Komunistički čelnici srećom izumrlog Sovjetskog Carstva voljeli su Prvi maj. Prvi dan petog mjeseca sadržavao je burne proglase o “radničkoj solidarnosti” i ogromne parade vojne opreme u njihovim glavnim gradovima. Svi smo trebali biti impresionirani ili uplašeni, ili oboje, pretpostavljam. Nisam bio ni jedno ni drugo jer sam pretpostavljao da njihove mašine i njihovi radnici ne rade ništa bolje od njihove neplodne, socijalizirane ekonomije s niskim platama.
Prvi maj ne treba zamijeniti s poznatim pozivom u pomoć, Mayday, Mayday, Mayday! To je prije stotinu godina izmislio Stanley Mockford, radio-operater u londonskoj zračnoj luci. Dodijeljeno mu je da smisli riječ koja će biti jasno i široko razumljiva u slučaju nužde. Upalilo je.
- maj državni je praznik u mnogim zemljama, gdje je često poznat kao Međunarodni dan rada. 1889. godine marksistički socijalistički internacionalni kongres izabrao je ovaj datum da bi svake godine izrazio svoju „solidarnost“ s radnicima (što su gotovo svi, premda na to nisu mislili).
Tako da je Prvi maj povezan s ljudima koji rade – posebno onima koji rade za plate. Čini se stoga prikladnim pojasniti zašto plate rastu ili padaju. Malo je publikacija u historiji FEE-a jasnije ispunilo taj zadatak od eseja F. A. (“Baldy”) Harpera iz 1957. pod naslovom “Zašto rastu plate”. (Harper je služio u rukovodstvu FEE-a pedesetih godina prije osnivanja časnog Instituta za humane studije.)
Iako vam toplo preporučujem da pročitate Harperov klasik (to možete učiniti navečer), razumijem da bi neki možda više voljeli sažetu verziju. U tom cilju nudim sljedeći sažetak, zasoljen Harperovim riječima, kao i vlastita zapažanja:
Plate se mogu isplaćivati samo ako ima proizvodnje
Nema proizvodnje, nema prodaje, nema prihoda, nema plaće. To stavlja i plafon i pod ispod plaća na slobodnom i konkurentnom tržištu rada. Poslodavci ne mogu platiti radnicima više od vrijednosti onoga što proizvedu, o čemu svjedoče kupnje potrošača, a niti jedan poslodavac neće zadržati svoje radnike ako proizvode manje od onoga što im drugi smatraju korisnim ponuditi. Harperov esej uključuje (na str. 18) poznati grafikon koji ilustrira proporcionalnost porasta plata s porastom produktivnosti tokom pedesetogodišnjeg razdoblja u prošlom stoljeću.
Sve što koči proizvodnju na kraju će se pretvoriti u niže plate
Kako bi i moglo biti drugačije? Primarni razlog niskih plata u nerazvijenim zemljama je produktivnost. Prosječni radnik u Bangladešu trudi se i za više sati rada zarađuje puno manje od svog kolege u Kanadi, Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji. Ali najsiromašniji Bangladešanin običnom lopatom kopa temelj za kuću; kanadski radnik srednje klase to čini s teškim strojevima u djeliću vremena.
Kapitalna ulaganja po radniku dugoročno su najsnažniji pokretač plaća
Zamislite kapital kao rovokopač koji kanadskom radniku omogućuje tako brzo i učinkovito kopanje temelja. Finansiranje takvih kapitalnih ulaganja omogućuju ljudi koji štede (i čija se štednja potom posuđuje privatnim preduzećima). Nije najčudnije da su najbogatije ekonomije svijeta s najvećim primanjina one u kojima je kapital – njegovo gomilanje i raspoređivanje – sigurno od oduzimanja visokim oporezivanjem, pretjeranom regulacijom ili nacionalizacijom.
Plate su cijena rada
Kao takve, podložni su onome što ekonomisti nazivaju Zakonom potražnje: Po višim cijenama tražit će se manje, dok će se po nižim cijenama tražiti više. Ako, na primjer, političkim ediktom plate rastu, radnici na donjem kraju ljestvice plata najviše stradavaju. Ne možete nikoga učiniti vrijednim određenog novčanog iznosa tako što ćete učiniti ilegalnim njegovo manje plaćanje – istinu koju zagovornici minimalne plaće odlučuju ignorirati.
Sindikati nisu razlog za veće plaće
Istina je da sindikati nekima mogu povećati plaće, ali bez povećanja produktivnosti i proizvodnje, veće plate nekima donose niže plate (a manje mogućnosti za posao) drugima. Harper se osvrnuo na američku ekonomiju u drugoj polovini 19. stoljeća i zaključio: „Da se pretpostavlja da su sindikati uzrok rasta plata, očekivalo bi se da su plate na najnižoj tački – i da su ostale na približno istoj niskoj tački —od 1855. do oko 1900., kada je članstvo u sindikatu bilo zanemarivo. Činjenica: Plate su znatno rasle tokom tog razdoblja. Udvostručile su se tokom čovjekova radnog vijeka. ” Stope plata općenito “ne pokazuju jasan odgovor” na promjene u članstvu u sindikatu. Zapravo, oko 94 posto današnjih radnika u privatnom sektoru uopće ne pripadaju nijednom sindikatu, ali oni su među najbolje plaćenim radnicima na svijetu.
Tu su, ukratko, neke od važnih tačaka poznatog eseja F. A. Harpera. Dugujete sebi 1. maja i svaki dan da znate što čini razliku između bogatstva i siromaštva za radnike svijeta
