Kako je kapitalizam omogućio masama da jedu sladoled

Piše: Alexander Hammond (FEE)

Britanski val vrućine izazvao je rekordnu potražnju zaposlasticom koja je tokom prošlog stoljeća postala ljetni hit u svijetu:sladoled. Prodaja je porasla 100 posto na godišnjem nivou, a London čak održavai pop-up izložbu s sladoledom, pod nazivom “Scoop”.

Prije samo 350 godina, sladoled je bio rijetka poslastica, rezervirana za kraljeve i najbogatije aristokrate. Za uživanje u njoj osoba je morala biti u stanju priuštiti hlađenje, koje je u predindustrijskom svijetu bilo naporno i skupo.

Tada su ljudi, da bi hladili hranu, trebali zemlju za izgradnju ledene kuće (za pohranu leda), pristup slatkoj vodi i poslugu za rezanje i razbijanje leda. Led bi se morao redovito obnavljati i ponekad je bio dostupan samo u određenim klimatskim uslovima. No, zahvaljujući tehnološkom i naučnom napretku, sladoled je postao dostupan svima.

Prvi zapis o sladoledu bio je na jelovniku za blagdan koji je upriličio kralj Charles II. Svečanost je održana kako bi se proslavila deseta godišnjica Charlesovog uspona na britansko prijestolje. Okus ostaje nepoznat, ali desert je bio ekskluzivan za kraljev stol i posluživao se s „jednim tanjirom bijelih jagoda”.

Nova poslastica brzo je postala poznata. Jedenje sladoleda nije samo bilo dokaz vrlo visokog društvenog statusa, nego su i sami okusi bili sredstvo za pokazivanje. Od krastavca do karanfila, od šerija do narcisa (iako je narcis otrovan), što je bio neobičniji okus, to su ga aristokrati više cijenili.

Sada napravimo nagli korak 150 godina u budućnost, do 1800-ih, kada je sladoled  postao dostupan masama, iako na vrlo drugačiji način nego što mi danas znamo. Italijanski imigranti koji su došli u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pobjegli od Napoleonskih ratova i loših ekonomskih uslova stvorili su Penny Lick. Ulični prodavači prodavali bi malu čašu sladoleda za peni masama radosnih kupaca. Ovaj lakomislen izum imao je smrtonosne posljedice.

Penny Lick je zabranjen 1898. godine nakon što je direktno povezan s izbijanjem tuberkuloze. Tuberkuloza se širi kašljanjem, kihanjem ili pljuvanjem, tako da ne čudi što bi staklo očišćeno prljavom krpom i zatim ponovno upotrijebljeno bilo zaraženo klicama. Srećom, nužnost je majka izuma i briga oko higijene rezultirala je izumom korneta u New Yorku 1896. (ili St. Louis 1904. – nismo sasvim sigurni) koji je ubrzo zamijenio staklenku Penny Lick.

Zatim je došao stroj za sladoled od Agnesa B. Marshalla, londonskog poduzetnika. Krajem 19. stoljeća Marshall je počeo koristiti novu tehnologiju tekućeg dušika kako bi napravio kvalitetniji sladoled. Sam Bompas, ko-direktor izložbe Scoop sladoleda, opisuje Marshalla kao “viktorijanski ekvivalent Jamieja Olivera”, a mašine koje je stvorio još su učinkovitije od današnjih domaćih proizvođača sladoleda.

Godine 1930., Cadbury je počeo posluživati ​​mekani sladoled s malom čokoladnom pahuljicom – poznatom kao “99”. Korištenjem učinkovitijih proizvodnih procesa, tretman je dosegao nove visine popularnosti i brzo postao sinonim za britanska ljeta, godišnje odmore na plaži i slikovite razglednice.

Priča o sladoledu je uobičajena: od dobra rezerviranog za kraljeve, do statusnog simbola među aristokracijom, do nečega u čemu uživamo svi mi. Ova vrsta napretka, od luksuznih do svakodnevnih dobara, zajednička je gotovo svim modernim namirnicama; od kolača do čokolade, od vafla do sirupa. Čak je i ideja zadržavanja ostataka relativno novija pojava, omogućena jeftinim hlađenjem.

Kako Humanprogress.org i dalje pokazuje, “češće nego ne, skloni smo previdjeti naš doista spektakularan uspon od oskudnog siromaštva do dosad nezamislivog obilja … naučni napredak čini kralja od svakoga od nas”.

Budućnost sladoleda je, doslovno, svijetla, sa sjajnim, žućkastim, pjenušavim i alkoholnim sortama na horizontu. Sada je dostupna i neotrovna varijanta sladoleda od narcisa. Dok čekamo da se hladnije vrijeme vrati, zapamtite da svako sada može uživati ​​u užitku koji je bio dostupan samo kraljevima prije nekoliko stoljeća. 

 

Alexander C. R. Hammond je istraživač u Washington DC think thank i viši suradnik u organizaciji „Afrička sloboda“. On je također saradnik Young Voices i često piše o ekonomskim slobodama, afričkom razvoju i globalizaciji.

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *