Piše: Saul Zimet
Postoji utopijska vizija koju vrijedni radnici dijele svugdje, a to je da će se jednog dana osvrnuti na sva svoja postignuća i napokon reći: “Barem je došlo vrijeme za predah i luksuz!” Medutim, kada pogledamo kako se stvarni luksuz manifestira svugdje oko nas, predaha nema nigdje na vidiku.
John Maynard Keynes, jedan od najuticajnijih ekonomista u historiji, 1930. je predvidio da će unuci njegove generacije uživati u radnim sedmicama od 15 sati. Ostatak rada obavljale bi mašine. Ovo je bila izuzetno popularna ideja. U 1965. godini, komisija americkog Senata projicirala je da ćemo raditi samo 14 sati već do 2000. godine. Dakle, šta su proroci propustili da uračunaju u svoja predviđanja?
Utopijska vizija
Izvještaj iz Gallupa iz 2014. godine pokazuje da prosječan Amerikanac radi oko 47 sati, a ni međunarodni trendovi se ne razlikuju mnogo (prema studijama Međunarodne organizacije rada iz 2007.) Ali uprkos potpunoj netačnosti prošlih predviđanja, ideja o radikalnom smanjenju naše radne sedmice nije nestala. U stvari, sada je popularnija nego ikada ranije.
U 2014. godini, Nova ekonomska fondacija se zalagala za 21-satnu radnu nedjelju. Sociolog Peter Fleming predložio je trodnevnu radnu nedjelju u svojoj knjizi ‘Mitologija rada’ iz 2015. godine. Historičar Rutger Bregman tvrdi u svojoj bestselerskoj knjizi ‘Utopija za realiste’ za 2017. da je radna sedmica od 15 sati ostvariv i poželjan.
2018. godine Business Insider je objavio članak koji se zalaže za 15-satnu radnu sedmicu. Ovo su samo neki od nebrojenih istaknutih primjera.
Kako se onda pojšanjava ta značajna diskrepancija između projekcija i stvarnog radnog vremena? Postoje mnoga popularna objašnjenja sa zajednickim minimalnim nazivnikom: ona to pripisuju fenomenu ličnih nedostataka pojedinaca.
Primjerice, Eric Goldschein na Business Insideru tvrdi da je konzumerizam taj koji treba kriviti – nastavljamo raditi toliko sati zbog “naše sklonosti da želimo više stvari”. Ekonomist Harvarda Richard Freeman okrivljuje „ljudsku želju za natjecanjem“, uspoređujući radnike s košarkašima koji žele postići više poena od svojih konkurenata. Ti uvidi nedvojbeno imaju nešto istine u sebi, ali su oni puki aspekti daleko dublje i neizbježne paradigme.
Geneza rasta
Kada stvorite inovaciju koja štedi vrijeme, imate dvije mogućnosti: novostečeno vrijeme možete potrošiti na dokolicu i relaksaciju, ili dodatno vrijeme možete uložiti u povećanje produktivnosti. Ova dilema trošenja vremena identična je češće artikuliranoj dilemi trošenja novčanih sredstava. Ako trošite svoje dodatno vrijeme ili novac u razonodu, ekonomski stagnirate. Ako ga uložite u povećanu produktivnost, jačate vlastiti kapital.
Kada je lovac kamenog doba izumio koplje, višak vremena koje je uštedio trošio je odmarajući ili pak donoseći dodatnu hranu svojim potomcima. Ova odluka u načelu može zvučati teško, ali u prisutnosti konkurencije postaje vrlo laka, odnosno nužna. Hocete li se izležavati na suncu dok okolna plemena ubijaju dodatne mamute i rade na povećanju vlastite stope razmnožavanja? Darwin nas ući da nećete. Barem ne dugo.
Ljudi su teoretski mogli izabrati izležavanje umjesto novih usjeva i djece
Uzgoj domaćih usjeva i stoke prije 10.000 godina možda je najveća inovacija za ekonomski rast u ljudskoj historiji. Po prvi put, postojao je takav višak hrane da se samo mali dio ljudi morao usredotočiti na proizvodnju iste, ostavljajuci ostale slobodne ljude da izmišljaju i proizvode druge oblike vrijednosti.
Yuval Noah Harari, profesor historije na hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu, objašnjava u svom medunarodnom bestseleru ‘Sapiens’ da, “s preseljenjem na permanentna naselja i povećanjem opskrbe hranom, stanovništvo je počelo rapidno rasti. Ali dodatna usta brzo su izbrisala viškove hrane, pa je trebalo posaditi još više polja.”
Ljudi su teoretski mogli izabrati dokolicu umjesto ulaganja u novu djecu i dodatne usjeve. Da su svi izabrali slobodno vrijeme, stanovništvo ne bi ni doživjelo eksploziju. Ako su neki ljudi izabrali slobodno vrijeme, oni su bili istrijebljeni i nadmašeni od strane onih koji su išli s opcijom broj dva. Tako Harari poljoprivrednu revoluciju naziva “najvećom prijevarom historije” jer su rani poljoprivrednici namjeravali povećati svoje slobodno vrijeme i umjesto toga povećali svoju produktivnost.
Vorteks slobodnog vremena
Mi se suočavamo s ovim izborom između odmora i produktivnosti svaki dan u našem životu. Kao što Harari istice, e-pošta je puno brža i jeftinija za slanje od pisma obične pošte. Kada smo izmislili e-poštu, mogli smo živote učiniti ležernijim tako da pišemo ljudima jednako rijetko kao i prije – i pritom učinkovitije. Umjesto toga, ušteđeno smo vrijeme uložili u pisanje većem broju ljudi i to češće. Kao rezultat toga, mi smo produktivniji putem naše e-pošte i jednako pod stresom kao što smo nekad bili.
Neizbježnu paradigmu produktivnosti nameće Darvinov fenomen tržišnog natjecanja. Primjera radi, ako odaberete da bacite dio svog vremena koje ste mogli uložiti u proizvodnju nove vrijednosti, a ja odaberem potrošiti manji dio istog tog vremena ili uopće nikako (recimo da sam zaluđen), ja ću vas nadmašiti. S vremenom će svijet biti pun ljudi poput mene i ispražnjen od ljudi poput vas. Ovo je naravno maksimalno uprošćeno i služi zarad jednostavne ilustracije. Ovaj princip vrijedi u svim sferama života, od poslovanja do zdravlja i ljubavi.
Evolucijski biolog Bret Weinstein opisuje ovu logiku u svojoj hipotezi o vrtlogu odgovornosti. Ljudi su bili podvrgnuti selektivnim pritiscima ove paradigme produktivnosti kroz desetke hiljada godina. U svijetu genetske i memetske proliferacije s diferencijalnim uspjehom, ulaganja će uvijek nadmašiti slobodno vrijeme. Pojedinci koji se upuštaju u neproduktivne norme bit će nadmašeni od strane učinkovitijih aktera, a ista dinamika ce postojati izmedu društava. U doglednoj budućnosti neće biti značajnog smanjenja broja radnih sati u radnoj nedjelji. To jest, ako nešto opasno ne pođe po zlu.
S obzirom na količinu vremena i tehnološki napredak od poljoprivredne revolucije, Keynes je trebao primijetiti da bi se radna sedmica ukoliko je to zaista bilo moguće, već smanjila. Kao što su učenjaci poput Marshall Sahlinsa (profesor antropologije na Univerzitetu u Chicagu) često primjetili, čak su i lovci-sakupljači vjerojatno radili manje od modernih radnika 21. stoljeća. No ipak, Keynes je pretpostavio da je nakon više od 10.000 godina tehnološke inovacije i materijalnog napretka bez smanjenja radnih sati u sedmici, između njegove generacije i generacije njegovih unuka, zaista moguće da se radna sedmica naprasno prepolovi. I, kao što je gore navedeno, ljudi još uvijek misle na taj način i dan danas. Oni su jednostavno žrtve iluzije.
Rani poljoprivrednici, John Maynard Keynes i drugi koji su lažno predvidjeli post-radničko društvo, smatrali su to optimističnim predskazanjem. Zapravo, takve ideje su uvijek bile zlobno pesimistične u odnosu na produktivnu alternativu. Propuštanje dragocjenih mogućnosti rasta radi trenutnog odmora je žrtvovanje dobrobiti i sigurnosti naših budućih ja i generacija koje dolaze. Mi bi uvijek trebali trošiti naše suvišno vrijeme i kapital da stvorimo što više vrijednosti prije nego što nam istekne vrijeme.
Izvor: Foundation for Economic Education (FEE.org)
