Da li je liberalizam mrtav?

Pišu: Daniel H Cole i Aurelian Craiutu

 Savremene demokratske vlade zasnivaju se na liberalnim principima koji imaju za cilj stvaranje osnove za pravično i pravedno društvo. Liberalizam se pojavio kao reakcija protiv apsolutne moći, a u korist individualne autonomije zaštićene slobodom savjesti i vladavinom prava. Kao što je politička teoretičarka Judith Shklar napisala u „Political Thought and Political Thinkers“ (1998): “Najdublja osnova liberalizma je … u uvjerenju najranijih branitelja tolerancije, rođenim u užasu, da je okrutnost apsolutno zlo, oružje protiv Boga i čovječanstva “. Zbog toga liberalni principi uključuju, između ostalog, ograničenu vladu pod vladavinom prava, sa individualnim pravima koja se mogu izvršiti protiv vlade.

Liberalna društva nisu uvijek ispunjavala ove principe, koji su u nekim aspektima uvijek aspirativni. Ali ne može se poreći da su politička društva zasnovana na liberalnim principima bila uspješnija, prema skoro svakom mjerilu, od režima koji su više autoritarni, komunitarni ili sektaški.

Zbog čega onda danas, toliko često čitamo da je liberalizam u krizi, neuspješan ili da je već mrtav? Naučnici i komentatori različitih ideoloških uvjerenja su prezauzeti potpisivanjem čitulja i objavljivanjem posmrtnica liberalizmu, počesto bez pokušaja da objasne šta podrazumjevaju pod terminom liberalizma. Neki tvrde da liberalizam nije uspio da ispuni  sopstvena obećanja. Drugi tvrde da je postao nerelevantan upravo zato što je uspješno izgradio slobodno društvo, ali na navodno opasnim temeljima, kao što su individualna autonomija, neutralnost u odnosu na dobar život i slobodno tržište. Ovi kritičari se možda međusobno razlikuju, ali se svi slažu u tome da liberalizam više ne može da riješi naše duboke socijalne, kulturne, političke i ekonomske probleme te da je postao “neodrživ”.

Nije slučajno da svi ovi kritičari žive, pišu i objavljuju u liberalnim zemljama. Oni dokazuju jednu od najuspješnijih karakteristika liberalizma jednostavno time što uzimaju učešće u esencijalno liberalnom poduhvatu dijaloga i neslaganju pod ustavnim zaštitama (uz liberalna ograničenja ). Liberalne države su, u stvari, jedine države u kojima stvarna konkurencija za moć i neslaganje nije samo dopuštena već je i podstaknuta. Niko ko živi u totalitarnom društvu nije imao luksuz proglašavanja liberalizma, a kamoli totalitarizma, mrtvim. Ipak, pesimizam kritičara liberalizma se čini razumnim, s obzirom na trenutnu depresivnu političku klimu u kojoj dominiraju strahovi od ponovnog pojavljivanja nacionalističkog populizma oživljenog u Brexitu i retorici i politici koju vode lideri kao što je Donald Trump u Sjedinjenim Državama , Vladimir Putin u Rusiji i Viktor Orban u Mađarskoj.

Pa ipak, predviđanja neizbježne smrti liberalizma teško da su novost. Naučnici i državnici proglašavaju liberalizam mrtvim ili u dubokoj krizi najmanje vijek i po. No pregled mnogih pogibija liberalizma možda može da nas nešto nauči o tome šta se zapravo danas dešava u svijetu.

Članak iz izdanja Blackwoodovog Edinburg Magazina iz februara 1900. Proglasio je liberalizam mrtvim, ne misleći samo na Liberalnu partiju Velike Britanije, već i na liberalizam kao političku teoriju. Anonimni autor označio je liberalizam suvišnim i “filozofskim kopiletom”. “U  cjelini”, zaključio je konzervativni autor, “dobro je znati da je liberalizam mrtav.”

Te iste godine, na drugoj obali Atlantika, Edwin Godkin, osnivač i urednik nedjeljnika The Nation, u očajanju je pisao o “pomračenju liberalizma” u SAD-u, od strane novog “nacionalizma pohlepe”. “Deklaracija o nezavisnosti više ne izaziva entuzijazam”, napisao je, “to je neprijatan instrument koji zahtjeva objašnjenje”. Godkin je smatrao da je liberalni američki ustav u raskoraku sa novim anti-liberalnim zeitgeistom.

Godine 1906. desničarski cionist Vladimir (Ze’ev) Jabotinski napisao je “Homo Homini Lupus”, članak koji je objavio da je liberalizam mrtav jer je liberalizam samo utopijski san. On je liberalizam opisao kao “širok pojam, nejasan zbog svoje sveobuhvatne prirode” – ništa osim “san o redu i pravdi bez nasilja, univerzalni san satkan od saosjećanja, tolerancije, vjerovanja u osnovnu dobrotu i pravednost čovjeka.“ Po Jabotinskom, bolje je raskrstiti s svim tim i prihvatiti stvarnost netolerantne i nasilne ljudske prirode.

Ni evropski anti-liberali ni engleski konzervativci nisu bili angažovani u racionalnim analizama liberalizma i liberalnih institucija. Umjesto toga, oni su oštrili sjekire za borbu protiv liberalizma i njegovih institucija, koje su smatrali preprekama za ostvarenje vlastitih političkih planova. Istovremeno, mnogi liberali su se plašili za budućnost liberalizma. Kada su Friedrich von Hayek i Karl Popper odlučili da napišu, „Put u ropstvo“ (1944) i „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ (1945), raspoloženje među braniteljima liberalizma bilo je sumorno. Izgledi za dugoročno preživljavanje liberalizma su bili slabi.

Čak i nakon poraza nacizma u Drugom svjetskom ratu – pobjede za liberalizam na zapadu, ali i trijumfa komunizma u istočnoj i srednjoj Evropi – posmrtnice za liberalizam su i dalje pisane sa iznenađujućom regularnošću. U svojoj knjizi „Nixon Agonistes“ (1969), liberalni istoričar Garry Wills proglasio je liberalizam mrtvim, uprkos tome što napominje da je njegovo “istorijsko dostignuće … odlično”. Prema Willsu, liberalizam je ubio Richard Nixon. Prilično predvidlivo, komentatori kao što je Wills, koji su naginjali ka Demokratskoj stranci, optužuju republikanske političare da ubijaju liberalizam, dok konzervativni analitičari iste optužbe upućuju demokratima. Kada je 2011. godine R. Emmett Tirrell, Jr, osnivač i urednik magazina „The American Spectator“, proglasio “Smrt liberalizma”, on nije vidovito predvidio dolazak trumpizma, već́ je osuđivao administraciju Baraka Obame.

Trumpova kampanja i postizborna retorika, zajedno sa implicitnim nativizmom Brexita, izbor neliberalnih vlada u Mađarskoj i Poljskoj, koje imaju namjeru uništiti izbornu i političku konkurenciju, te neuspjeh Arapskog proljeća, povećali su ulog i intenzitet debate. Neki novinari i naučnici izjavili su da je naš svijet u haosu i da je vrijeme da se o njemu razmišlja ispočetka. Neki su otišli toliko daleko da su izjavili da je liberalizam još jednom umro ili umire  i da, kao rezultat toga, mora biti zamijenjen novom doktrinom.

Američki konzervativac (The American Conservative) objavio je u januaru ove godine  “Najava smrti klasičnog liberalizma”, pregled knjige Zašto liberalizam nije uspeo? (Why Liberalism Failed, 2018) Patrika Deneena, koja je veoma kritična prema neuspjesima liberalizma. Mjesec dana kasnije, članak u Atlantiku je pitao “Šta to ubija liberalizam?”  U međuvremenu, politikolozi pokušavaju da objasne kako “demokratije umiru” i rasvijetle uzroke “demokratske dekonsolidacije”. Suočeni sa usporenim tempom ekonomskog rasta, novinari kao što je Edward Luce analiziraju je “povlačenje zapadnog liberalizma”, nudeći mračnu dijagnozu njegovog trenutnog stanja. Pišući u Njujorkeru  prošlog marta, Adam Gopnik se zapitao da li se liberali jednostavno nalaze na pogrešnoj strani istorije jer “ilibelizam” može biti “trajna činjenica života”.

Intelektualna privlačnost ugroženosti liberalizma mora biti ogromna ako se liberalizam tako često proglašava mrtvim.

Teško je razumjeti šta sve ove izjave predstavljaju, neke od njih više retoričke od drugih. Na um pada kliše, “teza o ugroženosti” koju je skovao ekonomista Albert Hirschman. U “Retorici reakcije” (1991), Hirschman je analizirao tvrdnje kako mnoge reforme sprovedene od strane vlade ugrožavaju liberalne institucije i individualnu slobodu. Napisao je dva pronicljiva zapažanja o ovoj tezi: (1) proročanstva su tačna – osim kada nisu; i (2) pošto učestalost takvih izjava znatno premašuje ono što se dešava “u prirodi”, mora postojati neka inherentna intelektualna privlačnost (i korist) u promovisanju različitih verzija “teze o ugroženosti”.

Jedan od Hirschmanovih istorijskih primjera uključivao je predviđanja da će Reformski Akt iz 1832. godine, koji je izmijenio izborni sistema Engleske i Akt o reformi iz 1867. godine koji je proširio pravo glasa na mnoge muškarce iz radničke klase, rezultirati “smrću slobode” u Engleskoj. Naravno, nije se desilo ništa slično. Zaista, sama ideja da je izuzimanje muških pripadnika radničke klase iz glasačkog tijela neophodno za zaštitu liberalizma danas izgleda paradoksalno, ako ne i kontradiktorno.

Intelektualna privlačnost ideje o ugroženosti liberalizma mora biti ogromna čim je liberalizam tako često proglašavan mrtvim. Izvršili smo Google Books Ngram analizu, koja grafičkim putem predstavlja broj knjiga koje sadrže određenu riječ ili frazu kao procenat od svih knjiga u kolekciji Google-a, u kojoj se trenutno nalazi više od 30 miliona tomova. (Ne tvrdimo da Ngram analiza predstavlja potpunu ili potpuno tačnu predstavu frekvencije publikacije, nismo testirali alternativne pojmove za pretraživanje, kao što je “liberalizam je mrtav” ili “liberalizam umire”. Štaviše, Google Ngrama analiza ne obuhvata mnoge novinarske članke). Prema ovim analizama, liberalizam je prvi put umro krajem 1870-ih godina (iako je, prema Hirschman-u, proglašeno da umire još 1830-ih godina), ponovo je umro  na prelasku u 20. vijek, i skoro neprestano umire od 1920. godine.

Kao što grafikon ilustruje, komunizam je čak i “mrtviji” (takoreći) nego liberalizam, prema procentu knjiga u Googleovoj kolekciji koja sadrži frazu “smrt komunizma”. Međutim, autori su počeli da ga proglašavaju mrtvim tek neposredno prije njegove stvarne smrti. Nasuprot tome, liberalizam je konstantno proglašavan mrtvim u proteklih 150 godina, iako još uvijek nije umro. Fašizam je takođe redovno proglašavan mrtvim skoro od kada je nastao 1920-ih godina, ali na znatno nižoj frekvenciji nego liberalizam. Neko vrijeme, fašizam je zapravo izgledao kao na samrti, ako ne i zapravo mrtav, širom Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike.

Google knjige nisu mogle da kreiraju Ngram grafike za fraze “smrt konzervativizma” ili “smrt autoritarizma”, što znači da se te fraze ne pojavljuju u dovoljnom broju knjiga objavljenih između 1860. i 2008. godine da se registruju čak i kao mali dio od 1 procenta od svih knjiga objavljenih tokom tog 148-godišnjeg perioda. Jedva da je iko proglašavao smrt autoritarizma (prema posebnoj pretrazi Google Scholar), podržavajući Gopnikovu ideju da ilibelizam može jednostavno biti trajna činjenica života. Smrt konzervativizma proglašavan je, iako vrlo rijetko. Kako to onda da autoritarizam naizgled nikad ne umire (kao politička teorija), konzervativizam umire vrlo rijetko, ali je liberalizam proglašavan mrtvim često i uporno?

Danas “novi” liberali kritikuju ”neoliberalizam” kao uzrok rastuće nejednakosti i opadajuće društvene pokretljivosti.

Možemo ponuditi neke probne hipoteze. Prvo, značenje “liberalizma” je uvijek bilo dvosmisleno. Kao što je Montesquieu napomenuo prije skoro 300 godina: “Nijedna riječ nije dobila više različitih značenja i zauzela um na toliko mnogo načina koliko sloboda”. Isto se može reći i o njoj bliskom pojmu, liberalizmu. Prema pravnom filozofu Jeremy Waldronu iz 1987. godine, “liberalizam” ne opisuje jedinstvenu, koherentnu političku teoriju, već služi kao kišobran za veliku porodicu teorija stvorenih tokom nekoliko vijekova od strane različitih autora sa različitim shvatanjima o njegovom značenju i bez ikakvih namera da se stvori potpuno razvijen sistem upravljanja.

Ime “liberalizam” se koristi da opiše sisteme upravljanja kao što su “laissez-faire” francuskih fiziokrata , libertarijanska “država kao noćni čuvar”, “New Deal” Franklina Roosevelta, zakonska država njemačkih Ordoliberala, uključujući Waltera Euckena i Wilhelma Ropkea i “veliko društvo” Lindona Johnsona. Danas, “novi” liberali kritikuju “neoliberalizam” kao uzrok povećanja nejednakosti i smanjenja društvene mobilnosti. Istovremeno, “klasični” liberali osuđuju ekscese socijalne države blagostanja zbog njenih posljedica po individualnu slobodu i zbog stvaranja zavisnosti od države.

Postavlja se pitanje, koliko vrsta liberalizma postoji? U svojoj fascinantnoj i idiosinkratičnoj knjizi “Liberalizam: Stari i novi” (1991), brazilski diplomata i filozof J. G. Merquior identifikovao je skoro 30 različitih vrsta liberalizma (bez sumnje, sa značajnim preklapanjem između njih) na manje od 140 stranica. Evo spiska Merquiorovih podvrsta liberalizma:

Merquior je koristio ove opise kako bi razlikovao kako su različiti liberalni mislioci osmišljali liberalizam. Sa takvom unutrašnjom raznolikošću, moguće je da jedan oblik liberalizma može “umrijeti” ili nestati bez impliciranja smrti cijelog tijela liberalnih teorija. Na primjer, država blagostanja bi mogla biti razrušena, ali bi mogle opstati ustavna vladavina prava, ekonomski sistem slobodnog tržišta, međunarodna slobodna trgovina i individualne slobode izbora, udruživanja i govora. Neki neoliberali (uključujući i sljedbenike Hayeka i Ludwiga von Misesa) sigurno bi pozdravili značajno smanjenje veličine države blagostanja kao blagodat za sam liberalizam. Drugi progresivni liberali (slijedeći ideje Leonarda Hobhousea, Johna Deweya ili Amartya Sena, na primjer) možda bi to smatrali ozbiljnom preprekom za “moderni” liberalizam. Michel Foucault možda nije toliko volio klasični liberalizam, ali je prema kraju svog života izgleda, imao pozitivan odnos prema ordoliberalizmu. Na kraju, liberalizam bi, u širem smislu, opstao.

Problem svima koji proglašavaju smrt liberalizma jeste to što on nema samo jedan, već nekoliko stubova i dimenzija: pravnu, političku, ekonomsku i moralnu (ili religioznu). Slabljenje ili nestanak jednog ili dva liberalna stuba ili principa ne bi bilo dovoljno da se liberalizam kao cjelina proglasi mrtvim. Na primjer, može se izraziti skepticizam prema ključnim liberalnim principima kao što su obaveze prema individualnom djelovanju i individualnom izboru, istovremeno zadržavajući posvećenost slobodi izražavanja. U istom smislu, neko bi mogao biti skeptičan prema nereguliranim tržištima ili trgovini, ali prihvatiti druge bitne karakteristike liberalizma kao što su jednakost pred zakonom, sigurnost imovinskih prava i sloboda ugovaranja. Liberalizam ne zahtijeva otvorene granice, već se suprotstavlja ograničenjima imigracije zasnovanim isključivo na tome kako izgledaju potencijalni imigranti, odakle dolaze, koji jezik govore ili zbog njihove vjerske preferencije.

Liberali se ne slažu, često glasno, jedni s drugima o tome koliko bi slobodno trebalo biti slobodno tržište i trgovina – teško da iko misli da ih uopšte ne treba regulisati ili da ih centralno planiraju samopostavljeni stručnjaci. Oni se takođe razlikuju oko toga koliko snažno treba zaštititi imovinska prava u odnosu na konkurentske interese i generalno oko veličine, opsega i nametnutosti “vlade”. Ova neslaganja su i sama simbol unutrašnje raznolikosti i složenosti liberalizma.

Postoje, međutim, neki fundamentalni principi oko kojih se slažu gotovo svi liberali. Na primjer, oni se slažu da su individualna poboljšanja i društveni napredak mogući kultivacijom onoga što je Adam Smith 1759. godine nazvao “moralnim osjećanjima” i primjenom razuma na dokaze u skladu sa naučnim metodom. Oni vjeruju da su institucionalne strukture – ustavna i zakonska pravila i politike koje društvo uspostavlja – uvijek eksperimenti. I oni se pridržavaju (iako ne uvijek dovoljno) kontra-ideološke poniznosti zasnovane na brutalnoj činjenici ljudske pogrešnosti. Ova moderirajuća karakteristika liberalizma, koja se vezuje sa Popperom, od suštinskog je značaja jer zahteva od liberala, za razliku od teokratskih i drugih ideologa, da njeguju dijalog i ozbiljno tretiraju politička i druga neslaganja, bez osjećaja superiorne pravičnosti i uz poštovanje suprotstavljenih stavova (pod pretpostavkom da je tolerancija uzajamna).

Savremena liberalna društva su najbolji politički sistemi koje smo mi kao pogrešiva vrsta uspjeli da stvorimo

Kao takav, liberalizam stvara veliki šator pod koji staju mnoge različite koncepcije “dobrog života”, u skladu sa svojom posvećenošću individualnom izboru. Neki su ovu osobinu vidjeli kao slabost liberalizma. Španski filozof Jose Ortega y Gasset nije mogao više da se ne slaže. Pišući u trenutku kada je smrt liberalizma već bila široko proglašena u zapadnom svijetu, on je tvrdio u “The Revolt of the Masses” (1930) da se liberalizam najbolje definiše kao “vrhovni oblik velikodušnosti”. U liberalnim režimima, on je tvrdio, većina, koja ima silu na svojoj strani, priznaje slabijim manjinama pravo na život pod sopstvenim uslovima, najavljujući odlučnost da podjeli postojanje sa onima – i poštuje ih –  koji imaju drugačiji pogled na to šta je dobro društvo.

Da takva “velikodušnost” može biti izvor stvarne snage potvrđuju stvarni uspjesi liberalizma. Kasnije u njegovom životu, Popper, samoproklamovani liberalni “optimista”, naveo je nekoliko liberalnih dostignuća kao nesporne činjenice.U u jednom drugom trenutku,  na drugom mjestu, on je istakao 1986. godine, da ljudska bića nisu bila nigdje više vrednovana, kao pojedinci, nego u liberalnim društvima: “Nikada ranije nisu njihova ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, bili tako poštovani i nikad ranije nisu toliko bili brojni, ljudi spremni da podnesu velike žrtve za druge, posebno za one koji su manje srećni od njih.

Popper nije bio dr. Pangloss. Nije vjerovao da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Niti je previđao društvene probleme koji postoje u liberalnim društvima. Ali on je cijenio to što su moderna liberalna društva najbolji politički sistemi koje smo uspjeli napraviti. Vjerovao je da takva društva stvaraju najbolje uslove za individualni razvoj i društveni napredak. Nasuprot tome, on je bio duboko skeptičan prema utopijskim tvrdnjama zasnovanim na vjerovanjima u čovječju perfektnost. Čak i u liberalnim društvima, Popper zapaža, moć́ korumpira, državni službenici ponekad se ponašaju kao “državne gazde”, a “džepni diktatori” i dalje ostaju. Bez obzira na to, u cijelom liberalnom i slobodnom svijetu mnoga “najveća zla” života, uključujući ropstvo, užasno siromaštvo, nezaposlenost, zakonom propisane rasne i klasne razlike i vjerska diskriminacija su eliminisani ili u velikoj mjeri umanjeni.

Popper je promovisao liberalizam pola decenije prije pada gvozdene zavjese u istočnoj i centralnoj Evropi. Milioni iz tog regiona tada su liberalizam posmatrali kao glavnu nadu za svoje zemlje, obećavajući im prije svega individualnu slobodu uz ekonomski prosperitet. Nagli kolaps komunističkih režima je zapravo bio izuzetan uspjeh za liberalizam. Ali samo liberalizam u najširem smislu je trijumfovao 1989. godine. Jer liberalizam nije intelektualno rigorozan sistem, manifestovan u jednoj institucionalnoj formi. To je, kao što je politički teoretičar Alan Ryan rekao u “The Making of Modern Liberalism” (2012), donekle “neugodan i intelektualno nespretan sistem” čija dostignuća nikad ne mogu biti više nego dvosmislena i ambivalentna.

Sam uspeh je veoma dvosmislen koncept koji zavisi od mnogo faktora. Bilo bi neprikladno da članovi liberalnog društava ikada očekuju više od djelimičnog uspjeha. S obzirom na to što je Immanuel Kant 1784. godine nazvao “ukrivljeno drvo čovječanstva”, ambicije i nade liberalizma će uvijek prevazilaziti njegova stvarna dostignuća. Osim toga, liberalno demokratskim društvima urođena je nestabilnost i nesavršenost, dijelom zbog konfliktnih zahtjeva liberalizma kako za individualnom autonomijom tako i za većom jednakošću. Zahvaljujući toj urođenoj tenziji, liberalizam nosi sjeme sopstvenog razaranja.

Istovremeno, možda bi bilo kratkovidno gledati na navodne neuspjehe liberalizma kao nešto više od djelimičnih i privremenih. Čak i ako liberalizam ne obezbjedi telos ili vrhunsko dobro prema kome treba da stremimo, on nam pomaže da izbjegnemo veća zla, od kojih su najznačajniji surovost i strah koji ona ispiriše. Kao što nas podsjeća Ortega y Gasset, nije neznatan uspjeh to što “je ljudska vrsta stigla do tako plemenitog, tako paradoksalnog, tako rafiniranog” tokom dugačke istorije obilježenog krvoprolićem, netolerancijom i nasiljem. Ali, takođe je napomenuo da je takav stav često “previše komplikovan i složen da bi pustio duboko korijenje”. Francuski filozof Raymond Aron je bio u pravu kada je 1978. godine napisao da liberalizam nije „filozofija za nježne duše”. Prema riječima Poppera, liberali imaju dužnost da očuvaju liberalizam kroz netrpeljivost prema netolerantnim neprijateljima. Oni uvijek moraju biti na oprezu protiv onih koji bi pokušali da podrivaju liberalne vrijednosti i prakse korištenjem liberalnih institucija. 

I pored svog napretka, liberalizam je nerazdvojiv od sumnji koje osjećamo u vezi s njim

Na kraju, liberalizam ne obećava ni ne donosi gotova rješenja za naše probleme. To nije skraćenica za univerzalno blaženstvo niti sinonim za utopiju. Skromnije, on nastoji da ograniči političku moć i omogućava pojedincima, samim ili u dobrovoljnim udruženjima, da slobodno eksperimentišu u različitim sferama života. Kada ne uspijemo, što neizbježno moramo, liberalne institucije nam dozvoljavaju da naučimo iz političkih propusta i ostvarimo postepeni napredak. Ova sposobnost učenja na greškama istovremeno predstavlja garanciju za određeni napredak i izvor trajnog nezadovoljstva. Nezadovoljstvo odražava inherentnu krhkost liberalizma. Ali kritičari i pristalice podjednako podcjenjuju adaptivnu otpornost i uspjeh liberalizma.

Slučaj Sjedinjenih Država je poučan u ovom pogledu, kako zbog njihovih dostignuća tako i zbog borbe koja ih je pratila. Amandmani 18. i 21. američkog Ustava završili su neslavnu istoriju Prohibicije, najvećeg eksperimenta u američkoj istoriji. Amandmani 13., 14. i 15. služe kao konstantna podsjećanja na dugotrajne i duboko ukorijenjene moralne i institucionalne propuste. Danas, svako ko tvrdi da je zemlja manje liberalna kao posljedica okončanja ropstva i dodjeljivanja građanskih prava Afroamerikancima, kao i ženama i indijanskim stanovnicima, s pravom bi bio ostrakizovan – ne zbog toga što je “politički nekorektan” (iako „politički korektnost ” predstavlja značajan problem za liberalna društva), već zbog držanja iliberalnih shvaćanja da su politička i pravna nejednakost prihvatljivi, a kamoli prikladna, u okviru navodno liberalnih društava.

Danas, zemlja koja bi proglasila slobodu vjeroispovijesti za hrišćane svih denominacija (ali samo hrišćane) teško bi se mogla smatrati liberalnom. Općenito, svaki pojam o individualnim pravima koji se primjenjuje samo na pojedince u jednom društvu, a isključuje druge, je nelogičan i nelegitiman. I danas, jedva da neko misli drugačije. Jedva da neko podržava obaranje presude u slučaju Brown v Board of Education koji je učinio segregaciju u školama nelegalnom ili ponovno uspostavljanje de jure segregacije ili ukidanje ženskog glasa. Svako ko bi to podržavao sa pravom bi bio ostrakizovan iz pristojnog društva. To je predstavlja izuzetnu promjenu u roku od manje od jednog vijeka i siguran je znak liberalnog napretka.

I pored svog napretka, liberalizam je nerazdvojiv od sumnji koje osjećamo u vezi s njim. Te sumnje nam pomažu da obratimo pažnju, čak i proslavimo, kritičare liberalizma, koji ukazuju na njegove stvarne nedostatke. Međutim, manje pažnje treba posvetiti glasnim prorocima smrti liberalizma, koji proglašavaju čitav liberalni projekat mrtvim ili fatalno pogrešnim. U onoj mjeri u kojoj je liberalizam usmjeren ka rješavanju problema, makar samo postepeno, moramo i dalje pretpostavljati, eksperimentirati i pobijati hipoteze u potrazi za najboljim sredstvima održavanja i poboljšanja našeg suživota na Zemlji.

Proglašavanje “smrti liberalizma” može da zazvoni alarme u medijima i pomogne prodaji knjiga, ali neće riješiti ni jedan od stvarnih problema sa kojima se suočavaju savremena liberalna društva, uključujući stvarne prijetnje liberalnim vrijednostima oko kojih se gotovo svi brinu i slažu.

Daniel H. Cole je profesor prava i javnih i ekoloških poslova na Univerzitetu Indiana u Bloomingtonu. Osnivač je Udruženja za pravno i ekonomsko pravo u Srednjem zapadu i Društva za pravo životne sredine i ekonomiju. Autor je sedam knjiga.

Aurelian Craiutu je profesor političkih nauka i vanredni profesor američkih studija na Univerzitetu Indiana u Bloomingtonu. Njegova najnovija knjiga je Faces of Moderation: The Art of Balance in the Age of Extremes (2016). Živi u Bloomingtonu.

 

Izvor: Aeon

prevod: Nikola Mojović

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *