Piše: Daniel Di Martino
U Venecueli na sceni imamo tragičnu glad i izbjegličku krizu, uprkos najvećim dokazanim rezervama nafte na planeti. Gledati to na televiziji je jedna stvar. Proživjeti put kojim socijalizam gura srednju klasu prema siromaštvu, a siromašne u glad posve je drugo iskustvo.
Iako sam imao sreću napustiti Venezuelu prije gotovo dvije godine i doći u Sjedinjene Države, nema svako priliku da napusti zemlju. Venezuela je postala najnoviji eksperiment socijalizma, a kao i svi prije, rezultirao je glađu i masovnim egzodusom.
Međutim, neki izvori pogrešno tvrde kako je kriza u Venezueli nastala zbog nižih cijena nafte i da se njena proizvodnja nafte urušila zbog lošeg upravljanja i korupcije, ističući da socijalističke politike nisu krive. Međutim, ono što ovi analitičari ne razumiju jeste da je široko rasprostranjena loša uprava i korupcija čitave industrije i zemlje moguća jedino unutar socijalizma. Samo ekonomija kojoj nedostaje slobodno formiranje cijena i konkurencija, s visokim stepenom uključenosti vlade i rigidnim propisima može imati lošu upravu i korumpiranu vlast koja dovodi do nestašice i hiperinflacije.
Problemi s Petróleos de Venezuela
Venezuela je nacionalizirala naftu 1974. godine i osnovala Petróleos de Venezuela (PDVSA) kao jedinu naftnu kompaniju u državnom vlasništvu. 1994. godine Rafael Caldera, predsjednik Venecuele tada je otvorio venecuelansku naftnu industriju za privatna ulaganja kao dio paketa slobodnotržišnih reformi. Proizvodnja nafte u Venezueli porasla je i iznosila je više od 3 miliona barela dnevno tokom 1998. godine, dok je inflacija usporena sa 100 posto na 12 posto do 2001. godine.
Međutim, od kada je Chavez postao predsjednik 1999., promijenili su se stavovi prema privatnim ulaganjima. Godine 2003., nakon štrajka PDVSA radnika, Chavez je otpustio sve radnike koji su mu se politički suprotstavljali, uključujući većinu inženjera, tehničara i rukovoditelja. To je oduzelo važan dio ljudskog kapitala naftnoj kompaniji.
Štoviše, državni socijalni programi, osmišljeni kako bi stanovništvo bio ovisno umjesto da im se pomogne pobjeći iz siromaštva, nisu mogli biti održavani prihodima PDVSA-e. I vladina inostrana intervencija za podršku kubanskom režimu i socijalističkim pokretima širom svijeta imala je dio prihoda od nafte. Slijedom toga, Chavez je odlučio konfiskovati privatne naftne kompanije koje su djelovale u zemlji. To će se kasnije pokazati kao strateška pogreška.
Međutim, PDVSA nije pružao dovoljno Chavezu, a dok je podizanje poreza uvijek nepopularno, zaduživanje, štampanje novca i smanjenje troškova održavanja nije. Stoga se PDVSA zadužio u milijardama dolara i zaustavio pravilno održavanje svoje opreme i struktura, dok je vlada preuzela apsolutnu kontrolu nad centralnom bankom i štampanjem novca za finansiranje socijalnih programa.
Od 2003. godine, PDVSA je postala najveća naftna kompanija u svijetu. Eksplozije u rafinerijama ubile su desetine ljudi, dovodeći do zatvaranja postrojenja, a rijeke su postale kontaminirane. Nedostatak održavanja, odjev mozgova, dug i zabrana privatnih ulaganja doveli su Venezuelu s vrha proizvodnje od više od 3 miliona barela dnevno krajem 1990-ih na manje od 1,5 miliona barela dnevno danas. Veći dio tog smanjenja dogodio se u posljednje tri godine, jer su problemi održavanja trebali vremena da se pokažu i da se odljev mozgova ubrza zbog hiperinflacije.
Prestanive kriviti ekonomske krize za loše upravljanje
Sada, najvažnija prijetnja državnom prihodu nafte nije odlijevanje ili ostanak mozgova, već to što su dugovi 2017. godine došli na naplatu i nisu se uspjeli podmiriti inostranim privatnim kompanijama za njihovu imovinu. To je dovelo do ključnih sudskih upada u PDVSA, prisiljavajući ga da pruži nadoknadu onima koji su oštećeni. S obzirom da PDVSA ne može platiti svoje vjerovnike, kompanije žele zaplijeniti njegove naftne pošiljke na moru, a njegove rafinerije na Karibima su u opasnosti.
Kada bi Venecuela ukinula svoje valutne kontrole i otvorila naftnu industriju, svijet bi vjerojatno svjedočio najvećem oporavku proizvodnje nafte koju je zemlja ikada vidjela.
Dok je venecuelanska ekonomska kriza bila pogoršana padom cijene nafte tokom 2014. godine, pravi razlog hiperinflacije, nestašice i niže proizvodnje sirove nafte su socijalistička politika diktatora koja je uspostavljena. Kontrola valute i cijena, pretjerani budžetski deficiti i nacionalizacija naftnih i drugih kompanija neizbježno je rezultirala lošim upravljanjem i korupcijom, budući da vladini funkcioneri nadgledaju uvoz, distribuciju hrane, isporuke nafte i sve glavne aspekte ekonomije. Štaviše, čak i u drugim državama gdje je naftna industrija u državnom vlasništvu, koje su visoko korumpirane i gdje je upravljanje loše, kao što je slučaj s Meksikom, njihovi ljudi ne pate od gladi, a njihova proizvodnja nafte ne propada baš zato što postoje privatne investicije.
Nažalost za Venezuelu, proizvodnja PDVSA-e nastavit će se smanjivati, a izvoz će se zaustaviti do sljedeće godine. Sljedeća vlada Venezuele imat će ogroman zadatak da oporavi proizvodnju. Umjesto da gleda na zastarjeli i propali model državnog iskorištavanja prirodnih resursa, Venezuela bi trebala gledati na uspješne modele proizvodnje nafte poput Sjedinjenih Država, gdje privatno vlasništvo i hidraulično fraktruriranje stvaraju proizvodnju nafte. Kad bi Venezuela ukinula svoje valutne kontrole i otvorila naftnu industriju, bilo dopuštajući privatna ulaganja ili, bolje privatizacijom PDVSA, svijet bi svjedočio najvećem oporavku proizvodnje nafte koji je zemlja ikada vidjela.
Izvor: Economics21
Preveo: Danijal Hadžović
