonesa s Kraljevskog sveučilišta u Londonu. U novoj knjizi nudi bogate opise Marxovog života, od kojih je velik dio potrošen u siromaštvu. “Karl”, rođen u Njemačkoj, radio je tri do četiri dana bez spavanja i stalno je bio bolestan (njegova beskompromisna prehrana, koja se temelji na “vrhunskim jelima, dimljenoj ribi, kavijaru i kiselom krastavcu zajedno s vinom Moselle”, pivo i likeri – teško može pomoći). Opisan je kao neugodan: arogantan, rasistički i stalno posuđuje novac od Engelsa.
Za čitatelje koji su najviše zainteresirani za takve detalje, preporučujemo biografiju Marxa, objavljenu 1999. godine, Francisa Wheena koja može biti bolji izbor. Knjiga g. Stedmana Jonesa prije svega je intelektualna biografija, koja se usredotočuje na filozofski i politički kontekst u kojem je Marx pisao. Doktorirao je filozofiju 1841. godine i bio je okružen žestokim raspravama o posljedicama industrijalizacije i mjestu religije u suvremenom svijetu. Bio je strastveni čitatelj The Economista dok ga je javno odbacivao kao “europski organ aristokracije financija”.
Za razliku od onoga što se često navodi, Marx nije izmislio komunizam. Radikali, uključujući Pierre-Josepha Proudhona (1809.-65.) i Chartistički pokret u Engleskoj, dugo su koristili jezik koji će moderni čitatelji prepoznati kao “marksizam” – “uživati političku jednakost i ukinuti imovinu”; “rezervna vojska rada” i tako dalje.
Koji je onda njegov doprinos? Velik dio svog vremena proveo je u neslaganju s drugim radikalima, napadajući osobito Proudhona, kojeg je on usporedio s jednim od “buržoaskih ekonomista”. Daleko značajnije, pokušao je pružiti opći teorijski opis kako je kapitalizam djelovao, posebno u “Kapitalu” koji je objavljen 1867. godine.
Njegova karakterizacija kapitalizma elegantna je u svojoj jednostavnosti. Svaki dan, tvrdio je, radnici su proizveli veću vrijednost robe nego što je bilo neophodno da bi se održali. Kapitalisti su prisvojili ono što je preostalo. Radnici nisu mogli dobiti taj višak jer nisu imali vlastiti kapital (strojevi, zgrade i tako dalje). No, kako su oni proizveli više, stvorili su više kapitala, čime su ojačali dominaciju kapitalista. “Sustav koji naizgled odmara na ravnopravnoj i fer razmjeni može dosljedno donositi višak jednoj od stranaka u razmjeni”.
G. Stedman Jones je povjesničar s marksističkim sklonostima. Čitatelj bi stoga očekivao zvonjavu prihvaćanja ideja velikog čovjeka. Međutim, autor je u mnogim dijelovima vrlo kritičan. Na primjer, on ističe da je Marx pokazao “sklonost razvoju političke ekonomije”, velika pogreška s obzirom na to kako se to područje brzo mijenja. Još uvredljivija kritika: “Grundrisse”, nedovršeni rukopis koji mnogi neomarksisti vide kao blago teorije, ima “nedostatke u temeljnim argumentima”.
G. Stedman Jones je iznimno kritičan prema dijelovima “Kapitala”. U jednom odlomku, Marx je pokušao odgovoriti na zagonetku: promjena razina ponude i potražnje objašnjava zašto cijena robe ide gore ili dolje, ali ne objašnjava zašto je ravnoteža cijena te robe ono što jest. Na primjer, zašto su jagode skuplje od jabuka?
Da bi riješio zagonetku, Marx se oslonio na “teoriju vrijednosti rada”. Pokušao je dokazati da je cijena robe određena time koliko je radno vrijeme uloženo u nju – što je pokazalo kako su radnici iskorišteni. Međutim, on je “samovoljno isključio relativnu poželjnost ili korisnost roba”, kaže g. Stedman Jones, koji bi većinu ljudi pogodio kao očito objašnjenje. Autor apelira na mnoge Marxove učenike: ako dobro proučite gusta, teorijska poglavlja “Kapitala”, bez obzira koliko se trudili, teško je izbjeći zaključak da u njemu postoji dosta gluposti.
Prava vrijednost takvog djela, u očima g. Stedmana Jonesa, leži u dokumentaciji stvarnog svakodnevnog života s kojima se suočavaju engleske radničke klase. Marx je sintetizirao “izvanredno bogatstvo statističkih podataka, službenih izvješća i komada novinskih izvješća” kako bi pokazao koliko je težak život za mnoge ljude koji žive u najnaprednijoj zemlji u svijetu. Ipak, čak i njegova empirijska istraživanja imala su nedostatke, nešto što g. Stedman Jones ističe. Nije obratio dovoljno pozornosti, na primjer, na objektivne mjere životnog standarda (kao što su stvarne plaće), koje su se 1850-ih jasno poboljšale.
Najvažniji dojam iz ove knjige je da je Marxova reputacija (barem u nekim dijelovima) kao ekonomista-filozofa bez premca, daleko precijenjena. Marx je planirao napisati “Kapital” u više svezaka. Prvi je završio. Ali kada je došlo do pisanja drugog, shvativši da će se suočiti s nepremostivim intelektualnim preprekama, pozivao se na bolest (iako se činilo sasvim sposobnim obavljati druge vrste istraživanja). Karl je bio u žiži intelektualnog razvoja 19. stoljeća. No, mit je impresivniji od stvarnosti.
Izvor: Economist, Liberal.hr
