Henry Hazlitt: Zaboravili smo da je čovječanstvo većinu povijesti gladovalo

Problem siromaštva

Historija siromaštva skoro da je historija čovječanstva. Drevni pisci su nam ostavili nekoliko konkretnih izveštaja o tome. Uzimali su to zdravo za gotovo. Siromaštvo je bilo normalno. Drevni svijet Grčke i Rima, kako su ga rekonstruisali savremeni historičari, bio je svijet u kojem kuće nisu imale dimnjake, a u hladnom vremenu grijali su se vatrom na ognjištu ili šporetom u središtu prostorije, koja je bila ispunjena dimom kad god bi se ložilo, i gdje su, prema tome, zidovi, plafon i nameštaj bili zacrnjeni i u manjoj ili većoj meri pokriveni čađom; gdje su prostor osvjetljavale zadimljene uljne lampe koje, poput kuća u kojima su korištene, nisu imale dimnjake i gdje su problemi vidljivosti usljed dima bili normalni. Grčki stanovi zimi nisu imali grijanje, nisu imali odgovarajuće sanitarne uređaje i nije bilo prostora za pranje.(1)

Iznad svega bila je gladi i još gladi, toliko hronične da su zabilježeni samo najgori primjeri. Iz Biblije saznajemo kako je Josip savjetovao faraone o mjerama za ublažavanje gladi u drevnom Egiptu. Tokom gladi u Rimu 436. p.n.e, hiljade izgladnjelih ljudi bacilo se u Tibar. Uslovi u srednjem vijeku nisu bili ništa bolji:

“Stanovi srednjovekovnih radnika bili su kolibe – zidovi od nekoliko dasaka zacementiranih blatom i lišćem. Rogoz, trska ili vres činili su slamu za krov. Unutar kuća nalazila se jedna soba, ili u nekim slučajevima dvije sobe, neomalterisane i bez poda, plafona, dimnjaka, kamina ili kreveta, i tu su živjeli i umirali vlasnik, njegova porodica i njegove životinje. Nije bilo kanalizacije za kuće, nije bilo odvoda, osim površinske drenaže za ulice, nije bilo snabdijevanja vodom osim onog koje je pružala gradska pumpa, niti je bilo znanja o najjednostavnijim oblicima sanitarije. Bilje i ječam bili su hrana velikog dijela naroda Evrope. (…) Nesiguran život, od gozbe do izgladnjelosti, suše, oskudice, glad, zločin, nasilje, goveđa kuga, skorbut, guba, bolesti tifusa, ratovi, kuge i pošasti – postali su dio srednjovjekovnog života do te mjere da su potpuno nepoznati u današnjem zapadnom svijetu.”(2)

Česta glad

Ono što se stalno ponavljalo, bila je glad: “U 11. i 12. stoljeću glad (u Engleskoj) bilježi se u prosjeku svako četrnaest godina, a ljudi su pretrpjeli dvadeset godina gladi tokom tih dvjesta godina. U 13. stoljeću spisak pokazuje isti udio gladi; dodavanjem visokih cijena proporcija je bila veća. U cjelini, oskudice su se smanjivale tokom sljedeća tri stoljeća; ali prosjek od 1201. do 1600. je isti, naime, sedam gladi i deset godina gladi u jednom stoljeću.”(3)

Jedan pisac je sastavio detaljan rezime o dvadeset dvije gladi u 13. stoljeću na Britanskom otočju, bilježeći kao: “1235: Glad i pošast u Engleskoj; 20.000 osoba umire u Londonu; ljudi jedu konjsko meso, koru drveća, travu itd.”(4)

Ali periodično izgladnjivanje proteže se kroz čitavu ljudsku povijest. Enciklopedija Britannica navodi trideset i jednu veliku glad od antičkih vremena do 1960. godine. Pogledajmo prvo one od srednjeg vijeka do kraja 18. stoljeća: 1005: glad u Engleskoj. 1016: glad u cijeloj Evropi. 1064-72: sedmogodišnja glad u Egiptu. 1148-59: jedanaestogodišnja glad u Indiji. 1344-45: velika glad u Indiji. 1396-1407: glad Durga Devi u Indiji, koja je trajala dvanaest godina. 1586: glad u Engleskoj je prethodila je Zakonu siromašnih. 1661: glad u Indiji; dvije godine nije padala kiša. 1769-70: velika glad u Bengalu; trećina stanovništva – 10 miliona osoba – je stradala. 1783: Glad Čalisa u Indiji. 1790-92: Deji Bara, ili lobanjska glad u Indiji, nazvana tako zato što je mrtvih bilo previše da bi se sahranili.(5)

Ova lista je vrlo nepotpuna – kao što bi vjerovatno bila i svaka lista. Zime 1709. godine, na primjer, u Francuskoj je više od milion ljudi, prema tadašnjim podacima, umrlo, u zemlji koja je imala 20 miliona stanovnika.(6) Zapravo, u 18. stoljeću Francuska je pretrpjela osam gladi, što je kulminiralo nestašicom žitarica 1788. godine, koja je bila jedan od uzroka revolucije.

Žao mi je što se tako detaljno zadržavam na toliko ljudske bijede. Činim to samo zato što je masovno izgladnjivanje najočigledniji i najintenzivniji oblik siromaštva, a ova hronika je potrebna da bi nas podsjetila na zastrašujuće razmjere i prisutnost zla.

Thomas R. Malthus

1798. godine mladi seoski sveštenik iz Engleske, Thomas R. Malthus, zalazeći u ovu tužnu historiju, anonimno je objavio Esej o principima stanovništva koji utječu na buduće unapređenje društva. Njegova centralna doktrina bila je da stanovništvo neprestano teži da preraste zalihe i proizvodnju hrane. Bez samokontrole, stanovništvo će se uvijek proširiti do granica egzistencije i tamo će ga održavati bolest, rat i na kraju glad. Malthus je bio ekonomski pesimista, gledajući na siromaštvo kao na čovjekov neizbježni udio. Utjecao je na Ricarda i druge klasične ekonomiste svog vremena, i to je bio opći ton njihovih djela koji je naveo Carlylea da proglasi političku ekonomiju kao Dismal Science (odbačenu nauku).

Malthus je u stvari otkrio istinu od epohalne važnosti. Njegov rad je Charlesa Darwina prvi odveo na put rasuđivanja što je dovelo do proglašenja teorije evolucije prirodnom selekcijom. Ali Malthus je u velikoj mjeri precijenio svoj slučaj i zanemario je da napravi osnovne kvalifikacije. Nije uspio da vidi da su jednom kad su ljudi na bilo kom mjestu (to je bila njegova Engleska) uspjeli da zarade i uštede malo viška, napravili čak umjerenu akumulaciju kapitala i živjeli u eri političke slobode i zaštite imovine, njihova oslobođena industrija, misli i pronalasci konačno bi im mogli omogućiti da enormno i ubrzano umnože proizvodnju po glavi stanovnika iznad svega dotad postignutog ili o čemu su sanjali u prošlosti. Malthus je objavio svoje pesimistične zaključke upravo u doba kada su trebali da budu opovrgnuti.

Industrijska revolucija je započela, ali je još niko nije prepoznao niti imenovao. Jedna od posljedica povećane proizvodnje do koje je dovela bila je omogućavanje nenadmašnog povećanja stanovništva. Procjenjuje se da je stanovništvo Engleske i Velsa 1700. godine bilo oko 5.5 miliona; a do 1750. dostiglo je oko 6.5 miliona. Kada je izvršen prvi popis 1801. godine, bilo je 9 miliona; a do 1831. dostiglo je 14 miliona. Tako se u drugoj polovini 18. stoljeća broj stanovnika povećao za 40 procenata, a u prve tri decenije 19. stoljeća za više od 50 procenata. To nije rezultat bilo kakve značajne promjene nataliteta, već gotovo kontinuiranog pada stope smrtnosti.(7) Ljudi su sad proizvodili zalihe hrane i druga sredstva za izdržavanje većeg broja stanovništva.

Ovaj ubrzani rast stanovništva se nastavio. Ogroman nalet svjetske populacije u 19. stoljeću bio je bez presedana u dotadašnjem ljudskom iskustvu. “U jednom stoljeću čovječanstvo je svom ukupnom obimu dodalo mnogo više nego što je uspjelo da doda tokom prethodnih milion godina.”(8)

Gladi u novije doba

Idemo dalje s našom pričom. Ovdje sa zabrinutošću govorimo o dugoj historiji ljudskog siromaštva i gladi, a ne o kratkoj historiji kako je čovječanstvo iz nje počelo da izranja. Vratimo se na hroniku gladi, ovaj put s početka 19. stoljeća: 1838: jaka glad u sjeverozapadnim provincijama (Utar Pradeš), Indija; 800 hiljada je stradalo. 1846-47: glad u Irskoj, koja je posljedica propadanja usjeva krompira. 1861: glad na sjeverozapadu Indije. 1866: glad u Bengalu i Orisi; milion je stradalo. 1869: jaka glad u Radžputani; 1.5 miliona je stradalo. 1874: glad u Biharu, Indija. 1876-78: glad u Bombaju, Madrasu i Majsoru; 5 miliona je stradalo. 1877-78: glad u sjevernoj Kini; 9.5 miliona je stradalo. 1887-89: glad u Kini. 1891-92: glad u Rusiji. 1897: glad u Indiji; milion je stradalo. 1905: glad u Rusiji.

1916: glad u Kini. 1921: glad u SAD-u, izazvana komunističkom ekonomskom politikom; činilo se da je najmanje 10 miliona osoba osuđeno na smrt, sve dok se nije pojavila Američka uprava za pomoć na čelu s Herbertom Hooverom i smanjila direktne smrtne slučajeve na oko 500 hiljada. 1932-33: ponovo glad u SAD-u, izazvana Staljinovom politikom kolektivizacije farmi; Milioni mrtvih. 1943: glad u Bengalu; oko 1.5 miliona je stradalo. 1960-61: glad u Kongu.(9)

Industrijalizacija sprečava glad u zapadnom svijetu

Ovu mračnu historiju možemo pratiti do danas navođenjem gladi u posljednjim godinama u komunističkoj Kini i ratom izazvanom gladi 1968-70 u Biafri.

Evidencija gladi s kraja 18. stoljeća, međutim, otkriva jednu zapanjujuću razliku od evidencije do tada. Masovno izgladnjivanje nije zahvatilo ni jednu zemlju u sad industrijski razvijenom zapadnom svijetu. (Jedini izuzetak je glad zbog krompira u Irskoj; a čak je i to sumnjiv izuzetak, jer je industrijska revolucija jedva zahvatala Irsku sredinom 19. stoljeća – još uvek poljoprivrednu zemlju s jednim godišnjim usjevom.)

Nije da su prestale da postoje suše, štetočine biljnih bolesti i propadanja usjeva u savremenom zapadnom svijetu, ali da kad se pojave nema gladi, jer su pogođene zemlje brzo u stanju da uvezu hranu iz inostranstva, ne samo zato što postoje savremena prevozna sredstva, već zbog industrijske proizvodnje, ove zemlje imaju sredstva da plate takve namirnice.

Drugim riječima, u današnjem zapadnom svijetu siromaštvo i glad – sve do sredine 18. stoljeća, normalno stanje čovječanstva – svedeni su na minimum koji pogađa samo manjinu; i ta manjina se stalno smanjuje.

Ali siromaštvo i glad još uvijek vladaju u ostatku svijeta, u većini Azije, Centralne i Južne Amerike i Afrike – ukratko, čak i sad pogađajući veliku većinu čovječanstva – pokazuju zastrašujuće dimenzije problema koji tek treba biti riješen.

A ono što se dogodilo i događa se i danas u mnogim zemljama služi da nas upozori kako je fatalno lahko uništiti sav ekonomski napredak koji je već postignut. Glupa vladina miješanja dovela su do toga da je Argentinac, nekada glavni svjetski proizvođač i izvoznik govedine, zabranio 1971. čak i domaću prodaju govedine u par-nepar sedmicama. Sovjetska Rusija, čiji je jedan od glavnih ekonomskih problema prije komunizma bio pronalazak tržišta za izvoz ogromnog viška žitarica, bila je primorana da uvozi žitarice iz kapitalističkih zemalja. Moglo bi se navesti mnoštvo drugih primjera, s groznim posljedicama, a sve prouzrokovane kratkovidom vladinom politikom.

Prije više od trideset godina, E. Parmalee Prentice je isticao da je čovječanstvo tako brzo izbavljeno iz svijeta nedaća da sinovi ne znaju kako su živeli njihovi očevi:

“Ovdje zaista postoji objašnjenje nezadovoljstva uslovima života koji se tako često izražava, jer ljudi koji ne znaju kako je svijet živio tokom mnogih minulih stoljeća, nisu u stanju da vrednuju istinske blagodati obilja kakvo sad postoji i nesrećni su jer nije veće.”(10)

Kako proročki je stav buntovne omladine sedamdesetih! Velika opasnost današnjice je u tome što spoj nestrpljenja i neznanja u stanju je da za jednu generaciju uništi napredak za koji su bile potrebne generacije čovječanstva.

“Oni koji zaboravljaju prošlost, osuđeni su da im se ponovi.”

Odlomak iz knjige: The Esential Henry Hazlitt, str. 25-31.

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

O autoru
Redakcija Podržite rad Liberalnog foruma. Pozivom na broj 090 291 099 donirate 2 KM za rad našeg Udruženja. Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *