Socijalna država mora biti reformirana kako bi se nosila sa starenjem stanovništva i imigracijom.
Prema mitologiji i ljevice i desnice, socijalna država je djelo socijalizma. Ipak, intelektualna tradicija kojoj najviše duguje jeste upravo liberalizam. Arhitekt britanske verzije socijalne države, William Beveridge, nije želio koristiti vlast države samo zbog sebe. Htio je pružiti ljudima sigurnost da bi unaprijedili živote koje su izabrali. I liberalni reformatori vjerovali su kako bi osiguranjem ljudi od nekih rizika kreativnog uništenja, socijalna država poduprla demokratsku podršku slobodnim tržištima.
U desetljećima od kada je Beveridge objavio svoj temeljni izvještaj 1942., socijalne države su se proširile, narasle, postale složenije i često manje popularne . Ova promjena ima mnogo uzroka. Ali jedan od glavnih je što su socijalne države uglavnom odstupile od liberalnih načela koja su ih podupirala. Ta se načela moraju obnoviti.
Kako zemlje postaju bogatije, imaju tendenciju da troše veće udjele nacionalnog dohotka na javne usluge i koristi. Potrošnja na “socijalnu zaštitu”, kao što su penzije, osiguranje za nezaposlene i pomoć ljudima kojima teško ide, porasla je od prosječno oko 5% BDP-a u bogatim zemljama 1960. do 20% danas. Uključite u to i potrošnju na zdravlje i obrazovanje, a ti procenti su otprilike dvostruki. Za neke, visok nivo tih socijalnih država dovoljan je sam po sebi za reformu.
Ali ono što socijalnu državu sačinjava možda je važnije od njene veličine. Treba nastojati omogućiti pojedincima da donose vlastite izbore, bilo kroz podršku roditeljima da se vrate na posao kao u Skandinaviji, lične budžete za osobe s invaliditetom da biraju vlastitu opskrbu kao u Engleskoj ili račune za učenje u Singapuru, tako da nezaposleni mogu stjecati nove vještine.
Svako treba imati dovoljno za život. Mnogi od onih koji napuštaju tržište rada ili koji rade u koncertnoj ekonomiji, bore se da prežive. I prečesto, pomoć siromašnima dolazi na načine koji su okrutni, neučinkoviti, paternalistički ili složeni. U nekim bogatim zemljama, nezaposleni se suočavaju s graničnim poreznim stopama od preko 80% kada započinju posao zbog gubitka naknada.
Bilo koja reforma socijalne pomoće podrazumijeva kompromise između troška sistema i njegovih učinaka na siromaštvo i poticaja za rad. Ni jedna shema nije savršena. No dobra je osnova negativni porez na dohodak koji subvencionira radnike ispod praga minimalne zarade, a oporezuje one iznad nje. Negativni porez na dohodak može se kombinirati s minimalnim dohotkom za sve. To je relativno jednostavan i učinkovit način ciljanja siromaštva, a istovremeno zadržava poticaje za rad, sve dok porezna stopa nije previsoka.
Reforma, međutim, zahtijeva i poduzimanje dvaju izazova koji nisu uzrokovali puno zabrinutosti Beveridgea. Prvi je starenje. Predviđa se da će omjer radno sposobnih ljudi i penzionera u bogatim zemljama pasti s oko četiri na jedan u 2015. na dva do jedan do 2050. I dok zemlje stare, socijalna potrošnja postaje pristranija prema starijima. Da bi se ublažila rastuća međugeneracijska nejednakost, imalo bi smisla smanjiti prekomjerne pogodnosti za starije osobe i kontinuirano podizati dob za penzionisanje.
Odbijanje nesretnika
Drugi je izazov imigracija. Širom Europe, “šovinizam socijalne države” je u porastu. On podupire velikodušnu socijalnu državu za siromašnije, rođene u zemlji, ali ne i imigrante. Populisti tvrde da, ako migrantima iz siromašnih zemalja bude dozvoljeno da slobodno useljavaju u bogate, bankrotirati će socijalnu državu. Drugi tvrde da liberalne migracijske politike ovise o ograničavanju pristupa: treba izgraditi zid oko države blagostanja, a ne zemlje. Ankete sugeriraju da mali broj rođenih Evropljana želi uskratiti novopridošlicama brz pristup zdravstvenoj zaštiti i školama za njihovu djecu. No, možda su potrebna neka ograničenja za novčane naknade, poput onih koji su već na snazi u Americi i Danskoj.
Kao što su liberali poput Beveridgea shvatili, najbolji način da se osigura podrška slobodnim tržištima je da se ljudima omogući veća uloga u njima. Država blagostanja mora se promatrati kao više od obezbjeđivanja cipela i supe za siromašne i sigurnosti u starosti. U demokratskom društvu ona je također ključan argument za kapitalizam.
Izvor: The Economist
Prevod: Danijal Hadžović
