Millennial je izraz koji označava generacije koje žive u doba brzih promjena, preciznije od kraja 80-ih do danas.
Moderna BiH kakvu poznajemo od 21.11.1995. godine, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, bila je u haosu i ruševinama te je uslijedio jedan bolan proces obnove i izgradnje. Ali danas, 23 godine kasnije, kada je kroz našu zemlju prošla sva moguća pomoć koju je međunarodna zajednica donirala, zajedno naravno, sa nevladinim organizacijama i stranim investitorima, nekako se zapitam jesmo li postali ovisni o „socijali“?
Često slušamo o crnim statistikama, nezaposlenosti, odlasku ljudi i slično, ali država sigurno nije jedan um, ovdje živi oko 4 miliona stanovnika, te je suludo zaključiti da mislimo isto. Ali, postoji nešto što se zove javna rasprava u kojoj na kafi, u prolazu, poslu ili školi ljudi razgovaraju i razmjenjuju ideje, bile one lične misli ili prepričavanje. Mediji su veliki faktor u ovoj komunikaciji i sigurno svi imamo nekoliko medija koje pratimo, u kojima se u krajnjoj liniji i susrećemo sa svim tim statistikama i vijestima. Uzevši u obzir da imamo slične izvore možemo zaključiti da neke ideje kolaju društvom više nego neke druge.
U tom duhu kolale su ideje da država treba da nam da mnogo, kako je i sama država funkcionisala dugi niz godina, te nastankom obeshrabrujuće recesije 2008. godine, narod se sjetio kako je to bilo bolje prije kad je država „davala“ sve. Sad u ovom lancu zavisnih postoje dvije karike, država koja nije bogata i stanovništvo koje vjeruje da država ima novca da ih sve zaposli. Država uzima novac od poreza i Međunarodnog monetarnog fonda kako bi obezbjedila što narod traži. Kako bi nahranila sebe i svoje čedo, država porezima pritišće poduzetnike, obrtnike, svoje radnike i strane investitore. Ali problem onih zavisnih o tuđem novcu jeste što taj novac ne cijene i neodgovorno ga troše.
Rezultat svog ovog haosa je da smo ostali iza svih država Europe po poslovanju jer opterećujemo one koji znaju i žele poslovati, a dajemo onim letargičnim i neodgovornima za njihove hirove. A kada imate sistem u kome finansirate one koji ne rade, a novac otimate od onih koji rade, onda se nemojte čuditi da u konačnici dobijete mnogo onih koji ne rade, i malo onih koji rade. I baš kao millennial, zbunjen odrastanjem i odgovornošću naša država ostaje izgubljena u crnim mislima (lošim politikama), bez jasnog raspoznavanja dobrog i lošeg (vladavine prava), dok narod prolazi kroz krizu identiteta mijenjajući lični i kolektivni.
Nazvao bih nas makroeknomskim millennialom jer makroekonomija je u konačnici odraz našeg ponašanja na većoj skali, pojednostavljenog generalizacijama, statistikama i grupisanjem. Ona se bavi velikim „igračima“ kao što su vlada i kompanije, ali i nama pojedincima koji kupujemo namirnice za ručak. Tu se uglavnom govori o velikim brojkama i agregatnoj proizvodnji, prihodima, itd. Ali ono stvarno bitno za svakog od nas, kako bismo promjenili mizernu situaciju i okolinu jeste da mijenjamo što radimo mi sami, od nezdrave javne rasprave do neodgovorne potrošnje. Tu mi možemo da napravimo razliku. Tek kada većina nas shvati koliko ove brojke ovise od nas samih, možda ćemo tad shvatiti koliko je važno da preuzmemo odgovornost.
Odgovornost je u konačnici najveći izazov i za millennialse i BiH. Pa tako njen državni aparat troši novac koji nema, plaća one koji joj ne trebaju i traži pare od onih kojima otežava da ga dobiju. Tako naše tržište ostaje otac nezahvalne djece i muž države „raspikuće“, od problema nekonkurentan čak i u regionu. Ali svijetla tačka je da sve više ljudi, mladih ljudi, shvata kako se promjenila igra od doba Jugoslavije i shvata šta je prilika interneta, te preuzima odgovornost za sebe, bez da to od nekog iz vladajuće klike očekuje.
Budući da je još rano u 2018. preporučio bih svima nama koji smo još u BiH i želimo da nam bude bolje, da odgovornost stavimo na našu listu novogodišnjih rezolucija.
