Prije nego sam počeo pisati ovaj članak, pročitao sam zanimljivu priču jedne gospođe u SAD-u koja je bila vrlo skeptična u vezi gradiva koje njeno dijete prelazi u školi i onog što ustvari njeno dijete pamti iz tog perioda. Rekla je u parafrazi kako njena djeca nisu baš naučila pisati zbog časova jezika gdje su rastavljali rečenicu na subjekat, predikat, i slično, već da su naučila pisati onda kada im je to postalo bitno za upotrebu u stvarnom životu.
Ono što mogu lično da primjetim jest da se slično desilo i sa mnom glede pisanja. Nisam naučio pisati zbog silnih objašnjenja, podvlačenja dijelova rečenice i zadaća, već zbog suštinske potrebe za pisanjem kada su se pojavile društvene mreže. Dolaskom najprije SMS-a, pa kasnije starog MSN-a, Facebooka i drugih kanala za pisanu komunikaciju postalo je itekako bitno šta pišem ali i kako to pišem.
Pisati „neznam“ je ubrzo postalo neprihvatljivo, pa sam se zapitao kako se pravilno piše negacija? Kada sam pisao nekoj osobi pazio sam da to bude što pravilnije moguće jer sam shvatio kako je moje pisanje odraz mene. Vjerovatnća da mase ljudi stvarno čitaju našu objavu je stvorila pritisak na naše pismeno izražavanje, a facebook postove, komentare i tweetove učinila pokazateljem karaktera isto koliko je fotografija pokazatelj nečijeg izgleda.
Dalje, pisanje statusa na Facebooku, opis na sliku ili pjesmu, komentar na nekom portalu, postaju kanali kojima se obraćamo moru stranaca od kojih su mnogi dali sve od sebe da diskredituju pisca na osnovu njegovih grešaka. Dugo je trebalo da većina nauči pisati pravilno, ali to je danas slučaj. Više nema mjesta lošem pisanju, a škola je bila zaslužna samo za osnove poput abecede i prvog susreta s pravilima.
Razlog ovakvom usvajanju gradiva je bila upravo ta povezanost sa stvarnim životom i ličnom koristi koju sam imao zbog pravilnog pisanja. A dok ovo sve pišem govorim samo o jeziku, koji je jedan od petnaestak predmeta kojima smo se susreli kroz osnovnu i srednju školu. Pojedini ljudi i tokom višeg obrazovanja ne znaju svrhu određene materije kojom se susreću, što im dalje otežava usvajanje gradiva i čini obrazovanje Sizifovim poslom.
Kako Platon kaže: „Znanje stečeno pod prisilom um ne zadržava.“ Ova izreka od davnina do danas ima težinu, a hiljade godina nisu uspjele adekvatno utjecati na razvoj obrazovanja. Nastavnici i škole traže pamćenje i ponavljanje, roditelji dobre ocjene, a krajnji gubitnici su oni đaci koji u procesu razmjene dobiju malo znanja za puno uloženog vremena.
Obrazovanje služi svojoj svrsi samo kada je facilitator učenja, a nailazi na otpor ondje gdje to nije. Poenta ovih observacija je da svi oni uključeni u proces, bilo učenici, profesori, poduzetnici ili organi vlasti moraju dati više od sebe da svoju ulogu u procesu iznesu najbolje što mogu. Tim putem svi rade u svom najboljem interesu i u najboljem interesu ostalih uključenih u obrazovanje. Učionica ne treba biti totalitarno okruženje gdje profesor objašnjava, a studenti negoduju, već mjesto gdje se slobodno razmjenjuju ideje, mišljenja i iskustva.
