Piše: Emmanuel Rincón (Fee)
U posljednjih nekoliko desetljeća vodila se duboka rasprava o ideološkim korijenima fašizma, a iznad svega, vlada veliki nesporazum o kolektivističkim principima koje je ovaj autoritarni pokret promicao. Da bismo bolje razumjeli ovu ideologiju, potrebno je dubinski poznavati život, uvjerenja i načela i njenih političkih (kao što je Benito Mussolini) i njenih filozofskih vođa (kao što je Giovanni Gentile).
Mussolini je bio italijanski vojnik, novinar i političar koji je 14 godina bio član Italijanske socijalističke stranke. Godine 1910. imenovan je urednikom sedmičnika La Lotta di Classe (Klasna borba), a sljedeće godine objavio je esej pod naslovom “Trentino očima socijaliste”. Njegovo novinarstvo i politički aktivizam odveli su ga u zatvor, ali ga je ubrzo nakon što je pušten na slobodu, Italijanska socijalistička stranka — sve snažnija opcija koja je ostvarila važnu pobjedu na kongresu u Reggio Emiliji — postavila na čelo milanskih novina Avanti!
Nakon ovog intenzivnog političkog aktivizma uslijedio je Prvi svjetski rat, koji je označio prekretnicu u Mussolinijevom životu. U početku je kao član Socijalističke stranke bio dio anti-intervencionističkog pokreta, koji se protivio sudjelovanju Italije u Prvom svjetskom ratu. Međutim, kasnije se pridružio intervencionističkoj skupini, zbog čega je bio isključen iz Socijalističke partije.
Mussolini je sudjelovao u ratu i nastavio iskorištavati nezadovoljstvo italijanskog naroda, zbog malobrojnih beneficija dobivenih Versailleskim ugovorom. Zatim je za to okrivio svoje bivše saborce iz Socijalističke partije i tada je započeo formiranje Fasci Italiani di Combattimento, koja će kasnije postati Italijanska fašistička stranka.
Snažno utemeljen na nacionalističkim osjećajima koji su procvjetali kao rezultat borbe, Mussolini je došao na vlast putem nasilja, boreći se protiv tradicionalnih socijalista i štiteći se u poznatoj eskadrili crnih košulja. Tek tada će se početi oblikovati ideološki kompleks fašizma.
Ko je ideološki otac fašizma?
Praktički svi znaju da je Karl Marx ideološki otac komunizma i socijalizma i da je Adam Smith otac kapitalizma i ekonomskog liberalizma. Znate li, nasuprot tome, koji um stoji iza fašizma? Vrlo je vjerojatno da ne znate, a mogu vam unaprijed reći da je filozof koji stoji iza fašizma također bio priznati socijalist.
Giovanni Gentile, neohegelijanski filozof, bio je intelektualni autor “doktrine fašizma”, koju je napisao u saradnji s Benitom Mussolinijem. Gentileovi izvori inspiracije bili su mislioci poput Hegela, Nietzschea, a također i Karla Marxa.
Gentile je otišao toliko daleko da je izjavio da “fašizam je oblik socijalizma, zapravo, to je njegov najizdržljiviji oblik”. Jedna od najčešćih refleksija o tome je da je fašizam sam po sebi socijalizam utemeljen na nacionalnom identitetu.
Gentile je vjerovao da sva privatna akcija treba biti usmjerena na služenje društvu. Bio je protiv individualizma, za njega nije postojala razlika između privatnog i javnog interesa. U svojim je ekonomskim postulatima branio obavezni državni korporativizam, želeći nametnuti autarkičnu državu (u osnovi isti recept koji će Hitler koristiti godinama kasnije).
Osnovni aspekt Gentileove logike je da je liberalna demokratija bila štetna jer je usmjerena na pojedinca što je dovelo do sebičnosti. Branio je “istinsku demokratiju” u kojoj bi pojedinac trebao biti podređen državi. U tom smislu promovirao je plansku ekonomiju u kojoj je vlada određivala šta, koliko i kako proizvoditi.
Gentile i druga grupa filozofa stvorili su mit o socijalističkom nacionalizmu, u kojemu je zemlja koju je dobro vodila superiorna grupa mogla opstati bez međunarodne trgovine, sve dok su se svi pojedinci pokoravali nacrtima vlade. Cilj je bio stvoriti korporativnu državu. Mora se prisjetiti da je Mussolini potjecao iz tradicionalne italijanske socijalističke stranke, ali zbog raskida s ovim tradicionalnim marksističkim pokretom i zbog snažnog nacionalističkog osjećaja koji je prevladavao u to vrijeme, osnova za stvaranje novog “nacionalističkog socijalizma”, koji su nazivali fašizmom, stvorena je.
Fašizam je nacionalizirao industriju oružja, međutim, za razliku od tradicionalnog socijalizma, nije smatrao da država treba posjedovati sva sredstva za proizvodnju, već više da njima dominira. Vlasnici industrija mogli su “čuvati” svoje poslovanje, sve dok su služili direktivama države. Te su vlasnike preduzeća nadzirali javni funkcioneri i plaćali su visoke poreze. U biti, “privatno vlasništvo” više nije bilo privatno. Također je uspostavio porez na kapital, oduzimanje dobara vjerskim zajednicama i ukidanje biskupskih renti. Etatizam je bio ključ svega, zahvaljujući nacionalističkom i kolektivističkom diskursu, svi napori građana morali su biti u korist države.
Fašizam: antiteza liberalizma i kapitalizma
Fašizam je tvrdio da se suprotstavlja liberalnom kapitalizmu, ali i međunarodnom socijalizmu, pa otuda koncept “trećeg puta”, isti stav koji će godinama kasnije zauzeti argentinski peronizam. To suprotstavljanje međunarodnom socijalizmu i komunizmu je upravo ono što je izazvalo toliku zbrku u ideološkom položaju fašizma, nacizma, a također i peronizma. Nakon što su se suprotstavili tradicionalnoj internacionalističkoj marksističkoj ljevici, oni su pripisani struji ultradesničarskih pokreta, kada je istina da je, kao što je pokazano, njihova centralizirana ekonomska politika bila pokorna kolektivističkim i socijalističkim principima, otvoreno se suprotstavljajući kapitalizmu i slobodnom tržištu, favorizirajući nacionalizam i autarhiju.
U tom smislu, kako je ustanovio filozof tvorac fašističke ideologije Giovanni Gentile, fašizam je još jedan oblik socijalizma.
Godine 1943. Benito Mussolini je promovirao “socijalizaciju ekonomije”, također poznatu kao fašistička socijalizacija; za ovaj proces Mussolini je tražio savjet od osnivača italijanske komunističke partije, Nicole Bombaccija; komunist je bio glavni intelektualni autor “Veronskog manifesta”, historijske deklaracije kojom je fašizam promovirao ovaj proces ekonomske “socijalizacije” kako bi produbio antikapitalizam i autarhizam, kojim je, nakon osvajanja južnog dijela Italije od strane zapadnih saveznika, na ostacima tertiorije pod kontrolom fašista proglašena “Italijanska socijalna republika”.
Dana 22. aprila 1945. u Milanu, fašistički vođa će izjaviti sljedeće:
“Naši programi su definitivno jednaki našim revolucionarnim idejama i pripadaju onome što se u demokratskom režimu zove “ljevica”; naše institucije su direktan rezultat naših programa i naš ideal je država rada. U ovom slučaju nema sumnje: mi smo radnička klasa u borbi na život i smrt, protiv kapitalizma. Mi smo revolucionari u potrazi za novim poretkom. Ako je to tako, apsurd je pozivati na pomoć buržoazije mahanjem crvenom opasnošću. Pravo strašilo, prava opasnost, prijetnja protiv koje se nemilosrdno borimo, dolazi s desna. Uopće nam nije u interesu da kapitalistička buržoazija bude saveznik proti crvene opasnosti, čak i u najboljem slučaju bila bi nevjerni saveznik, koji nas pokušava natjerati da služimo njenim ciljevima, jer je to učinila više nego jednom s određenim uspjehom. Poštedjet ću riječi jer je to potpuno suvišno. Zapravo, to je štetno, jer nas tjera da brkamo tipove pravih revolucionara bilo koje boje, s čovjekom reakcije koji ponekad koristi naš jezik.”
Šest dana nakon ovih izjava, Benito Mussolini će biti zarobljen i strijeljan.
