ČUDO OD ČOVJEKA: Godišnjica smrti Emerika Bluma, najvećeg bh. privrednika ikada!

Piše: Dino Bajramović

Zamislite jedan privredni gigant danas, sada, u ovom trenutku, 2014., i u regionu, koji ima 20.000 zaposlenih. Ima li takvih, uopšte? Ali, eto, maštamo. I zamislite generalnog direktora čija je plata dvijehiljadita po redu, odnosno da 1.999 uposlenika ima veću platu od njega. Ne, ne, ne, aktivirao se alarm na mobitelu, probudimo se.

To se moglo “dogoditi” samo Emeriku Blumu, i nikom više prije, a ni poslije njega. U novije vrijeme pogotovo, kada, zapravo, ne postoji ni preduslov za razmišljanja s početka ovog teksta. A ni Blumov Energoinvest više, nažalost, nije kao što je bio. A bio je, osamdesetih godina, sve ono što su mnogi direktori sanjali. Gigant u evropskim, svjetskim parametrima.

 

PREKO DUNAVA I SAVE, DO CRNOG MORA

“Emerik Blum je veliki čovjek, koji je dao ogroman doprinos razvoju privrede u Bosni i Hercegovini, razvoju Sarajeva. To je čovjek koji je inicirao dovođenje gasa u Sarajevo, čovjek koji je u vrijeme dok je bio sarajevski gradonačelnik insistirao na izgradnji zaobilaznice na trasi nekadašnje pruge uskog kolosijeka.

Radio je u ono predolimpijsko doba na regulaciji saobraćaja i uređenju saobraćajnica u gradu. A, Energoinvest je posebna priča”, veli Dušan Marković, dugogodišnji saradnik Emerika Bluma: “On je tvorac Energoinvesta i sve ključne odluke koje su bitne za razvoj tog preduzeća potekle su od njega.

Relativno kasno sam došao u Energoinvest, 1972., iz firme HENA. A HENA znači hemija i nafta i tu firmu smo stvarali po ugledu na INA-u. I samo što smo se konsolidovali pokrenuta je ideja da se HENA integriše sa Energoinvestom, jer stvaranje velikih privrednih sistema su bile tadašnje intencije u BiH. I tada je glavnu ulogu igrao Blum, ali i Feliks Gorski, generalni direktor HENA-e, nekadašnji ambasador Jugoslavije u Švedskoj, izuzetan čovjek.

E, ne mogu se sad baš sjetiti kada je formiran prvi Poslovodni odbor Energoinvesta, 1972., možda 1973., a ja sam bio član PO-a za oblast hemije. Da, oblast, tako se to tada zvalo. Na čelu PO-a bio je, naravno Blum, a tu su sjedili još i akademik Svetozar Zimonjić, Salko Selimović, kasnije gradonačelnik Sarajeva, potom finansijski direktor Energoinvesta, izvanredni sturčnjak Hilmija Pitić, profesor Branko Knežević…”

A da bi se formirao PO, bilo je, naravno, potrebno formirati Energoinvest. No, prije Energoinvesta i Elektroprojekt, 1951. u Sarajevu. Blum je tada imao četrdeset godina i zavidnu karijeru. Od kraja II svjetskog rata pa u tih narednih šest godina, obavljao je funkcije načelnika u Ministarstvu industrije i rudarstva BiH, direktora Elektrobiha i Elektrocentra, generalnog inženjera Generalne direkcije savezne Elektroprivrede, generalnog direktora Direkcije za elektroprivredu Vlade FNRJ, pomoćnika u Ministarstvu elektroprivrede FNRJ i predsjednika Komiteta za elektroprivredu.

“Od 1951. godine je direktor Elektroprojekta, preduzeća za projektovanje hidro, termo i elektro-energetskih postrojenja u Sarajevu. Počeo je voditi tu organizaciju kada je imala oko 70 ljudi da bi prerasla u SOUR Energoinvest koji je brojao i preko 50 hiljada radnika. Godine 1976. na čelo Energoinvesta dolazi Dragutin Kosovac, a Emerik Blum postaje član Poslovodnog odbora firme.

Od aprila 1981. godine do aprila 1983. godine Emerik Blum se nalazi na funkciji predsjednika Skupštine grada Sarajeva. Od 1983. obavljao je poslove savjetnika predsjednika Poslovodnog odbora SOUR-a Energoinvest za naučno-istraživački i razvojni rad i vršio je funkciju člana Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva.

Pored obavljanja redovnih funkcija bio je aktivan društveno-politički radnik te je kao takav biran u stalni dio Konferencije SKJ, za člana CK SK BiH, člana Upravnog odbora Savezne privredne komore, člana Odbora za nagradu AVNOJ-a, prvog predsjednika Skupštine zajednice za visoko obrazovanje BiH i dosta drugih organa i tijela u zemlji i inostranstvu”, čitamo u Monografiji Emerik Blum, koju je TKD Šahinpašić objavio 2002., a koju su uredili Muhamed Cico, Izudin Filipović, Safet Hasanbegović, Žarko Primorac i Šefik Vučijak.

Nastavljamo razgovor sa Dušanom Markovićem o njegovom prijatelju i kolegi Emeriku Blumu: “Pojavio se, u jednom trenutku, problem sa armaturama. Energoinvest je bio veliki proizvođač armatura, na lokacijama Vaso Miskin Crni i Alipašin most u Sarajevu, te u Tuzli i kasnije u Čapljini. U tom periodu poslovalo se s gubitkom i bilo je ozbiljnih razmišljanja da se armature prestanu proizvoditi.

Međutim, Blum nije dao da se o tome uopšte raspravlja. Pa je promijenio rukovodstvo Radne organizacije Armature, a pošto je dobro stajao na ruskom tržištu, taj RO se strašno brzo razvio i postao jedan od najvećih Energoinvestovih izvoznika. U drugoj polovini osamdesetih godina izvozili smo skoro 100 miliona dolara armatura godišnje, najvećim dijelom u Rusiju, a imali smo i predstavništvo u SAD-u. Najveća je to Blumova zasluga.

A kad je počela izgradnja nuklearnih elektrana u Sovjetskom Savezu, Rusi su imali problem sa materijalima za proizvodnju separatora. Separator je drugi najvažniji dio nuklearne elektrane, prvi je reaktor. I zahvaljujući, opet, Blumu, njegovim vezama najviše, uspjeli smo od Francuza dobiti te platirane čelike i u Tvornici termičkih aparata na Stupu smo počeli raditi separatore za sovjetske nuklearne elektrane.

A jedan separator, bio je težak da li 280 ili 380 tona, ne mogu se sjetiti, morao se transportovati u komadu. Prva verzija je bila da mi njih vozimo u luku Ploče, pa da ih brodom otpremimo. Vagon za transport nije mogao uraditi Vaso Miskin Crni, već Fabrika vagona iz Kraljeva. I ono što je najinteresantnije, svi su strepili od tog transporta. Međutim, Blum je ušao u lokomotivu i sa mašinovođama se vozio skroz do Ploča. Samo da pokaže kako to i nije neki veliki problem. Kasnije su separatori do SSSR-a prevoženi preko Bosanskog Šamca, i Save i Dunava, pa sve do Crnog mora. Sve je to Blum koordinirao.”

 

OSNIVANJE “COLLEGIUMA ARTISTICUMA”

Midhat Omanović je u Energoinvestu bio zaposlen od 1968. do 1998. godine. U tom preduzeću je i zaradio penziju. “Čudo od čovjeka! Emerik Blum je imao glavu k’o Cocin bubanj, što kažu kod nas u Bosni. Bio je mršav čovjek, pazio je šta jede. A pamtio je takve detalje da je to nemoguće. Koga je god Blum upoznao pamtio ga je. Naprimjer, trebam 1975. ići u Varšavu na potpisivanje ugovora.

U tom momentu bila je aktuelna prodaja mostarske glinice Poljacima. Postojao je jedan stari ugovor koji je bio štur. A drugo, cijena prodaje je bila kriminalna. Fabrika je proizvodila 280.000 tona godišnje. U prvo vrijeme trebalo je ići 75.000 tona u Poljsku, a onda i 120.000 tona, na godinu. Ja sam bio koordinator za sklapanje tog novog ugovora i imao sam puno saradnika. Svako je radio svoj dio posla, ali Blum je bio glavni.

I sad, prvo sam ja otputovao da sa Poljacima protabirim taj ugovor, a Blum će 25., ili 26. novembra doći u Varšavu da to potpiše. Govori on meni da u Ambasadi Jugoslavije u Varšavi radi Hadžić, ekonomski savjetnik. Blum je njemu jednom pokazao onu švicarsku čakiju, što ima puno detalja, i obećao da će mu je pokloniti. Prije nego što ću krenuti na put daje mi čakiju i kaže da je predam Hadžiću.

Pitam Bluma: Pa, kada ste mu to obećali, a on mi odgovara: ‘Ma, ima dv’je, tri godine'”, prisjeća se tog detalja Midhat Omanović: “Prije tog puta mi govori i da zapišem jednu adresu i da je predam Smajloviću, našem predstavniku u Varšavi. ‘Ja sam s njim razgovarao, ali ti ga podsjeti’, kaže mi. Kad, šta je? Predsjednik poljske Vlade Jaroševič došao je, ranije, u službenu posjetu Jugoslaviji, a s njim je došla i njegova supruga, koja je bila novinar.

I dok je on sjedio u Beogradu i razgovarao, ona je otišla da se skita po Jugoslaviji. Došla je i u Energoinvest, gdje ju je primio Blum. Kad je žensko u pitanju bio je veliki kavalir. A Blumova supruga je Poljakinja, Jevrejka, Matusja. Novinarka ga je pitala je li bio u Poljskoj, on joj je odgovorio da je bio samo u prolazu ali da ima namjeru doći jer posluje sa Poljacima, pa mu je ona dala vizit karticu. I Blum je došao u Varšavu, potpisao ugovor i priredio koktel u našoj Ambasadi. Došlo je dvije stotine ljudi, a mi smo mislili da će doći dvadesetak. Međutim, premijerova supruga je na koktel pozvala sve tadašnje poljske ministre, između ostalih.”

“Rođen je 7. avgusta 1911. godine u Sarajevu u radničkoj porodici. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, četiri razreda gimnazije i Srednju tehničku školu. Kao srednjoškolac opredjeljuje se za napredni omladinski pokret zbog čega i počinju policijska proganjanja. Školovanje nastavlja 1930. godine u Pragu na Visokoj tehničkoj školi. Zbog pripadnosti naprednom studentskom pokretu protjeran je iz Čehoslovačke.

Godine 1936. dobio je odobrenje za povratak u Prag gdje nastavlja studije i diplomira 1939. godine na Elektrotehničkom odsjeku. Po završetku studija radio je kao elektroinženjer u Centralnoj direkciji državnih rudarskih preduzeća u Sarajevu. Sve do juna 1941. godine kada je uhapšen i odveden u logor. Do novembra 1944. godine proveo je u logorima: Gospić, Pag, Krapaje, Jasenovac i Stara Gradiška, odakle je uspio pobjeći na oslobođenu teritoriju. Nakon oslobođenja zemlje 1945. Emerik Blum se aktivno uključuje u njenu obnovu i izgradnju. Gotovo stalno se nalazi na najisturenijim tačkama jednog novog fronta”, pročitali smo i ovo u Monografiji.

Kao što smo pročitali i tekst Nenada Radoševića, Blumovog prijatelja iz mladosti. Izdvajamo samo jedan dio: “U martu 1939. Nemci ulaze u Prag. Okupacija. Policija hapsi komuniste i njima bliske, i naravno, među njima i Imrea. Njemu nedostaju još neki ispiti kao i diplomski. Tu su češki profesori pokazali šta misle o okupaciji i teroru, koji se već u samom početku drastično najavio.

Profesori su se uputili u zatvor Pankrac, gde je Imre dao poslednje ispite i na taj način okončao svoje studije. U zatvoru nije dugo zadržavan, pušten je da napusti Prag i vrati se u Sarajevo. Pre toga se oženio svojom drugaricom Matusjom, pijanisticom. U Sarajevu smo se opet našli. Pošto sam se i ja oženio, družili smo se učetvero. Ubrzo je došlo do osnivanja Collegiuma Artisticuma u čijem smo radu učestvovali.” Uz Bluma, Collegium su osnovali i Ismet Mujezinović i Oskar Danon. A iz braka sa Matusjom, pak, Emerik ima sina Pavla.

 

TITO U “ENERGOINVESTU”

Naravno, i Oskar Danon je «našao» svoje mjesto u Monografiji. «Emerika Bluma život nije mazio. Uvjerio ga je da je sve prolazno i podložno promjenama, da ne postoji istina bez priziva i da svaka medalja ima dvije strane. Brzo je shvatio da dogmatizam koči i onemogućava napredak i da je za sve potrebno naći prave saradnike te ih izabrati po sposobnosti, a ne podobnosti. Spoznao je da u poslu treba imati smjelosti, ponekad i reskirati, a sa saradnicima se savjetovati i od njih bezrezervno primati dobre ideje.

Veliki i relativno brzi razvoj Energoinvesta Blum ne bi mogao da ostvari bez učestvovanja čitave plejade izvanrednih pojedinaca, kreatora proizvodnih programa i robnog plasmana na svjetska tržišta, ali ni bez odlučne podrške pojedinih bosanskohercegovačkih političara, koji su svjesno ‘kočili’ apetite centralnih organa bivše države», govorio je Danon. Posebnu pažnju Emerik Blum je pridavao stipendistima, pripravnicima, kao i dodatnom školovanju svojih uposlenika. Ali, samo za taj segment Blumovog djelovanja i strategije, trebalo bi nam barem pola broja Slobodne Bosne.

Treba nam ostati i malo prostora za Univerzitetsko sportsko društvo Bosna iz Sarajeva i najuspješniji klub iz te porodice, onaj košarkaški, muški. “Blum je imao nevjerovatnu radnu energiju. Sastanke je zakazivao naveče, najčešće. Zove me jednom njegova sekretarica i kaže: ‘Duško, predsjednik je sastanak zakazao u devet.’ Kako u devet, pitam je, sada je pola jedanaest. ‘U devet naveče, Duško’. Tako je bilo i jedne srijede, a ovo što ću reći važno je zbog onoga što će kasnije uslijediti.

Vi se sjećate da se nekada emitovala Sportska srijeda, pa tako i te večeri, a sastanak Poslovodnog odbora se odužio. Bili smo ljubitelji sporta, mislim većina nas, i negdje pet do osam smo se uzvrtili. Kad je to primijetio Blum nas je upitao: ‘Šta je, šta vam je?’ A Žarko Primorac, jedan od autora Monografije o Emeriku Blumu, kaže: ‘Predsjedniče, Sportska srijeda je.’ A Blum će njemu, nekada je volio malo da lane: ‘Jeb’la vas Sportska srijeda, to uopšte nije važno.’ Da bi nekoliko godina kasnije Blum počeo da se pojavljuje na košarkaškim utakmicama Bosne, i to prvo ženske ekipe. Mene su pitali: ‘Otkud Blum na utakmicama, ti si energoinvestovac?’ Nemam pojma, odgovarao sam.

Dva puta sam sjedio s njim i rekao mu kako se zove koja košarkašica. I poslije toga ga više nisam viđao na utakmicama. Kada je istekao mandat predsjedniku Univerzitetskog sportskog društva Bosna, sad se ne mogu sjetiti ko je to bio, trener KK Bosna, Boša Tanjević, za novog predsjednika je predložio Emerika Bluma», ističe Dušan Marković. Blum je, kasnije, neobično cijenio Tanjevića. Stalno je govorio da je pamatan čovjek i da utakmice Bosna dobija samo zato što igrači slušaju Tanjevića.

Jer, znao je Blum ući i u Bosninu svlačionicu na poluvremenu i slušati Tanjevićev monolog, kada niko nije smio pisnuti, pa ni veliki Mirza Delibašić Kinđe. A i Blum je šutio. «Ne znam zašto, ali mene je zvao šefe. Kaže: ‘Šefe, haj’mo kod mene.’ I samo smo pričali o Bosni. Jednom mi reče: ‘Jesi li vidio kako smo sinoć dobro igrali? Sve je to Bošina zasluga. To je tako pametan čovjek da bi mogao biti predsjednik socijalističkog saveza”, prisjeća se Dušan Marković, otac našeg najboljeg poslijeratnog košarkaša, Nenada Markovića.

U svečanoj loži na finalu Kupa šampiona u Grenobleu, 5. aprila 1979., kada je Bosna pobijedila italijanski Emerson i postala prvak Evrope, uz Emerika Bluma sjedio je upravo Dušan Marković.

Od svih priznanja i nagrada koje je Blum dobio u zemlji i inostranstvu, ovaj put izdvojićemo samo neke. Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena za hrabrost 1963., Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima iste godine. Blum je i Vitez legije časti Francuske 1974., a dobio je i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1965., te Nagradu AVNOJ-a 1970. godine. Posmrtno je odlikovan Ordenom junaka socijalističkog rada. U Monografiji smo uočili i da je Josip Broz Tito dva puta bio u posjeti Energoinvestu u Sarajevu. A Maršal nije tek tako obilazio preduzeća.

 

BOGDAN TANJEVIĆ, TVORAC EVROPSKE “BOSNE”

Sarajevski Košarkaški klub Bosna postao je 1978. prvak Jugoslavije, ali nedugo nakon proslave titule, Univerzitetsko sportsko društvo istog naziva ostalo je bez predsjednika. Tada Bogdan Boša Tanjević, trener sarajevskih košarkaša, za predsjednika USD-a predlaže Emerika Bluma. “U to vrijeme stalno se borimo. Pokušavamo da u Bosnu uvućemo što više novih, značajnih ljudi, koji su bili na funkcijama, upravo da bi imali određenu korist, u smislu, recimo, nekakve reklame, kako bi mogli da preživljavamo i da izdržavamo taj program… Koji je bio jako jeftin, ali, svejedno, para nikada nije bilo.

A Emerik Blum je za nas bio gotovo nedostižan! Mislili smo da je to prevelika sila i preznačajan čovjek da bi se uopšte mogao zainteresovati za nešto takvo. Jedan od mojih najbolji prijatelja, predsjednik Rukometnog kluba Bosna, Alija Ramić, energoinvestovac, tada mladi inženjer, bio je Blumov miljenik i imao je pravo ući u njegov kabinet. Stalno mu je donosio karte za košarkaške utakmice, ali s tim se ništa nije desilo. Mislim da prije toga sport uopšte nije ni gledao. I jednog dana se desi da se Blum pojavi na utakmici, iako nikada nije imao slobodno vrijeme.

Gledam s klupe kako čovjek ulazi u Veliku dvoranu Skenderije i rekoh: Evo ga! Igramo protiv Cibone i tu utakmicu ćemo sigurno dobiti. Naravno, u utakmicu ulazimo s rešpektom, ali moramo odigrati solidno, ne najbolje, da bi pobijedili. No, utakmica, nažalost, ide lošim tokom, a Mirza Delibašić igra jednu od najslabijih utakmica. I siluje, siluje, siluje, a mi stalno gubimo. Ali, kako se to već dešava, Mirza pogodi dvije zadnje lopte, od minus jedan na plus tri, i mi dobijemo utakmicu.

Nasekiran sam, ali čekam naredni dan da ga maltretiram. Penjem se uz stepenište i idem prema recepciji, kad vidim Bluma kako s članovima naše uprave i velikim rukovodiocima sjedi u Klubu sportista. Prišao sam stolu, pozdravio: Dobar dan, drugovi, sjeo na stolicu i šutio. Samo sam šutio, k’o seoska mlada, impresioniran prisustvom Emerika Bluma. Glavnu riječ, kao i obično, vodi Uglješa Uzelac, uvijek najšarmantniji i najduhovitiji, koji kao bivši košarkaš društvu tumači šta se to dešavalo u utakmici između Bosne i Cibone, i šta bi on uradio da je bio na Mirzinom mjestu.

‘Ja je nikome ne bih dao.’ Ko biva, loptu. Svi slušaju, a ja i dalje šutim, neću da mu protivrječim. Kad u jednom trenutku Blum se obraća meni: ‘Druže Tanjeviću, mogu li Vam postaviti jedno pitanje?’ Ja frapiran, u čudu što se meni obraća, kažem: Izvolite, druže Blum. A on pita: ‘Šta mislite, ne bi li Vam smetalo malo kohezije u igri?’ To me, dakle, pita čovjek koji je prvi put vidio jednu košarkašku utakmicu”, veli Tanjević. Jeste, prije toga, ali žensku košarkašku utakmicu. Uglavnom, Blum je «ušao» u Bosnu, a sve ostalo je istorija, historija i povijest.

Četiri godine prije svoje smrti, urednicima Monografije o Emeriku Blumu govorio je i Abdurezak Abduzaimović, jedan od najvažnijih Energoinvestovih inženjera u bogatoj istoriji ovog privrednog kolektiva. “S obzirom da mi je Emerik Blum bio rukovodilac od davne 1949. u Saveznom ministarstvu elektroprivrede u Beogradu, zatim od formiranja Elektroprojekta, odnosno Energoinvesta pa sve do njegovog odlaska sa dužnosti čelnog čovjeka firme 1976., mogao bih navesti veoma mnogo detalja i događaja koji vjerno odslikavaju njegovu ličnost.

Ipak, opredijelio sam se samo za ovaj. Sjećam se kada smo prvi put u novom paviljonu Energoinvesta na Zagrebačkom sajmu predstavili šta je to inženjering. Kada smo dobili protokol otvaranja Sajma u njemu nije navedeno da će naš paviljon posjetiti predsjednik Tito. Blum je nakon tog saznanja bio dosta depresivan, jer je ideja inženjeringa bila njegova i već realizirana na nekoliko projekata.

Stajao sam sa Perom Razlogom na ulazu u naš paviljon i posmatrali smo Titovu pratnju i njihovo kretanje. Svi novinari i fotoreporteri prošli su mimo našeg paviljona i uputili se ka paviljonu SAD-a. Međutim, Tito vidjevši naš paviljon uputi se prvo nama. Brzo smo pozvali Bluma kojeg je Tito pri susretu zagrlio te nakon razgledanja izložbe rekao Blumu da samo nastavi zacrtanim putem. Bilo je to iznenađenje za Đuru Pucara i rukovodstvo BiH koji su to ljeto inače imali izvjesnih nesporazuma sa Blumom.”

Emerik Blum je 1974 godine odlikovan titulom Viteza Legije časti Francuske. Jedna od ulica na sarajevskoj Grbavici nosi njegovo ime, a postavljena mu je i bista ispred zgrade “Energoinvesta”. Emerika Bluma je ugledni list Financial Times opisao kao “oličenje socijalističke poslovnosti”.

 

 

Tekst je objavljen 24.6.2014., u sedmičniku Slobodna Bosna.

 

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *