Ekonomska logika iza Superlige

Autor: Tomislav Globan (Arhivanalitika)

 

Nedavno proglašenje Superlige, a potom i njena propast, uzdrmala je nogometni svijet i uzrokovala snažnu reakciju brojnih zaljubljenika u ovaj sport, čak i premijera Vlada suverenih država. Takvo natjecanje izravno bi konkuriralo Uefinoj Ligi prvaka, a sudionicima bi donijelo višestruko veće prihode od onih koje mogu dobiti od krovne europske nogometne organizacije. Najkontroverzniji dio odnosio se na činjenicu da bi 12 ili 15 klubova osnivača imalo garantiran pristup Superligi, neovisno o plasmanu u domaćim ligama, što uvelike nalikuje sustavu zatvorenih liga svojstvenih SAD-u. No, to je u izravnom sukobu s europskim poimanjem nogometa, baziranog na otvorenim ligama u koje možete ući ako ste dovoljno kvalitetni, ali i ispasti u niži rang ako niste.

 

Dva sustava sportskih liga – ima li mjesta za ekonomsku logiku?

Iz ekonomske perspektive neobično je da u svijetu paralelno postoje dva toliko različita sustava sportskih liga, nazovimo ih američki i europski, a da nijedan nije nadjačao drugoga te da oba na svoj način zapravo – funkcioniraju.

Razmišljamo li o ponudi i potražnji kao silnicama koje određuju put do ravnoteže na svakom tržištu, pa tako i na onom formata nogometnih natjecanja, jasno je da postoji višak potražnje nad ponudom utakmica između najvećih europskih klubova. Premda UEFA već tridesetak godina odgovara na taj višak potražnje kontinuiranim reformama sustava natjecanja kojima svaki put sve više i više mjesta u Ligi prvaka rezervira za klubove iz nabogatijih liga, taj broj utakmica u sadašnjem formatu i dalje nije dovoljan.

Stvaranje Superlige u tom bi kontekstu bio savršeno smisleni potez koji bi privukao ogroman broj gledatelja na globalnoj razini, izjednačio ponudu i potražnju te maksimizirao ekonomsku efikasnost. Naime, 12 “osnivača” Superlige odigralo je u posljednjem desetljeću samo 90 međusobnih utakmica u Ligi prvaka. Osnivanjem Superlige taj broj bio bi dostignut već nakon jedne godine.

No, što ako u cijeloj ovoj priči nema mjesta za ekonomiju, optimizaciju, ponudu, potražnju i traženje tržišne ravnoteže? Što ako je sve ovo jednostavno pitanje kulture i tradicije? Vratit ćemo se tom pitanju na kraju teksta.

 

Jednakost prilika nasuprot jednakosti ishoda?

Kao što u makroekonomiji postoji trilema monetarne politike, glavna teza autora ovog teksta je da i u nogometu postoji nemoguće trojstvo prema kojemu ne možete ostvariti istovremeno tri stvari: 1) slobodnu mobilnost u viši ili niži rang natjecanja ovisno o rezultatu (jednakost prilika); 2) ravnopravno natjecanje u kojem ne postoje velike razlike u broju pobjeda i titula između klubova (jednakost ishoda); 3) garantiranu financijsku stabilnost klubova. Prvi cilj izravno je suprotstavljen drugim dvama ciljevima te je riječ o klasičnom trade-offu između njih.

Europski sustav otvorenih liga omogućava svima jednake prilike za uspjeh. Ako ste dovoljno kvalitetni i na zelenom travnjaku pobjeđujete svoje protivnike, ništa vam ne stoji na putu da od kvartovskog četvrtoligaša stvorite prvaka Europe. Taj luksuz nemaju klubovi u američkom sustavu zatvorenih liga. Primjerice, čak ni ako ste najbolji klub tzv. minor liga u baseballu, nikada nećete moći napredovati u viši rang i postati dio majorlige, popularnog MLB-a.

 

Dijeljenje prihoda kao ključ ravnopravnog natjecanja

S druge strane, zatvorene lige žrtvuju jednakost prilika, ali zauzvrat čine sve kako bi natjecanje bilo što neizvjesnije, kako bi se spriječila dugotrajna dominacija istih sastava koji iz godine u godinu osvajaju titule prvaka te kako bi financijsko poslovanje garantiralo profit.

U tu svrhu koriste alate poput ograničenja troškova plaća igrača (salary cap), davanje prava prvoga izbora najboljih talenata na draftu najlošijim klubovima kako bi se izjednačila kvaliteta u ligi te, ono najvažnije, dijeljenje prihoda između klubova. U profesionalnoj ligi američkog nogometa (NFL-u) svaki klub (franšiza) mora čak 40% zarađenog novca od ulaznica dijeliti s ostatkom lige. Ravnopravno se dijeli novac od TV prava, a kupite li u službenom fan shopu dres Dallas Cowboysa, tih stotinjak dolara ne ide u kasu Dallasa, već se ravnopravno dijeli na sva 32 kluba u ligi.

Sve to vlasnicima klubova omogućuje stabilan izvor prihoda neovisno o vlastitom sportskom rezultatu i gledanosti, a budući da su plaće igrača glavna troškovna stavka svih klubova, salary cap vam omogućava i kontrolu rashodne strane. Drugim riječima, vi ste u biznisu u kojem ne možete izgubiti. A pritom konkurencije nemate jer se ligi ne može priključiti nitko tko nema izričitu dozvolu svih klubova, a štiti vas i geografsko pravilo prema kojem, ako želite, možete iskoristiti pravo ekskluziviteta igranja na geografskom području na kojem se nalazite radi zaštite od konkurencije.

U europskom sustavu sporta situacija je gotovo dijametralno suprotna. Iako se u nekim ligama novac od TV prava dijeli uz određeni stupanj ravnopravnosti, daleko je to od razine ravnopravnog dijeljenja prihoda iz američkih liga. Otvorenost europskih liga čini dijeljenje prihoda u njima praktično nemogućim. Zašto bi Real Madrid stotine milijuna eura koje uprihodi na račun svoga vlastitoga brenda dijelio ravnopravno s klubovima poput Eibara ili Elchea, ako se može dogoditi da Eibar i Elche na račun toga dovedu mnogo kvalitetnih igrača pa u takvom izjednačenom i kvalitativno ravnopravnom natjecanju Real Madrid ispadne iz lige i upadne u financijsku katastrofu?

A ako nema ravnopravnog dijeljenja prihoda, nema ni neizvjesnosti natjecanja jer će veliki uvijek ostati veliki, a mali će ostati mali. Tako u ogromnoj većini zemalja imamo situaciju gdje jedan ili dva ista kluba desetljećima dominiraju domaćim natjecanjem (Francuska, Španjolska, Italija, Njemačka, Hrvatska…), što je nezamislivo u bilo kojoj američkoj ligi.

 

Financijska nestabilnost

Osim što je natjecanje neravnopravno, u otvorenim ligama postoji ogromna opasnost od upadanja klubova u nesolventnost, odnosno bankrot. U zadnjih 15-ak godina preko 50 nogometnih klubova u Njemačkoj i Engleskoj, mahom niželigaških, proglasilo je bankrot uslijed nesolventnosti.

Propast klubova inherentna je otvorenim ligama budući da se krećete u začaranom krugu – da biste izbjegli ispadanje iz lige ili ostvarili neki drugi postavljeni cilj koji navijači očekuju (npr. titulu prvaka ili plasman u Ligu prvaka) morate dovesti kvalitetne igrače i potrošiti značajne izvore sredstava na njihove plaće. No, nogomet je sport u kojem nema garancija pa se unatoč tome može dogoditi da vam se uloženo ne vrati u formi očekivanog rezultata (vidi Schalke u Njemačkoj).

Budući da su plaće igrača višegodišnji obvezujući ugovori koje nije lako raskinuti ukoliko ne ostvarite prihode koje ste si zacrtali, klubovi koji ispadnu iz lige proživljavaju ogroman financijski šok jer novac u nižem rangu nije ni približan onome u prvom razredu. Takav šok manji klubovi vrlo teško mogu preživjeti, a ako ste i spremni na radikalne rezove i raskide ugovora s najskupljim igračima, vrlo je lako moguće da ćete zbog gubitka kvalitete ispasti u još niži stupanj natjecanja i ući u novi začarani krug koji će rezultirati bankrotom.

U sustavu zatvorenih liga financijska propadanja su iznimno rijetka te vlasnici zbog ranije opisanih metoda kontrole prihoda i rashoda uživaju u stabilnom i izvjesnom financijskom poslovanju kakve čak ni kriza poput Covida neće značajnije ugroziti.

Slika 1. pokazuje razlike u financijskoj snazi između klubova u američkim ligama (MLB, NBA, NFL) i klubova u europskom nogometu. Najveći europski nogometni klubovi vrijedniji su od najvećih američkih klubova, ali čim se odmaknemo od nekolicine najprofitabilnih klubova, imamo dugačak niz europskih klubova koji iz godine u godinu žive na rubu financijskog kolapsa. U američkom sportu to nije slučaj i nejednakosti su drastično manje.

Slika 1. Forbesova valuacija klubova u američkim ligama (puna linija) i nogometnih klubova u Europi (isprekidana linija), 2013. – 2014.

Izvor: Szymanski (2015)

 

Ekonomska logika iza Superlige

Je li financijski gigant JP Morgan bio iracionalan kada je na stol stavio čak 3,5 milijarde eura inicijalnog kapitala za pokretanje Superlige? Čini se da ne. Naime, prema istraživanju Stefana Szymanskog sa Sveučilišta u Michiganu, utakmice grupne faze sadašnje Lige prvaka u kojima ne igra nijedan klub zamišljene Superlige (a takvih utakmica je najviše po trenutnom formatu natjecanja) u prosjeku u SAD-u gleda oko 50 tisuća ljudi, što je za tržište od 330 milijuna ljudi broj koji nije statistički različit od nule. Istovremeno, utakmice grupne faze Lige prvaka između velikih klubova koji bi igrali propalu Superligu gledanije su u prosjeku čak osam puta. Taj očiti nezadovoljeni višak potražnje nad ponudom je nešto što su JP Morgan i veliki klubovi željeli iskoristiti i time povećati ekonomsku efikasnost na tržištu.

Kada se tome nadoda i činjenica da je Covid kriza teško financijski oštetila kompletnu europsku nogometnu zajednicu, jasno je da će klubovi tražiti izlaz kroz pronalaženje alternativnih izvora prihoda puno prije nego što će biti voljni mijenjati vlastiti model poslovanja i rezati troškove.

Ali. Ima jedan veliki “ali”.

 

Emocije i tradicija nasuprot ekonomske logike

Nogomet nije klasična grana industrije niti su klubovi tipična poduzeća kojima je cilj maksimizirati profit na slobodnom tržištu. Ako Kraš odluči promijeniti ime Dorina čokoladi, nećete vidjeti tisuće nezadovoljnih kupaca ispred tvornice na Ravnicama s uzvicima “uprava, odlazi!” niti će se po nadvožnjacima zbog toga vješati protestni transparenti. U nogometu takve scene viđamo na redovnoj bazi.

Cijela kontroverza oko Superlige svodi se na dva različita pogleda na istu stvar – kulturološki i ekonomski. Otvorenost liga i rezultatska meritokracija imaju stoljetnu tradiciju u europskom nogometu i značajan dio ljubitelja ove igre jasno je dao do znanja da im ona znači više od benefita (ne samo financijskih) koje donose zatvorene ili poluzatvorene lige.

Ova dihotomija neće nestati preko noći i čini se da je najizgledniji scenarij onaj koji će postupno žrtvovati pomalo i od tradicije i od ekonomske logike, dok ne dođemo do ravnoteže koja će zadovoljiti oba svijeta. Uefina reforma Lige prvaka već značajno ide u tome smjeru. Superliga je bio prenagli i nedovoljno promišljen projekt čija kvalitetnija inačica, uz dorade formata, znatno bolje planiranje i puno kvalitetniji PR, kroz dogledno vrijeme može zaživjeti i pod okriljem Uefe, uz znatno manje otpora.


Dr. sc. Tomislav Globan je docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na istoj instituciji voditelj je istraživačkog centra MacroHub. Stavovi autora ne odražavaju nužno stavove institucije u kojoj je zaposlen.

O autoru
Redakcija Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma. Vjerujemo u društvo individualne slobode, vladavine prava, slobodne tržišne ekonomije, malih poreza i ograničene i efikasne državne administracije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *