Da bismo čitaocu olakšali razumijevanje viđenja historije kao zavjere, bit će od pomoći da na ovom mjestu definišemo neke ekonomske termine. Dva takva termina su: potrošna roba: koja se nabavlja da bi se trošila (hrana, piće, itd), i kapitalna dobra(1): sredstva koja se koriste za proizvodnju potrošne robe.
Razlika između ova dva ekonomska termina može se ilustrovati jednostavnim primjerom kakav je neko primitivno pleme u dalekoj džungli. Njihov jelovnik sastoji se, recimo, od zeca (potrošne robe), koji prvo mora da bude uhvaćen da bi mogao da bude pojeden. Plemenski lovac je brzo naučio da je zec izuzetno hitar i da je prilično teško obezbijediti dnevni obrok. Ali, koristeći svoju inteligenciju, lovac pronalazi primitivnu praćku koja će mu pomoći prilikom hvatanja potrošne robe. U momentu kada je načinio praćku, postao je kapitalista, zato što je praćka kapital: pomaže lovcu da dobije potrošnu robu. Moguće je stoga kapitalizam ovako definisati: Kapitalizam je svaki sistem koji koristi kapitalna dobra za dobijanje ili proizvodnju potrošne robe. Zapažate da su po ovoj definiciji čak i najprimitivniji sistemi kapitalistički ukoliko koriste kapitalna dobra za zadovoljenje svojih potreba u potrošnoj robi. Ako nastavimo tom logikom, onda je praćka efikasna samo ako lovac pristane da je upotrebi, a bez njegovog napora ona je beznačajan komad drveća. Praćki lovac daje svrhu samo ako je upotrebljava. Iz ovoga slijedi da stjecanje potrošne robe ne zavisi isključivo od kapitalnih dobara već i od onoga ko taj kapital koristi.
Ljudski rad je ključni sadržaj svake kapitalističke ekonomije. Bez ljudskog rada potrošna roba ne bi bila proizvedena. Ako lovac ne bi želio da obezbijedi potrebnu potrošnu robu korištenjem svog kapitalnog dobra, ostao bi gladan, kao i svi ostali koji zavise od njegovog rada. Povećanje broja saplemenika koji posjeduju kapitalna dobra, tj. praćke, ni u kom slučaju neće olakšati problem. Jedini način sricanja potrošne robe za pojedinca jeste korištenje njegovog kapitala u tu svrhu. I bez takve odluke neće se proizvesti ništa.
Osnovno kapitalističko društvo je ono, dakle, u kojem sve stvari postaju kapitalna dobra, uključujući i individualni rad svih pojedinačnih radnika koji pripadaju društvu. Pojedinac i sam postaje osnovno kapitalno dobro, jer bez njegovog rada ne bi bila proizvedena potrošna roba. Za neke, nažalost, logično proizlazi da društvo ima pravo da osigura da se taj rad obavlja u cilju proizvodnje, čak i ukoliko pojedini članovi društva ne žele da bilo šta proizvode. Sovjetski Savez je, na primjer, prisiljavao ljude (osnovna kapitalna dobra) da rade protiv svoje volje.
Sljedeći članak, iz 1974., svjedoči da je SSSR koristio prinudni rad: „Sovjetski Savez je zvanično prozvan, prema pravilima Međunarodne organizacije rada, što nije ispunio svoje obaveze i poštovao zabranu korištenja prinudnog rada (…) te obaveze proističu iz ugovora koji je Moskva ratifikovala 1965. godine, po kojem je bila obavezna da se drži međunarodnih standarda koji zabranjuju ‘prinudni ili prisilni rad u svim oblastima’. Grupa eksperata je u izveštaju istakla (…) da sovjetski zakon dozvoljava da se ‘besposličari’ kažnjavaju sa po godinu dana zatvora ili kaznom popravnog rada’, ukoliko odbiju da prihvate posao koji im se dodeli.”(2)
Pošto je svakom društvu da bi preživjelo potrebna potrošna roba, slijedi da mu je produktivni rad svih njegovih članova neophodan, ili će propasti. Postoje samo dva načina pomoću kojih se ova roba može proizvesti: ili korištenjem prinude protiv onih koji proizvode ili putem stvaranja ekonomske sredine u kojoj je pojedinac ohrabren da proizvodi maksimalnu količinu potrošne robe.
Sva kapitalistička društva brzo su otkrila da svako kapitalno dobro ima tendenciju da se, vremenom, i zbog korištenja pokvari, i da tako izgubi svoju upotrebnu vrijednost. Kada se praćka u primitivnim društvima iskrivi ili pokvari, postaje bezvrijedna. Kada se ovo dogodi, lovac mora da odbaci beskorisno kapitalno dobro i pravi zamjenu. Ali i ostala kapitalna dobra, ljudi sami, također vremenom gube svoju upotrebljivost. Zamaraju se, stare i povreduju. Postoje danas društva koja su tako odbacila umorna, stara i povređena kapitalna dobra – ljude, kao što plemenski lovci odbacuju slomljene praćke. Jedno takvo društvo je Sovjetski Savez. Rus Igor Guzenko potvrđuje sve ovo u knjizi Gvozdena zavjesa: „Lišnjeci je ruska riječ za stare i bolesne koji su postali nepotrebni (…) Kao ubijeđeni mladi komunista, nisam smatrao da je taj izraz nešto monstruozno. To mi je onda izgledalo praktično. Kao komsomolci (komunistički omladinci), mi smo došli do zaključka da kada neko postane lišnjec (istrošeno kapitalno dobro), treba da bude obavezan da svoju zemlju liši beskorisnog potrošača na taj način što mora da skupi hrabrosti i da počini samoubistvo. Takvo mišljenje je toliko ohrabrivano širom zemlje da je, čak i danas, stopa samoubistava u SSSR-u viša nego bilo gdje u svijetu.”(3)
Kakva je razlika između komunističkog sistema i kapitalističkog sistema Sjedinjenih Država? U oba se koriste iste vrste kapitalnih dobara: fabrike, željeznice i drugi faktori proizvodnje. Razlika je u vlasništvu nad ovim dobrima. U komunizmu je država vlasnik dobra, a u sistemu slobodnog preduzetništva – što je bolje ime za američki ekonomski sistem – vlasnici kapitalnih dobara su pojedinci.
Kontrola nad faktorima proizvodnje jednako je važna kao i vlasništvo. Ko je vlasnik automobila, beznačajno je ako ga vozi (kontroliše) neko drugi.
U prethodnu definiciju nije uključen jedan ekonomski sistem: sistem u kojem privatnici poseduju faktore proizvodnje, ali ih država kontroliše. Taj sistem zove se fašizam.
Možda je najpoznatiji zatvorenik fašističkog ekonomskog sistema bio titularni predsednik vlade u Italiji prije i za vreme Drugog svjetskog rata, Benito Musolini (Benito Mussolini). Pričalo se da premijer Musolini, ubijeđeni socijalista, nije želio da se suprotstavi Katoličkoj crkvi u Rimu i Papi, koji su na teritoriji Italije, jer se bojao da bi se Crkva mogla zvanično usprotiviti ekonomskom sistemu koji ne bi bio po volji crkvenoj hijerarhiji. Dobro se znalo da se Crkva dugo suprotstavljala bilo kakvom obliku socijalizma (vlasništvu i kontroli imovine od strane države), tako da je Musolini, svjestan da je kontrola jednako važna kao i vlasništvo, zatražio od Italijana da podrže kompromis koji je ponudio: fašizam, ekonomski sistem u kojem bi katoličko stanovništvo legalno posjedovalo svoju imovinu – u saglasnosti sa željom Pape i Crkve – a država bi nad njom imala kontrolu. Ta mreža je bila istovjetna kao i ona koju su bacali socijalisti: država bi, u stvari, posjedovala faktore proizvodnje putem kontrole nad njima (…) „Fašizam priznaje zakonsko pravo na privatno vlasništvo (…) Takvo vlasništvo, ipak, u praksi malo znači, jer država može da kaže vlasniku šta da proizvodi, koje cijene da odredi i šta da čini s profitom.”(4) Oni koji se zalažu da kapitalna dobra treba da budu u vlasništvu i pod kontrolom države često opravdavaju svoj stav izjavama da to čine u ime siromašnih, radnika, starih ili neke druge manjine za koju se smatra da se njen glas ne može čuti u društvu, i koja ne može biti u poziciji da posjeduje bilo kakvo kapitalno dobro.
Međutim, oni koji gube iz vida čovjekovo od Boga dato pravo na posjedovanje privatne svojine, propuštaju da vide i vezu između prava na privatnu svojinu i prava na sopstveni život. Socijalisti/komunisti su ti koji podržavaju pravo države na to da posjeduje sva kapitalna dobra. A uz to, oni podržavaju i pravo države na to da dijeli imovinu između onih koji imaju različite količine dobra. Kada ovaj proces jednom započne, država mora da odluči ko će primiti društveni višak. Iz toga logično proizlazi da država ima pravo da ograničava živote onih za koje ne smatra da su vrijedni dobijanja dijela tog viška.
Čovjek koji se mnogo zalagao da se ovaj detalj istakne bio je Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw), pisac i vodeći socijalista svoga doba. Gospodin Šo je napisao knjigu pod naslovom Vodič u socijalizam za inteligentnu ženu, u kojoj se detaljno pozabavio ovim problemom. „Jasno sam rekao da socijalizam znači jednakost prihoda ili ništa. U socijalizmu vam neće biti dozvoljeno da budete siromašni. Na silu će vas hraniti, oblačiti, dati vam krov nad glavom, učiti i zapošljavati, htjeli vi to ili ne. Ukoliko se otkrije da imate karakter i osobine vrijedne svih ovih muka, možete na fini način biti uklonjeni. Ali sve dok vam je dozvoljeno da živite, morate da živite dobro.”(5)
Socijalistička vlast će svakome dozvoliti da živi (njihovo pravo na život postaje privilegija, ali samo dok smatra da je taj pojedinac vrijedan „svih ovih muka”). No, osjeti li vlast da je vrijednost (upotrebna) nekog pojedinca opala, ona život toga pojedinca može dokrajčiti na neki neodređeni, „fini način”. Gospodin Šo je povezao ekonomsku filozofiju socijalizma sa istinom da je ljudski rad suština proizvodnje svih kapitalnih dobara, pa po njemu proizlazi da oni koji ne proizvode nemaju prava na život. Evo šta je izjavio: „Prisilni rad, sa smrću kao konačnom pobjedom, jeste kamen temeljac socijalizma.”(6)
U socijalističkom poretku pojedinac ne treba da bude slobodan i poredak nije ni napravljen da bi on bio slobodan. Karl Kaucki (Karl Kautski), jedan od vodećih teoretičara socijalizma, je napisao: „Socijalistička proizvodnja nije kompatibilna sa oslobođenjem rada, to jest sa slobodom radnika da radi kada ili kako želi. U socijalističkom društvu sve proizvodne snage bit će u rukama države i ona će biti jedini poslodavac; izbora neće biti.”(7) Dokaz da ovaj argument Kauckog može postati zvanična politika vlasti nalazimo u (nacional) socijalističkoj Njemačkoj, pred sam Drugi svjetski rat: „Nijedan njemački radnik nije mogao da promijeni posao bez odobrenja, dok je zbog neopravdanog odsustva s posla mogao da završi i u zatvoru.”(8)
Očigledno, ovaj tip vlasti nije popularan među radničkom klasom, koju, navodno, ekonomska filozofija socijalizma treba da usreći. Znači, potrebno je obmanuti radnika i natjerati ga da podrži teoriju koja je potpuno različita od socijalizma koji će radnik iskusiti onda kad socijalisti dođu na vlast. Problem je samo kako prikriti istinu od radnika.
Norman Tomas (Norman Thomas), vodeći američki socijalista i predsjednički kandidat Socijalističke partije nekih dvadesetak godina (sve do svoje smrti), izjavio je sljedeće: „Narod u Americi nikada neće svjesno usvojiti socijalizam, ali pod sloganom liberalizma, usvajat će svaki fragment socijalističkog programa, sve dok jednog dana Amerika ne postane socijalistička zemlja. A narod neće ni znati kako se to dogodilo.”(9)
Gospodin Tomas, kao dokazani socijalista, nikada nije imao uspjeha u predsjedničkoj trci, ali je, svejedno, bio veoma zadovoljan napretkom socijalizma. Amerikanci su kupovali njegove ideje, birajući druge koji se nisu identifikovali kao socijalisti, ali su podržavali ekonomske i političke ideje socijalističke partije. Tomas je napisao: „(…) ovdje, u Americi, usvojeno je više ideja koje su hvaljene ili napadane kao socijalističke nego što sam i pretpostavljao da je moguće bez pobjede socijalista na izborima.”(10) Sjedinjene Države čine pod Ajzenhauerom (Eisenhower) veći korak ka socijalizmu nego pod Ruzveltom (Roosevelt).(11) Mnogi bi se složili da je predsjednik Ruzvelt dao vlastima veću kontrolu nad faktorima proizvodnje od bilo kog drugog predsjednika, ali malo bi njih povjerovalo da je Ajzenhauer učinio i više od Ruzvelta. Predsjednički kandidat socijalista hvalio je „nesocijalistu, zagovornika slobodnog preduzetništva” Dvajta Ajzenhauera zbog njegove podrške socijalističkim programima. Ovo znači da je socijalizam bio skriven od naroda u Americi. Njega su lagali ljudi koje bismo mogli nazvati „prikrivenim socijalistima”.
Neko je nekada obmanu opisao kao „gledanje u jednom pravcu, a kretanje u drugom”. Strategija glasi: obećati narodu jednu stvar, a učiniti sasvim drugo. Nikako ne smije izaći na videlo da ti, kao kandidat za neku funkciju, podržavaš socijalizam, ili da si socijalista, čak i ako su programi za koje se zalažeš, pošto si izabran, zaista socijalistički po svojoj prirodi. I nikada ne smiješ donijeti toliko socijalizma da Amerikanci otkriju pravu prirodu igre i uklone te sa položaja. Artur Šlezinger, mlađi (Artur Schlesinger, Jr), poznati historičar iznio je program davanja socijalizma u malim dozama američkom narodu: „Ukoliko socijalizam treba da očuva demokratiju, on mora da bude postignut korak po korak, na takav način da ne razori strukturu običaja, zakona i međusobnog povjerenja (…) Izgleda da nema bitnijih prepreka u postepenom napredovanju socijalizma u Sjedinjenim Državama putem serije nju dilova…”(12) Razlog zbog kojeg socijalisti moraju da obmanjuju građane koji ne sumnjaju razjasnio je londonski Sunday Times koji je definisao socijalizam kao: „takmičenje bez nagrada, dosadu bez nade, rat bez pobjede i statistiku bez kraja.”(13)
Drugačije rečeno, većina ljudi ne želi socijalizam i ne želi da živi pod socijalističkom ekonomijom, tako da socijalisti moraju da pribegavaju varanju i obmanjivanju putem gomile neistina koje ljudima nude lažljivi političari. Zbog onih koji tjeraju mak na konac, pogledajmo ima li razlike između socijalizma i komunizma.
Odsustvo suštinskih razlika objašnjeno je ovako: „Ne postoji ekonomska razlika između socijalizma i komunizma. Oba termina (…) označavaju isti sistem (…) društvenu kontrolu nad sredstvima proizvodnje, koja je različita od privatne kontrole. Ova dva termina, komunizam i socijalizam, sinonimi su.” Ovakav stav je potvrdio niko drugi do nedavno preminuli komunistički lučonoša, maršal Tito, jugoslovenski diktator, koji je rekao: „Komunizam je, jednostavno, stanje kapitalizma u kojem država ima apsolutno vlasništvo nad svime, uključujući tu i sav ljudski rad.”(14) Zapažate da je maršal Tito potvrdio da je sve, čak i ljudski rad, kapitalno dobro pod komunizmom.
Možda je jedina razlika između ova dva sistema u sljedećem: komunisti spremno priznaju da je i sam čovjek kapitalno dobro, dok socijalisti to skrivaju. Ali u oba sistema pojedinac i sve ono što on proizvede pripadaju državi. Mnogi komunisti su ovaj stav iznijeli potpuno jasno u svojim djelima. Karl Marks, takozvani „otac modernog komunizma”, jednom je napisao: „Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.”(15) Ova osnovna dogma komunizma postala je princip u sovjetskom Ustavu, pa se tako u njemu kaže: „Član 12: U SSSR rad je dužnost i pitanje časti za svakog fizički sposobnog građanina, u saglasnosti sa principom: ‘Ko ne radi, neće ni da jede’. U Sovjetskom Savezu na snazi je socijalistički princip: ‘Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu’.”(16) Interesantno je da je posljednja reč u Marksovom diktatu izmijenjena, pa umjesto „potreba” stoji „rad”. Primijetili ste da „onaj ko ne radi ne treba da jede”. Kako ovakav sistem obezbeđuje one koji nisu sposobni za rad? Na ovo pitanje odgovorili su drugi, od kojih je jedan tvrdio da takvi pojedinci „mogu na fini način biti uklonjeni”. Neki su predlagali samoubistvo kao rješenje (kada postanu „lišnjeci”). Drugim riječima, uspostavljanje principa po kojem se kapitalno dobro, kada postane nesposobno da proizvodi, eliminiše, čak i ako je to kapitalno dobro ljudsko biće. Kada socijalista/komunista jednom odluči da država postoji da bi raspodeljivala potrošnu robu i kapitalna dobra, onda mu priliči da se bavi politikom.
Sem Braun (Sam Brown), jedan od saradnika predsjednika Džimija Kartera (Jimmy Carter), izjavio je: „Politika je borba za preraspodjelu moći i bogatstva.”17 Uviđate da je gospodin Braun priznao da je politički proces preraspodjele dobara „borba”, što znači da ima onih koji neće želeti da se odreknu svoje imovine. Iako on to nije pomenuo, čovjek može da se zapita šta je gospodin Braun poželio da učini sa onima koji se odupiru. Još jedan „prikriveni komunista” koji se saglašava s tezom da vlast postoji da bi dijelila višak dobra izjavio je sljedeće: „Pokušat ćemo da uzmemo sav onaj novac za koji smatramo da se nepotrebno troši, a uzećemo ga od onih koji ga imaju i dati onima koji ga nemaju, a tako im je potreban.”(18) Vidite da je ova izjava gotovo identična sa riječima komuniste Karla Marksa, koji je, da vas prvo podsjetim, napisao: „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama.” Samo su reći nešto izmijenjene. To znači da je govornik, „prikriveni komunista”, podržao marksističku filozofiju po kojoj vlast postoji da bi uzimala od jednih i davala drugima.
Oni koji znaju predsjednika Lindona Džonsona (Lyndon Johnson), autora pomenute izjave i njegovo Veliko društvo, znaju da je njegov cilj zaista bio redistribucija bogatstva: od bogatih ka siromašnima. Rijetko ko se, međutim, usudio da uporedi Džonsonovu upravljačku filozofiju sa djelima i učenjima Karla Marksa. Ali, poređenje je neminovno: delovanje i njegovi rezultati su isti, zvali se oni veliko društvo ili marksizam. Oboma im je cilj preraspodjela bogatstva prema vlasti. Međutim, ovakva poređenja jednostavno nisu u modi. Ponekad, podrška marksističkoj filozofiji svrhe vlasti dolazi od „poštovane desnice”, znači od onih od kojih čovjek nikada ne bi očekivao da su „prikriveni komunisti”. Uzmimo, na primjer, razmišljanja o ovoj temi dvojice poštovanih „konzervativaca sa desnice”. Jedan od njih je napisao: „Kongres bi trebalo da odredi fondove socijalne pomoći onim državama čiji je prihod po glavi stanovnika ispod nacionalnog prosjeka”.19 Ovaj autor zastupao je novu vrstu marksizma, „od svake države prema njenim mogućnostima, svakoj državi prema njenim potrebama.” To je čist marksizam, s tom razlikom što je autor umešao i državne(20) i federalne vlasti, dok je Marks predvidio samo federalnu vlast.
Ovo je samo proširenje marksizma za jedan korak: rezultat je isti. Vlasništvo, kao i ranije, preraspodjeljuje vlast. Šokantno je to što je ova nova misao došla iz pera Vilijema F. Baklija (William F. Buckley), koji bi se teško mogao označiti kao Marksov sljedbenik. No njegova namjera je ista kao i Marksova: korištenje vlasti u cilju preraspodjele potrošne robe i kapitalnih dobara. (…) Ponekad se u raspravu o raspodjeli prihoda umiješaju i članovi klera. Evo izjave pape Pavla VI, koji je na Uskrs 1967. rekao sljedeće: „Ali u današnje vrijeme ni jedna zemlja ne može da svoja bogatstva zadrži samo za sebe. Sada bi trebalo da bude normalno da razvijene nacije pomažu nerazvijenima, nekim dogovorenim procentom viška svog prihoda.”(21) Dakle, ovde i Papa govori u skladu sa principom „Od svake nacije prema njenim mogućnostima, svakoj naciji prema njenim potrebama”.
(…) Krajnji cilj svih ovih tema preraspodjele prihoda je kontrola nad ljudima. To je najbolje ilustrovao Lav Trocki (Leon Trotsky), jedan od osnivača sovjetske Rusije, 1917. godine, kada je napisao: „U zemlji u kojoj je država jedini poslodavac, opozicija (državi) znači smrt od gladi. Stari princip (…) ko ne radi neće ni jesti zamenjen je novim (…) ‘ko se ne pokori, neće jesti’.”(22)
Krajnji stupanj komunizma je potpuna kontrola nad cijelim čovječanstvom. Cjelokupan ljudski rad pripada državi, a radnik koji ne bude radio bit će izgladnjivan dok se ne pokori ili ne umre. Upravo se u ovome vidi razlika između socijalizma i komunizma: to je odnos prema onima koji nisu voljni da rade. Socijalisti žele da ih „uklone na fini način”, dok komunisti žele da ih izgladne do smrti.
(…) Srećom po one koji vole slobodu, povremeno se javljaju rječiti govornici koji dižu glas i suprotstavljaju se miješanju vlasti u svaki aspekt ljudskog života, a njihove riječi su britke i pogađaju cilj. Takav govornik bio je Tomas Džeferson (Thomas Jefferson). Njegove riječi su sljedeće: „Najbolja je ona vlast koja najmanje upravlja”. Na svakog zastupnika ovakvih teza dolazi po jedan isto tako rečit govornik koji traži sve više i više upliva vlasti.
Odlomak iz djela: Ralph Epperson, Nevidljiva ruka, str. 26-31.
Priredio: Resul Mehmedović
Preuzeto sa: Dialogos.ba
Bilješke:
1 U marksističkoj terminologiji, dakle nekad i kod nas, bio je odomaćen izraz „proizvodne snage” (prim. prev.).
2 „Sovjetsko korištenje prinudnog rada” („Soviet Use of Forced Labor Hit”, „The Oregonian”, June 21,1974).
3 „Pravi ogovori”, („The Right Answers”, „The Review of the News”, December 29, 1971).
4 Ričard Veterli i Vilijam E. Fort Socijalistička revolucija (Richard Vetterli and William E. Fort, Ir: The Socialist Revolution, Los Angeles, Phoenix, New York: Clute International Corporation), str. 71.
5 Džordž Bernard Šo: Vodič u socijalizam za inteligentnu ženu (George Bernard Shaw: Inteligent Woman’s Guide to Socialism), str. 470.
6 Džordž Bernard Šo: „Mjesečnik rada” (George Bernard Shaw: „Labour monthly” October 1921); citirano prema: Nesta Vebster: Predaja jedne imperije (Nesta Webster: Surrender of an 32 Empire, London 1931) str. 95.
7 Stefan Posoni: Uvod u komunistički manifest (Stefan Possony: introduction to the Communist Manifesto, Belmont Massachussets: American Opinion, 1974), str. XXXII—XXXIII.
8 S. V. Gijeband: Socijalna politika nacističke Njemačke (C. W. Guilleband: The Social Policy of NaziGermany, London: Cambridge Uniersity Press, 1941).
9 Dva svijeta, str. 152.
10 Norman Tomas: „Demokratski socijalizam” (1953), citirano prema V. Klion Skousen: Ogoljeni kapitalisti (Norman Thomas: „Democratic Socialism”, 1953, quoted in W. Cleon Skousen: The Naked Capitalists, Slalt Lake City: privately published by the reviewer, 1970), str. 130.
11 V. Klion Skousen: op. cit, str. 130.
12 Navedeno u „Dan Smoot Report”, October 18,1965), str. 335.
13 Rouz Martin: Fabijanski put (Rose Martin: Fabian Freeway, Santa Monica, California: Fidelis Publishers, Inc., 1968), str. 340.
14 Maršal Josip Broz (Tito), navedeno u „Review of the News” (Marshall Josip Broz /Tito/ quoted in the „Review of the News”, December 1,1971), str. 57.
15 Karl Marks, „Socijalistički program”, navedeno u Kontradikciji komunizma (Kad Marx „The Socialist Program”, quoted in Contradictions of Communism, 88.th Congres 2nd session, 1964), str. 15.
16 Karl Marks: Kontradikcije komunizma, str. 16.
17 Sem Braun, navedeno u „Revew of the News” (Sam Brown, quoted in the;Review of the News”, January 24,1979).
18 Lindon Beins Džonson – Kongresni zapis (January 25,1964).
19 Vilijem F. Bakli, Junior: Četiri programa, Program za sedamdesete (William F. Buckley, Jr, quoted by John Chamberlain’s review of Mr. Buoney’s book entitled Four Programs, A Program for the 70’s, in „The Freeman”, March 1974).
20 Misli se na države SAD (prim. prev.).
21 Papa Pavle VI: Ovo je progres (Pope Paul VI: This is Progres, Chicago: Claretian Publications, 1974), str. 37.
22 Lav Trocki, navedeno u: Ludvig fon Mizes – Planirani haos (Leon Trotsky, Quoted in Ludvig von Mises, Planted Cahos, Irvington – on Hudson, New York: The Fondation for Economic Education, Inc. 1947).
