Piše: Danijal Hadžović
Na početku talibanske vojne avanture u Afganistanu, američki funkcioneri zabranili su pregovore između afganistanske vlade i talibanskih čelnika. Bili su sigurni da bi talibanski islamisti mogli biti vojno pobijeđeni. No, prošle su godine i sami američki funkcioneri direktno pregovarali s talibanima, isključivši iz razgovora afganistansku vladu.
Taj čudni diplomatski luk jednako je dobro savijen kao i duga i pogrešno vođena američka odiseja kroz Afganistan, koja je sada došla do tragičnog kraja, tako ružnog da bi još neko vrijeme mogla progoniti američku vanjsku politiku i Bidenovo predsjedništvo.
Odiseja je bila potpuno dvostranačka, a na kraju je povlačenje iz nje široko podržano u javnosti. Gledajući unatrag, čini se da su Amerikanci izgubili interes za Afganistan onog trenutka kada njihovi čelnici nisu uspjeli pokazati da je prisustvo u ovoj zemlji još uvijek povezano s njegovom izvornom i uskom svrhom, a to je bilo zaustavljanje prijetnje terorizma. Amerikanci su željeli pobjedu nad terorizmom, a ne izgradnju demokratije u drugim državama. Njihove vođe obećali su im ovo prvo, a nikada ih nisu pripremili za ovo drugo.
Sve to, pak, postavlja pitanje o tome je li ova velesila, za razliku od svojih imperijalnih prethodnika, doista spremna za ovu vrstu dugoročnih inostranih avantura.
Rat je započeo republikanski predsjednik, vrhunac brojnosti trupa dostignut je pod demokratskim predsjednikom, sporazum o napuštanju postigao je drugi republikanski predsjednik, a tu odluku o odlasku sproveo je drugi demokratski predsjednik. Svaki od tih predsjednika naučio je ono što ih je historija trebala naučiti o Afganistanu, a to je da lokalni borac uvijek zna da će nadživjeti stranog okupatora.
Američka javnost, izgubivši osjećaj za bit najdužeg američkog rata, uglavnom je prestala obraćati pažnju na to što se dešava u Afganistanu i u je samo htjela da izađe. I taj je impuls bio dvostranački. Čikaško vijeće za globalna pitanja prošlog je mjeseca u nacionalnom istraživanju postavilo pitanje slažu li se Amerikanci s odlukom predsjednika Bajdena (Biden) da se povuče. Sedam od deset odgovorilo je potvrdno, uključujući 77% demokrata, 73% nezavisnih i 56% republikanaca. U predsjedničkoj kampanji 2020. i republikanski predsjednik Donald Tramp (Trump) i demokratski kandidat Džo Bajden (Joe Biden) obećali su da će okončati “beskonačne” ratove; o toj temi se među njima jedva raspravljalo.
Naravno, stav javnosti mogao bi se promijeniti sada kada Amerikanci vide ružan odlazak i uznemirujuće scene talibanskih boraca koji leže na stolicama u predsjedničkoj palati.
Gledajući unatrag, čini se da su prosječni Amerikanci imali samo jedan prioritet u Afganistanu, a to je zaustavljanje terorističke prijetnje Al-Kaide koja je izazvala napade 11. septembra. Izgradnja demokratije u Afganistanu, stvaranje stabilnog partnera u regiji, čak i zaštita prava afganistanskih žena i djevojaka od teških ekscesa islamskih ekstremista – za rijetko koga u SAD-u su bili dovoljan razlog da podrži bilo kakvu veću američku žrtvu u ovoj zemlji.
Nacionalni čelnici su, pak, trošili sve manje vremena dokazujući da je američka prisutnost u Afganistanu zapravo nužna za terorističko odvraćanje. Umjesto da tvrde da mala, ali otvorena američka prisutnost ima prihvatljivu cijenu za osiguranje od naleta islamskog ekstremizma, oni su tvrdili da bi moglo postojati diplomatsko rješenje koje bi otvorilo put za u miran izlazak.
Ono na što Amerikanci nisu bili spremni- a na što ih njihovi politički lideri nikada nisu pripremili – bila je dugoročna američka vojna prisutnost, srodna onoj u Japanu, Južnoj Koreji i Zapadnoj Evropi. Na kraju, pitanje zašto Amerikanci, koji su spremno prihvatili stotine hiljada vojnika koji su beskrajno stacionirani na tim mjestima, nisu bili spremni prihvatiti nekoliko hiljada vojnika na tlu u Afganistanu u misiji otvorenog tipa.
Amerikanci su prihvatili velike i otvorene obveze u Europi i Aziji jer je prijetnja komunizma na početku bila jasnija i sveprisutnija nego što je trenutna prijetnja terorizmom. Štaviše, te vojne ispostave osnovane su u ozračju mira, kada su borbe završile, a ne tokom borbe. To nije bio slučaj u Afganistanu, gdje su borbe jenjale i tekle, ali nikada nisu prestale.
Sve to budilo je skepticizam i strah zbog vojnog prisustva, odnosno stav da Afganistan nije vrijedan američkih žrtava, kojih pak nije bilo u Njemačkoj ili Japanu. Osim toga, Amerikanci su Afganistan uvijek vidjeli kao mistično mjesto, njima nepoznato i krajnje strano.
S te strane, Afganistan donekle podsjeća na američku intervenciju u Vijetnamu. Javnost nije bila sigurna zašto je Amerika uopšte tamo, ni šta trebaju postići. Ne poznaju zemlju, običaje, ljude i u jednom trenutku i predsjednici prelome da se izvuku jer dalji angažman nije popularan.
Ta američka zasićenost i nedolučnost je upravo bilo ono na što su talibani strpljivo čekali.
