Da li bi Muhamed pretvorio Aja Sofiju u džamiju?

Da li bi Muhamed pretvorio Aja Sofiju u džamiju?

Piše: Mustafa Akyol (New York Times)

Nedavna odluka turske vlade da preuredi veličanstvenu Aja Sofiju, nekada najveću katedralu na svijetu, od muzeja do džamije bila je loša vijest za kršćane širom svijeta, uključujući i papu Franju, koji je rekao da je to “bolan” potez, i duhovnog vođu istočnog kršćanstva, ekumenskog patrijarha Bartolomeja, koji je rekao da je “tužan i potresen”. Kada se tome suprotstavi radost konzervativnih muslimana u Turskoj, sve se ovo može činiti kao nova epizoda u staroj priči: Islam protiv kršćanstva.

Ali nekim muslimanima, uključujući mene, nije u potpunosti ugodno zbog ovog historijskog koraka, i to s dobrim razlogom: prisilna preobrazba svetišta, koja se previše puta događala u ljudskoj historiji u svim smjerovima, može biti dovedena u pitanje čak i sa čisto islamske tačke gledišta.

Da biste razumjeli zašto, pažljivo pogledajte rani islam, koji je rođen u Arabiji sedmog stoljeća kao monoteistička kampanju protiv politeizma. Poslanik Muhammed i njegova mala skupina vjernika ranije monoteiste – Jevreje i kršćane – vidjeli su kao saveznike. Pa kad su ti prvi muslimani bili progonjeni u paganskoj Meki, neki su pronašli azil u kršćanskom kraljevstvu u Etiopiji. Godinama kasnije, kada je Poslanik vladao Medinom, pozvao je grupu kršćana iz grada Najrana da se mole u njegovoj džamiji. S njima je potpisao i ugovor koji glasi:

“Neće biti miješanja u praksu njihove vjere. … Nijedan biskup neće biti uklonjen iz svoje biskupije, niti jedan redovnik iz svog samostana, niti svećenik iz njegove župe. ”

Taj se vjerski pluralizam očitovao i u Kur’anu, kada je rekao da Bog štiti “samostane, crkve, sinagoge i džamije u kojima se puno spominje Božje ime.” (22:40) Jedini je ajet u Kur’anu koji spominje crkve – i to samo s pobožnim tonom.

Da ne bude sumnje, ti teološki afiniteti nisu spriječili političke sukobe. Niti su muslimane spriječili, odmah nakon poslanikovog odlaska, da osvoje kršćanske zemlje, od Sirije do Španije. Pa ipak, rani muslimanski osvajači učinili su nešto neuobičajeno: Nisu dotakli svetišta pokorenih naroda.

Poslanikov duh najbolje je pokazao njegov drugi nasljednik, ili halifa, Umar ibn Al-Khattab, ubrzo nakon njegovog osvajanja Jeruzalema 637. Grad, kojim su stoljećima vladali rimski kršćani, muslimani su preuzeli nakon duge i krvave opsade. Kršćani su se bojali masakra, ali umjesto toga pronašli su aman ili sigurnost. Halifa Omer, “Božji sluga” i “zapovjednik vjernika”, dao im je sigurnost “za svoj imetak, svoje crkve i križeve”. Dalje je uvjeravao:

“Njihove se crkve neće uzeti za prebivalište i neće biti srušene … niti se njihovi križevi mogu ukloniti.”

Kršćanski povjesničar Eutihija čak nam govori da je, kad je halifa Omer ušao u grad, jeruzalemski patrijarh Sofronij ga pozvao na molitvu na najsvetijem mjestu svih kršćanskih svetišta: Crkvi Svetoga groba. Umar je pristojno odbio rekavši da bi to kasnije muslimani mogli uzeti kao razlog za pretvaranje crkve u džamiju. Umjesto toga, molio se na praznom području koje su kršćani ignorirali, ali Židovi su ga poštovali, kao i sada, kao njihovo najsvetije mjesto, Hramsku planinu, gdje se danas Zapadni zid, posljednji ostatak tog drevnog židovskog hrama, uzdiže do vrha brda, na kojoj su sagrađene džamija Umar i kupola stijene.

Drugim riječima, islam je ušao u Jeruzalem bez da ga je zaista preobratio. Čak je “četiri stoljeća nakon muslimanskog osvajanja”, kako izraelski historičara Oded Peri primjećuje, “gradskim predjelom Jeruzalema i dalje su dominirale kršćanske javne i vjerske građevine.”

Ipak, islam je postao religija carstva koje je, kao i sve imperije, moralo opravdati svoj apetit za hegemonijom. Ubrzo su neki pravnici našli izgovor da nadvladaju jeruzalemski model: Tamo su kršćani dobili potpunu sigurnost jer su se na kraju dogovorili o mirnoj predaji. Gradovi koji su se odupirali muslimanskim osvajačima bili su, međutim, fer plijen za pljačku, porobljavanje i prenamjenu njihovih crkava.

Po riječima turskog učenjaka Necmeddina Guneya, ovo legitimisanje obraćenja crkava nije proizišlo ni iz primjera Kur’ana ni Poslanika, nego iz “administrativnog uređenja”. Pravnici koji su ovo učinili, dodaje, “vjerojatno su pokušavali stvoriti društvo koje bi očitovalo nadmoć islama u doba sukoba religija.”

Drugi naučnik, Fred Donner, stručnjak za rani islam, tvrdi da je ovaj politički pogon čak narušio zapise iz ranijeg perioda. Na primjer, kasnije verzije Amana dodijeljenog kršćanima iz Damaska ​​dodijelile su muslimanima „pola njihovih domova i crkava“. U starijoj verziji dokumenta takva klauzula nije postojala.

Kad su Osmanlije 1453. godine stigle do vrata Carigrada, islamski su stavovi odavno bili imperijalizirani, a također su se učvrstili pred neprestanim sukobima s križarima. Pomoću osporene licence hanafijske pravne škole koju su slijedili, pretvorili su Aja Sofiju i nekoliko drugih velikih crkava u džamije. Ali učinili su i druge stvari koje predstavljaju bolje vrijednosti islama: Dali su punu zaštitu ne samo grčkim, nego i armenskim kršćanima, obnovili Istanbul kao kosmopolitski grad, a ubrzo su dočekali i španske Jevreje koji su bježali od katoličke inkvizicije.

Danas, stoljećima kasnije, pitanje za Tursku je koji je aspekt ove složene osmanske baštine zaista vrijedniji.

Za vjerske konzervativce koji su se u protekla dva desetljeća uzdizali iza predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, glavni odgovor čini se da je carska slava utjelovljena u apsolutnom vladaru.

Za druge Turke, međutim, veličina Osmanlija leži u njihovom pluralizmu, ukorijenjenom u samom srcu islama, i to bi danas potaknulo različite poteze – možda otvaranje Aja Sofije i muslimanskom i kršćanskom štovanju, kao što već godinama savjetujem. Drugo bi bilo ponovno otvaranje sjemeništa Halki, kršćanske teološke škole koja je otvorena 1844. pod osmanskim okriljem i postala žrtvom sekularnog nacionalizma 1971., ali je i dalje zatvorena usprkos svim pozivima zagovornika vjerske slobode.

Za širi muslimanski svijet, Aja Sofija je podsjetnik da naša tradicija uključuje i našu vječnu vjeru i vrijednosti, kao i naslijeđe imperijalizma. Ovo potonje je gorka činjenica iz historije, poput kršćanskog imperijalizma ili nacionalizma, koji su ciljali na naše džamije, pa čak i živote – od Kordobe do Srebrenice. Ali danas bismo trebali pokušati zaliječiti takve rane prošlosti, a ne otvarati nove.

Dakle, ako mi muslimani zaista želimo oživjeti nešto iz prošlosti, fokusirajmo se na model koji je pokrenuo Poslanik, a implementirao halifa Omer. To znači da nikakva svetišta ne trebaju biti pretvorena – ili obnovljena. Treba poštovati sve vjerske tradicije. I veličanstvenost tolerancije trebala bi nadvladati sitnoću supremacizma.

 

Preveo: Danijal Hadžović

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *