Autor: Christoph A. Schaltegger (Neue Burcher Zeitung)
To je – ili se tako čini – paradoks. Država socijalne zaštite ispunjava sve više zahtjeva sve više i više građana – a istodobno raste opće nezadovoljstvo. Kako to?
Utjecaj moderne države blagostanja I njene uspješnosti u “starim” industrijskim zemljama na naš život je značajan. S državnom potrošnjom oko ili preko pedeset posto ukupnih ekonomskih performansi privrede, gotovo da nema područja koja ne otkrivaju trag države. Ona se brine, štiti, kontrolira, sprječava, gura, širi i nadzire do mjere koja se historijski u mirno vrijeme može opisati samo kao izuzetno moćna.
Polusocijalizam koji je dijagnosticirao Kaspar Villiger opisuje trenutnu situaciju prikladno i bez polemike – pogotovo ako se polusocijalizam gleda kao kombinacija tržišne i planske ekonomije koja je povremeno propagirana kao „treći put“. Jer to je dugo bio politički poredak u kojem živimo.
Međutim, istovremeno su društveno-politička postignuća ove moćne države iznenađujuće krhka. Polarizirana društva, nefunkcionalna tržišta rada, sve veće razlike u prihodima i strukturni prekarijat fenomeni su koji predstavljaju ozbiljan izazov politici u razvijenim demokratijama. Socijalna se situacija vrlo različito predstavlja ovisno o kontekstu. Globalna nejednakost je znatno pala, a u odabranim industrijaliziranim zemljama, poput Švicarske, dostupni pokazatelji ne upućuju na socijalne nepravde. Međutim, za mnoge tradicionalno uspješne i politički još uvijek utjecajne industrijalizirane zemlje, društveno-politički izazovi previše su očigledni i iscrpljuju socijalnu koheziju.
Učinci globalizacije
Pa kako se to slaže? Svako ko to želi razumjeti trebao bi nakratko proširiti pogled. S jedne strane, konkurentna dinamika povećala se globalno – tu igraju tržišne snage. S druge strane, “stare” industrijske zemlje povlače zaštitne zidove od države blagostanja i prijete joj penzionisanjem.
Zapravo, postupno uklanjanje prepreka za četiri temeljne slobode na unutarnjem tržištu EU-a i ubrzana globalizacija tržišta od 1990-ih nadalje rezultirali su dramatičnim preokretima, posebno na tržištima rada – ključne riječi „strukturne promjene“ i „migracija radne snage “. Činjenica da je, stvaranjem unutarnjeg tržišta i dodatnim sudjelovanjem azijskih i istočnoeuropskih zemalja u sistemu tržišne ekonomije, umnožavanje ponude radne snage, posebno u sektoru s niskim plaćama, iz temelja promijenilo cijene, nije ništa drugo nego logična posljedica ovog razvoja. Izazvane “stare” industrijske države reagirale su na novi izazov iz razumljivih razloga baterijom obrambenih i sigurnosnih mjera.
Danas mreža detaljnih propisa sprečava migraciju u nacionalne radne i socijalne države i na taj način pokušava održati status quo lokalnog stanovništva u socijalnoj državi. Uprkos širenju političkog utjecaja na tržišne snage, stepen slobode politike ostaje ograničen. Istodobno, globalizacija tržišta također je izvršila pritisak na kompanije da svoje radno intenzivne preliminarne radove povjere lancu vrijednosti i distribuiraju ih širom svijeta. Ekonomije razmjera i mrežni učinci igraju presudnu ulogu i favoriziraju tendencije globalne koncentracije na nekim tržištima. Google i Amazon su rječiti primjeri toga. Stoga ne čudi da je globalizacija potaknula golemo širenje države i oslobodila tržišne snage koje su na kušnju stavile tradicionalne pregovaračke procese u nacionalnoj ekonomskoj politici.
Što to znači za popularni zahtjev kritičara liberalne tržišne ekonomije da je potrebno više države? Refleks je razumljiv. Država ispunjava važne društvene funkcije kako bi prevladala anti-slobodarske snage anarhije. Neumoljiva dijagnoza morala bi doći do zaključka da je upravo širenje državnog utjecaja s njegovom ogromnom detaljnom kontrolom u ekonomskoj politici ono što je vidno preplavilo državu.
Pravila umjesto propisa
Doista, s obzirom na propisanu gustoću regulatornih intervencija na tržištu radi zaštite posebnih interesa i kultiviranih zahtjeva države, ne čudi činjenica da stvarni učinak velike grupe ostavlja nezadovoljne i politički umorne. Jednostavno veći utjecaj države ne može biti odgovor. Već danas čovjek mora trezveno shvatiti da većinu parlamentarnih poslova više ne razumije ni prosječni zainteresirani i informirani promatrač. Mnogi izabrani političari osjećaju se isto.
Danas politikom upravljaju stručnjaci u upravi, u koraku s interesnim grupama pogođenim uredbom i ovlaštenim stručnjacima. Svi oni imaju solidne interese u svom posebnom pogledu na izazove s kojima se društvo suočava. Očigledna je dominacija posebnih interesa u politici – intervencijska država pod maskom socijalne države. Velika slika i fokus na praktična rješenja brzo se gube.
Ali šta se može zaključiti iz paradoksa prema kojem se na više državnih intervencija reagira s još više državnih intervencija, tako da problemi rastu s rješenjima? Kako bi mogla izgledati moćna, liberalna ustavna država za umorne demokratije 21. stoljeća?
Potrebna je renesansa osnovnih principa. U osnovi se radi o jačoj zaštiti jezgre tržišne ekonomije i naglašavanju konstitutivne uloge države u jamčenju poštene konkurencije, jednakih mogućnosti i sprječavanju tržišnog neuspjeha. Za ekonomsku i socijalnu politiku to znači svjesno okretanje politici poštivanja pravila i ograničavanju mogućnosti detaljne kontrole.
Intervencije u zaštiti privatnog vlasništva, konkurencije i slobodnih cijena na funkcionalnim tržištima ili načelo odgovornosti nisu sporne. Sada se traže nova ograničenja – to se odnosi na nacionalnu minimalnu plaću, regulaciju cijena najma ili sudjelovanje države u privatnim kompanijama. Umjesto toga, država je sve izazovnija na području tržišnog neuspjeha – u pružanju velike infrastrukture i javnih dobara, socijalnom osiguranju kojem prijeti negativna selekcija obaveznim odredbama, internalizaciji vanjskih učinaka u slučaju prekomjerne eksploatacije okoliša ili također u zaštiti konkurencije.
Presudna razlika
Temeljna regulatorna orijentacija trebala bi se rješavati na ustavnom nivou. Ovo je osnovno usmjerenje izuzetno važno s društveno-političkog gledišta. Barry Weingast, profesor političkih nauka sa Stanforda, s pravom je istaknuo temeljnu političku dilemu: država koja je dovoljno jaka da učinkovito zaštiti sferu slobode pojedinca dovoljno je snažna i svojim moćima da zadrži sferu slobode građana sama za sebe i time je pretjerano ograničava. Političke institucije države stoga su odlučujuće u smislu provjere i ravnoteže, koje razumno definiraju i istovremeno ograničavaju državnu moć.
Dobitnik Nobelove nagrade James Buchanan pružio je prijelomne informacije o odgovarajućoj zaštiti regulatorne odvojenosti između tržišta i države. Jezgru tržišne ekonomije poistovjećuje s pojedinačnim temeljnim pravima koja su ustavno posebno vrijedna zaštite. Zaštita djeluje putem posebno visokih zapreka, tako da demokratska ustavna država može intervenirati u područje slobode samo na temelju konsenzusa velike većine. To sprječava državne intervencije na račun prekomjerne manjine. Kao rezultat toga, utjecaj države je naravno ograničen s obzirom na ovaj zahtjev za konsenzusom, ali je posebno legitiman.
Činjenica da se zaštita temeljnih načela tržišne ekonomije ne odnosi na dogmatiku zbog nje same, već na socijalnu pravdu i socijalni mir na temelju individualne slobode, ono je čemu je Ludwig Erhard, njemački ministar ekonomskih poslova i otac socijalno- tržišne ekonomije, usredotočio svoje brojne govore. Napisao je: «Porijeklo i cilj tržišne ekonomije [su] slobodan način života. Etos i uvjerenja tržišne ekonomije utemeljeni su na slobodnom svjetonazoru i temelje se na vrijednostima ljudskog morala. Socijalno tržišna ekonomija trebala bi dati nove impulse potpuno izgubljenoj individualnoj slobodi u okviru čvrsto uspostavljenih društveno-političkih koncepata poretka koje osigurava država, pa čak i dati prostor za razvoj ljudske slobode kretanja. ”
Da zaključimo jednostavnom rečenicom: Moramo ponovno naučiti razlikovati. Jedno je regulatorna politika, a drugo dnevna politika.
Tamo gdje trebaju biti granice državne moći i gdje započinje pojedinačna sfera slobode, predmet je stalnih pregovora u otvorenom društvu. Budući da vrijednosni sudovi i promjenjivi zeitgeist igraju ulogu, ta regulatorna pitanja ne bi trebala biti prepuštena hirovima svakodnevne politike. Široki demokratski konsenzus važan je za stabilnost i vladavinu zakona.
Ako se odjednom čini da se o svemu može pregovarati na temelju jednostavne većine u otvorenom društvu, to je glavni nesporazum. Jer ako se država može i treba miješati u sve, ona dugoročno prevlada i oslabi. Razmjenom glasova postaje instrument slučajnih većina na štetu manjina. To uništava povjerenje u državu. Umjesto toga, potreban je jasan i širok konsenzus o tome što država treba i smije učiniti. A pojasniti to opet je veliki zadatak koji je pred nama.
Christoph A. Schaltegger redovni je profesor za političku ekonomiju na Sveučilištu u Lucernu.
