Zašto će vas vjera u socijalizam učiniti nesretnom osobom

Pišu: Brittany Hunter i Dan Sanchez (FEE)


U mom (Bretanijnom) fakultetskom kampusu, najveći inajaktivniji klub bio je “Revolucionarni studentski savez”, takođerpoznat kao okupljalište marksista u školi. Već tada se strastveno nisam slagalasa socijalizmom. Ali stvar koja me je pogođala je ne samo to što su ovistudenti bili u krivu, već su izgledali duboko nesretno. Uvijek su ulazili uklasno podsmjehivanje i gnjavili, ne samo zbog zla kapitalizma, već i zbogneizrecivih frustracija i uočavanja nepravdi u svom ličnom i akademskom životu.

Često sam se pitala postoji li veza između disfunkcije u njihovom životu i njihove socijalističke ideologije.

Tim mladim revolucionarima za svaku frustraciju u životu je bio neko drugi kriv. Što nisu dobili ocjene  koje su smatrali da zaslužuju, kriv je bio neki buržoaski profesor. Ako nisu imali perspektivu za posao koji bi odgovarao njihovom visokom poštovanju prema svom vlastitom umu, mora da je zato što ih kapitalistički sistem izrabljuje. Njihova tendencija bila je optuživati “klasne neprijatelje”, ne samo za društvene bolesti, nego i za njihove lične probleme.

Prebacivanjem krivice na druge, oslobodili su se odgovornosti za vlastite probleme. Trošili su svoje vrijeme i energiju žaleći se, samotajući i tražeći osvetu, umjesto da preuzmu vlasništvo nad svojim životom i srede svoje poslove. Kao rezultat, njihove frustracije su se samo još više natoložile.

Ovakav stav oduzeo im je i jedan od velikih užitaka u životu: doživljavanje empatijske radosti u sreći drugih. Prema njihovoj  marksističkoj teoriji o ekonomiji kao igri nulte sume, prosperitet drugih došao je na štetu njihovih vlastitih perspektiva. Tako su prezirali svakog uspješnijeg od sebe. I postali su toliko zaokupljeni povlačenjem drugih ljudi prema dole da im je preostajalo malo energije za vlastito podizanje.

Da su moji studentski drugovi ikada uspjeli nametnuti socijalizam zemlji, to bi izazvalo duboku i raširenu bijedu. A ipak je dosta bijede u njihovom vlastitom životu već nastalo pukom idejom socijalizma koja ostaje samo u njihovom umu.

Psihološki korijeni socijalizma

Ipak, uprkos tome i usprkos svim ekonomskim logikama i dokazima koje pokazuju kako klasični liberalizam i kapitalizam obogaćuju i oslobađaju čitavo društvo, dok ga socijalizam porobljava i osiromašuje, ti mladi socijalisti još uvijek bi se čvrsto držali svoje ideologije. Zašto?

Prema Ludwigu von Misesu, to nije samo stvar ekonomske nepismenosti i intelektualne pogreške općenito. Umjesto toga, to je psihološka stvar. Čak je otišao toliko daleko da je tvrdio da korijeni socijalizma leže u neurozi.

„… korijen suprotstavljanja liberalizmu ne može se doseći metodom razuma. To protivljenje ne proizlazi iz razuma, već iz patološkog mentalnog stava – od ogorčenosti i neurastenskog stanja koje bi neko mogao nazvati Fourierovim kompleksom, po francuskom socijalisti tog imena

Socijalistički okvir uma može se sažeti u jednoj riječi: ogorčenost. Kao što je Mises napisao:

Ljutnja je na djelu kad neko mrzi nekoga zbog njegovih povoljnijih okolnosti u životu da je spreman snositi velike gubitke  samo ako omraženom može naštetiti. Mnogi od onih koji napadaju kapitalizam vrlo dobro znaju da će njihova situacija u bilo kojem drugom ekonomskom sistemu biti nepovoljnija. Ipak, s potpunim poznavanjem ove činjenice, oni zagovaraju reformu, npr. socijalizam, jer se nadaju da će i bogati, kojima zavide, trpjeti pod njom. “

Psiholog Jordan B. Peterson također karakterizira socijalizam kao pokretača ogorčenosti i njegovanje negodovanja. U jednom panelu je rekao o marksizmu:

Postoji njegova mračna strana, a ona podrazumijeva da svi koji imaju više nego vi su ukrali od vas. A to doista privlači kainove elemente ljudskog duha. Svako ko ima više od mene dobio je to na korumpiran način i to opravdava ne samo moju zavist, nego i moje postupke za izravnavanje polja, da tako kažem, i da to pritom izgleda kao vrlina. Postoji ogromna filozofija ogorčenosti za koju mislim da je sad vođena vrlo patološkim anti-ljudskim etosom. “

Oni koji su se izgubili u silaznoj spirali ogorčenja radije bi propali nego uspjeli ako bi to značilo da će zajedno s njima patiti i njihovi klasni neprijatelji. Izraz “bijeda voli društvo” posebno je primjenjiv na socijalistički način razmišljanja.

Kao što je objasnio Mises, ljudi se često drže jeda i žrtvenih jaraca jer nude utjehu, koliko god prolaznu:

U slučaju društvenog neuspjeha, koji se ovdje tiče samo njega, utjeha se sastoji u uvjerenju da nečija nesposobnost za postizanje visokih ciljeva kojima je  težio nije posljedica njegove  vlastite nesposobnosti, već manjkavosti društvenog poretka. Zlonamjernik očekuje nakon svrgavanja poretka koji mu je oduzeo postojeći sistem. “

Zbog toga Mises kaže, “… za modernog čovjeka socijalizam je postao eliksir protiv zemaljskih nedaća.”

A ovaj kompulzivni, nezdravi stav ono je što zatvara um razrednog ratnika i čini ga neosjetljivim za nove ideje. Kao što je napisao Mises, socijalizam često predstavlja odbrambeni mehanizam protiv kompleksa inferiornosti:

Neurotik se drži za svoju” spasonosnu laž “, a kad  mora da bira da li da se odrekne nje ili logike, radije žrtvuje logiku. Jer život bi bio nepodnošljiv za njega bez utjehe koju pronalazi u ideji socijalizma.Ona mu govori mu da za svoje nevolje nije kriv on, nego svijet, a  to uvjerenje podiže njegovo depresivno samopouzdanje i oslobađa ga mučnog osjećaja inferiornosti. “

Samo vi možete promijeniti svoje okolnosti

Srećom, ova vrsta neuroze se može izliječiti, ali za to je potreban napor pojedinca. Kao što je Mises napisao:

Ne možete svaku osobu koja boluje od Fourierovog kompleksa poslati psihijatru na psihoanalitički tretman; broj onih koji su s njom stradali daleko je prevelik. U ovom slučaju nije moguće drugo liječenje osim liječenja bolesti od strane samog pacijenta. “

A polazište za provođenje takve samoterapije je da se svaki pojedinac suoči s činjenicom da ogorčenost, zavist i traženje žrtvenog jarca samo donosi  frustraciju, stagnaciju i nepotrebnu patnju.

Svi smo odgovorni za poboljšanje vlastitog života, koliko god da taj put može biti težak i mukotrpan. Poznati profesor psihologije, Jordan B. Peterson, svoju je karijeru i slavu uvelike gradio na pomaganju pojedincima da ostave ogorčenost i samosažaljenje i preuzmu odgovornost za svoj život. Tvrdi da je, mnogo bolje od političke agitacije i tvrdnje, takva pomoć najbolji način da se ideolozima pomogne da izrastu iz neurotičnih tendencija koje uzrokuju da se priklone socijalizmu i drugim otrovnim krepostima. U sesiji Q&A savjetovao je da se takvim ljudima kaže:

“… gledaj, tako bismo voljeli ako biste uspjeli napredovati kao pojedinac. Odbacite svoju pripadnost kultu. Izađite iz sjene, demonske sjene svog ideološkog posjeda i iskoračite kao potpuno razvijena osoba u svjetlo. “

Protuotrov i socijalizmu i iscrpljujućem ogorčenju je individualno promišljanje i djelovanje. Ako se neko potrudi da se pogleda u ogledalo i poboljša sebe, onda će otkriti da će ta ljutnja početi nestajati, samoefikasnost će rasti i život će se poboljšati. I odbacivanje socijalizma bit će prekrasna nuspojava. *E�� 7ÙK

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *